Urednik zabranio

U polemici koja se poslednja dva mjeseca vodila na stranicama „Vremena“, povodom priloga Slobodana Antonića o „misionarskoj inteligenciji“ u Srbiji, jedan je od kritičara „metodološke orijentacije“ iznio i slijedeću ocjenu o francuskom političkom misliocu Raymondu Aronu: „Remon Aron, koji je bio levičar, objavljivao je svoje članke protiv rata u Alžiru u desničarskom ‘Figarou’ jer je mislio da su njegovi čitaoci ona publika koju treba uveriti da je taj rat loša avantura.“ („Vreme“ br. 636, u prilogu „Greška u koracima“.)

Budući da smo kod grešaka, recimo odmah da je, osim interpunkcija, sve ostalo strogo pogrešno u navedenoj rečenici! Raymond Aron nikada nije bio ljevičar, a u „Figarou“ je objavljivao – od 1947. do 1977. godine – na sve velike teme iz međunarodnih odnosa, jedino ne o alžirskome ratu. I samo površna analiza predmetnog kazala u tri sveska Aronovih članaka što su objavljivani u „Figarou“: „Hladni rat“, „Koegzistencija“, „Krize“ – a koji ukupno broje četiri tisuće i sedam stotina stranica ! – brojkom: 4700 – izdavač: Fallois, Pariz 1990. godine – pokazuje kako u prvom svesku (1400 stranica) nema ni jednog jedinog članka na alžirske teme. I s pravom, budući da taj svezak pokriva razdoblje od 1947. do 1955. Ali ni u drugom svesku – 1500 stranica – koji se odnosi na razdoblje 1955–1965, dakle na godine alžirskoga rata – nema nijednog naslova koji se bavi ratom što bjesni na drugoj obali Sredozemlja. Isto tako ni u završnom, trećem svesku koji broji svega 1800 stranica.

Svoj stav o alžirskome ratu Aron je najjasnije iznio u knjizi Alžirska tragedija (1957), ne i u slavnim komentarima u „Figarou“, i to iz veoma jednostavnog ali posve djelotvornog razloga: Pierre Brisson, urednik lista, zabranio je bio Aronu da u svojim komentarima piše na alžirske teme!!!

Raymond Aron, jedan od najdubljih francuskih političkih mislilaca, čitavog je svog intelektualnog života (umro u oktobru 1983) bio kritičar marksizma, zagovornik atlantizma i liberalizma. Nije dakle mogao, on „koji je bio levičar“, nijednog čitatelja „desničarskog ‘Figaroa’“ uvjeriti da je rat „loša avantura“.

Arona je trebalo čitati, kao protuotrov, u vrijeme epidemije jednoumlja. U vrijeme mnogoumlja ne bi se smjelo njime manipulirati.

P. S. Uključio bih se bio na vrijeme u već minulu polemiku da me praćenje misionarske humanizacije i demokratizacije Mezopotamije nije jedno vrijeme bilo udaljilo od redovitog praćenja „Vremena“.