Bez prošlosti nema budućnosti

Osnovno pitanje od kojeg se pošlo u projektu bilo je pitanje o tome koji se elementi istorijskog sjećanja prenose u sferu političke kulture i kako djeluju na građansko povjerenje. Naime, pošlo se od pretpostavke da je građansko povjerenje osnovna pretpostavka uspostavljanju stabilnog demokratskog poretka, a upravo istorijska sjećanja mogu izrazito negativno uticati na uspostavljanje povjerenja i to na tri nivoa: između građana, između tri nacije: Bošnjaka, Hrvata i Srba, ali može uticati i na povjerenje građana prema institucijama političkog sistema. Godinama se propitivalo koji elementi istorijskog sjećanja čine prepreku, a koji potiču i omogućavaju izgradnju stabilne demokratije, jer bez prevladavanja prošlosti nije moguća ni demokratska budućnost. Projekat je imao za cilj da ukaže na istorijske „lomove“, koji otežavaju uspostavljanje povjerenja, te da pokaže kako su se slomovi imperija i nastanak novih država i političkih poredaka, u godinama 1918, 1941, 1945. i 1992. odrazile na istorijsku i političku kulturu sve tri nacije.

Komparativna analiza trebalo je da ukaže na ulogu istorijskog sjećanja i politika istorije na oblikovanja nacionalnog identiteta. Trebalo je, zapravo, razriješiti jedno od ključnih pitanja, koje posebno potresa Bosnu i Hercegovinu, a odnosi se na dvije sukobljene teze. Po jednoj je Bosna i Hercegovina duboko podijeljeno društvo, a vjerski i etnički rascjepi su duboko ukorijenjeni u njezinoj istoriji i bitno određuju bosanskohercegovačko društvo.

U drugoj tezi se razmatra da su vjerske i etničke podjele, ako ih je i bilo, prevladane u socijalističkom razdoblju „bratstva i jedinstva“ u kojem je oblikovano uzorno multikulturalno društvo. Pristalice ove teze naglašavaju da je ono razoreno vanjskom agresijom: Hrvatske i Srbije, koje su izmanipulisale svoje sunarodnike iz BiH. Podjele između pristalica dviju navedenih interpretacija istorije Bosne i Hercegovine pretvorile su se u svojevrstan diskurzivni rat s namjerom da pobjednik ima monopol nad interpretacijom prošlosti i usmjeravanjem budućnosti Bosne i Hercegovine.

Kako u sjećanju pojedinca i kolektiva ratovi često imaju središnju ulogu i predstavljaju jasan istorijski lom s prošlošću, tako se i rat započet 1991. godine, a vođen u Hrvatskoj i BiH, našao u središtu pažnje ovog višegodišnjeg istraživačkog projekta. Sjećanja na ovaj rat bolan su dio memorije sve tri nacije.

Naučnici su vrlo decidno odredili da taj rat nije bio izazvan nekim neizbježnim usudom istorije, nego ga je započeo Miloševićev režim. Pokazalo se da je u nacionalističkoj mobilizaciji važnu ulogu imala manipulacija prošlošću, koja je služila kao djelotvorno političko oružje.

Svi istraživači su zapazili važnu ulogu istorije u nacionalističkoj mobilizaciji masa, a odnos prema prošlosti takođe je imao važnu ulogu u konsolidaciji novih demokratija. Autori su u analizama ukazali ne samo na sjećanja koja je rat ostavio za sobom nego možda još više na način tumačenja istorije koji je korišćen u ratnoj propagandi i legitimaciji tadašnjih vladajućih politika.

Na teoretskom nivou, autori projekta, koji su propitivali 1992. godinu u memoriji nacija, pokušali su pokazati odnos kulture sjećanja, istoriografije i njihove funkcije u legitimaciji političkog poretka, s naglaskom na propitivanje uloge kolektivnih sjećanja i istorije u politici parlamenta i političkih stranaka. Studijama slučajeva nastojalo se istražiti u kojoj mjeri su mediji izmišljali nova sjećanja i novu istoriju, te kako je legitimirana aktuelna politika u novim udžbenicima istorije.

Studije su pokazale da je rat razorio i zajednička sjećanja. Potpuno jasno se pokazalo da postoji snažna veza između kulture sjećanja i službene politike, te načina sjećanja i političke kulture. Sjećanja su izraz nacionalne homogenizacije, neka sjećanja mogu, zaključuju autori, postati utemeljiteljski mit države i nacije, herojska tačka nacionalne istorije, a druga se mogu potisnuti iz javnog diskursa i prepustiti zaboravu. Na kraju, prilozi ne pokazuju samo važnu političku ulogu sjećanja nego i napetost koja postoji između individualnih i porodičnih na jednoj te službenih sjećanja na drugoj strani. U odnosu službene politike prema tim sukobima sjećanja ogledaju se i karakteristike političkog poretka, njegova politička kultura, te način na koji se oblikuje i razumije nacionalni identitet. Istraživači, koje su od početka vodili i organizovali idejni začetnici projekta Olivera Mirosavljević sa Filozofskog fakulteta u Beogradu i Tihomir Cipek sa Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, nisu se uvijek i u svemu slagali. Međutim, dijeli su zajednički stav da je za oblikovanje djelotvorne demokratije potrebno djelotvorno suočavanje s prošlošću. Na kraju su zaključili da prošlost ne smije ugušiti sadašnjost, nego da treba ovladati prošlošću da bi se krenulo dalje, u izgradnju demokratskog društva. Pitanje je koliko će njihovi nalazi naići na razumijevanje i biti sprovedeni u djelo od strane aktuelnih političkih elita u ove tri zemlje bivše Jugoslavije.