Bratski bolovi

Želim komentarisati dio teksta oko priznavanja Kosova od strane Crne Gore i vašeg da „Malo ko bi, naime, Crnoj Gori zamerio u tolikoj meri da je pre glasanja u Ujedinjenim nacijama priznala Kosovo…“.

Sa ovom se konstatacijom apsolutno ne bih složio jer bi reakcija iz Srbije bila, po mom viđenju, još žešća. Garantujem, reakcija bi bila zašto se žurilo, zašto se nije sačekala sjednica UN-a pa tek onda.

Znam da najviše boli od brata, ali boljelo je i nas od Srbije dosta toga pa smo ipak, tvrdim, stoički podnosili udarce koji su najčešće bili vrlo niski.

Boljelo je da se toliko energije a bogami i novca slilo od strane Srbije da se spriječi crnogorska nezavisnost. Boljelo je, kada se već vidjelo da je nezavisnost izglasana što prvo priznanje nije stiglo od Srbije. Boljelo je što je to priznanje tako negativno prihvaćeno da se niko nije zvanično obratio i čestitao Crnoj Gori, naravno samo je to predsjednik Tadić uradio i pokazao da je pravi državnik. Boljelo je da premijer Koštunica nije nijednom posjetio novu državu koju smatra najbližom (naravno, ovo „najbližom“ samo kada Crnogorci služe za političko potkusurivanje ili slušaju zvanični Beograd, u drugom slučaju su najdalji), a vladao je Koštunica skoro dvije godine od raspada državne zajednice.

Ja neću reći da je bio trenutak za priznavanje Kosova, moglo se sačekati, kao što se moglo i ranije to priznanje desiti, ali ako se već desilo trebalo se u Srbiji malo zapitati pa je li ovo realnost ili se živi i dalje od mitova i prošlosti. Šta je crnogorsko-makedonsko priznanje promijenilo u priči oko Kosova? Tvrdim, ništa.