Gde me je Krleža odveo

Pažljivo sam pročitao članak koji se bavi temom koja i danas (kao i nekad) ne interesira dovoljan broj ljudi – da bi to bilo od određene društvene relevantnosti.

Kao mlad sam volio Krležino djelo (i još uvijek ga poštujem), ali mi je nažalost brzo postalo jasno da je ono bilo (i ostalo) ideologizirano, te da samo to djelo nikad nije „zaživjelo“ – u smislu širenja humanističkih ideja i povećanja moralno-intelektualnog nivoa suvremenika.

Smiješno je i danas čitati komentare o Krleži isključivo u kontekstu hrvatsko-srpskih odnosa, a ti komentatori uglavnom pojma nemaju da je sam Krleža ispisao sjajne stranice o „malograđanskom hrvatsvu“ koje se devedesetih tragikomično povampirilo u svoj svojoj nadutoj gluposti i površnosti. Dakako, nisu ni Srbi zaostajali sa svojim glupim i megalomanskim nesretnim velikosrpstvom koje je najvjerojatnije bilo jedan od najkvarnijih čimbenika krvavih događaja na ovim prostorima u devedesetima.

Čitati i razumjeti Krležu – a ne postati rezignirani defetista –gotovo je nemoguće.

Drago mi je da je netko prepoznao aktualnost i kvalitetu ove Krležine drame (tračak nade?!) ali, bojim se da će sve to ostati na tragu (i autoproročanske) Krležine pjesme Nad otvorenim grobom tužni zbore – nekoliko hvalospjeva (koliko iskrenih?).

Za mene su Glembajevi bili razorno revolucionarni u smislu razotkrivanja mnogih društvenih laži i mitova (država, crkva, društvenog „uspjeha“…) – ali – kuda me to dovelo? Uglavnom do jalove tragikomične čangrizavosti i duhovne osamljenosti…

Ima li više ikakve šanse da se mladi masovnije oduševe Krležinom bogatom i magičnom rečenicom? Zapravo, takve šanse nije nikad ni bilo…