Protiv prepričavanja

Kada bih imao taj čip negdje u tijelu, čip koji bi mi omogućavao da do kraja odmotam kolumnistički jezik domaćeg novinara, onda zaista ne bi bilo potrebno da reagujem na tekst Stojana Cerovića „Vala, svašta“. Sva sreća, čipa nema, a nema ni čipsa, jer ga filmofili potamaniše na ovogodišnjem FEST-u, što za vrijeme projekcija, što ispred sale, nakon što su istu napuštali tek što bi film počeo, valjda iz protesta, ili zato što su čip nabavili, pa im je sve jasno. Kažem, sreća, jer da je meni sve tako jasno kao što je jasno mnogima, a kako vidim i autoru iz, što bi rekli Hrvati, izvanrednog prikaza filma u „Vremenu“, onda bi se u mraku i tišini subotnjeg predvečerja, na parkingu ispred Centra „Sava“ čulo samo kašljucanje Cerovićevog automobila. Ovako, i ako je pilot-novinar upalio mašinu i ako to, tog subotnjeg predvečerja nije uradio, nadam se makar kratkoj polemici koju je svojim tekstom valjda i htio da izazove.

Elem, čitajući pomenuti tekst, u jednom pasusu mi se učinilo da se kolumnisti „Vremena“ film Manuela de Oliveire, skoro stogodišnjeg Portugalca, sviđa! To je onaj pasus o slici savremene Evrope.

Međutim, čak da je to i tako, dakle da se Govorni film (a ne Zvučni…, kako je to poslovično „transparentno“ „odrađeno“, pa samim tim nije „ispoštovano“) gledaocu Stojanu Ceroviću dopao, te da smo, ispada, istomišljenici, moraću da trošim oči čitalaca „Vremena“. Takođe, završna epizoda, to priključenije sa starterom, slutim, krntije, zgodan je mamac, na koji bi se lako mogao uhvatiti fakat da ovaj tekst pišem u prostoriji koja se grije na „kraljicu peći“ koja je, očito, abdicirala.

Ali, glavna moja zamjerka tekstu je u prepričavanju, koje je, bar kada je ovakav film u pitanju, loša usluga umjetnosti.

U posljednje vrijeme čitao sam nekoliko tekstova u kojima su (mal)tretirani filmovi prepričani i na osnovu prepričanog popljuvani do neprepoznavanja. Takođe, čini mi se da pojedini urednici u izdavačkim kućama (čitaj: književni kritičari) sve češće pribjegavaju tom metodu. Međutim, dok filmski prepričavači tim postupkom filmove kude, ovi drugi bi radije ućutali nego što bi, nakon rečenice: „I tako vam je to bilo!“ rekli da djelo koje su prepričali i nije čemu. O navođenju argumenata da i ne govorim!

Stojan Cerović je čitaocima „Vremena“ prepričao nešto što se, na takav način, ne da prepričati, da bi, poštapajući se stečenim argumentima, koliko sam shvatio, rekao da zapravo bog zna šta i ne misli o Oliveirinom filmu. Čak ni negativno. Duplo golo, to jest „Vala, svašta!“.

A Oliveirin film, možda mi se samo učinilo, upravo traži od gledaoca da misli, što mnogi drugi filmovi, koje je lasno prepričati, od nas ne traže. Sve je tu: ovakvi i onakvi likovi, kraj i poenta. Sve prikazano, sve rečeno. Još samo da kola upale od prve i daj večeru!

Govorom, razgovaranjem na pet evropskih jezika, dakle sredstvom koje nikako nije imanentno vizuelnoj umjetnosti, te oliveirovskim, svedenim filmskim sredstvima, ukazano je, čini mi se, na opasnost od pogrešno shvaćene jednostavnosti. Zar takva jednostavnost nije pokazala svoje strašno lice 11. marta u Madridu? Zar o takvoj jednostavnosti nije riječ na svim suđenjima u Specijalnom sudu u Beogradu? Suđenjima na kojima bi trebalo da se govori, a ne da se, sva je prilika, uživa u svim blagodetima modernog jurističkog dizajna?

Makar i u kasno subotnje poslijepodne, makar i u blizini parkinga na kome su parkirane krntije, u blizini ušća Save u Dunav, bilo je potrebno okanuti se potrebe za sakupljanjem materijala za prepričavanje i prihvatiti se građenja sopstvenih slika, ličnih predstava o jedva prikazanom, tek naznačenom, a tako značajnom i za nas.

Razmišljanju i raspravljanju nas ne može naučiti nijedan kredit, nijedna stavka Akcionog plana neće od nas tražiti upitne misli. To, takođe, čini mi se, Govornim filmom ostavlja ovoj civilizaciji Oliveira: bez prenemaganja, bez saundtreka, ali, ponavljam, bez prepuštanja jednostavnosti stvorenoj protiv čovjeka, jednostavnosti koja rađa prostotu i mumlanje, jednostavnosti koja će iz našeg svijeta isisati zapreminu.

A bez oblika, nestaće i znanja o obliku. Biće to slika koju niko neće biti u stanju čak ni da prepriča.

Upravo zbog takve opasnosti, Oliveirin pokušaj treba shvatiti krajnje dobronamjerno. Njegova filmska priča nam pokazuje da niti su iscrpljena sva umjetnička sredstva niti je komunikacija promijenila svoju suštinu. Iscrpljene su upravo strategije koje tu suštinu nastoje da promijene. Inicijatori tih strategija i dalje su, međutim, moćniji od svakog humanizma. I zbog toga se treba boriti. I ovim dopisivanjem, što da ne.