Širi se zaraza

Ovdje u Americi postoji jedan prilično mnogobrojan sloj naših ljudi koji su poodavno došli u ovu zemlju. Engleski jezik nikada nisu savladali kako treba, a maternji su polako počeli da zaboravljaju, pa se izražavaju nekom grotesknom mješavinom srpskog i engleskog jezika. Mahom su to ljudi niskog obrazovanja, da ne kažem niskog intelektualnog nivoa. Čitajući tekst vašeg uvaženog novinara Teofila Pančića, zaključio sam da se ovakvo izražavanje kao zaraza širi i na Srbiju, bolje reći Beograd. „Work-in-progress“, „performans“, „performeri“, „anything goes“, „enter“ su engleske riječi koje bi valjda trebalo da nam pokažu i dokažu kako je autor obrazovan, moderan, prozapadno orijentisan, možda čak i poliglota. Nažalost, ništa od ovoga. Stvarni razlozi ovog lingvističkog primitivizma ipak leže u nečem drugom. Evo nekoliko mogućih odgovora:

a) Autor pripada tradicionalnom beogradsko-malograđanskom sloju (rođenih Beograđana) koji je tako divno opisao Branislav Nušić.

b) Autor želi da se na svaki način dodvori svojim stvarnim poslodavcima, nalogodavcima i duhovnim mentorima.

c) Autor želi da bude duhovit, a u tu svrhu mu je kao uzor poslužilo pisanje čuvenog Petra „the“ Lukovića.

d) Sve gore navedeno je tačno.

Možda bi neko u redakciji mogao da mi odgovori na ovo pitanje. Maybe author by himself?