Izjava nedelje
„Puštam bradu jer ne volim da se brijem, a i ovako ličim na Divca“
Peđa Stojaković, Igrač Sakramento Kingsa ("Blic")
Peđa Stojaković, Igrač Sakramento Kingsa ("Blic")
Šta je to Vuku Draškoviću "oprošteno" i ko mu je to, nevoljniku, oprostio? I kako je to Zoran Đinđić pukom milošću Gospodara postao gradonačelnik Beograda
Na paralelnoj proslavi Prvog srpskog ustanka u Domu sindikata, predstavnici Crkve, vojske i duhovno osvešćene omladine složno su se založili za povratak Srbije u Srednji vek
Proslava u Orašcu pokazala, kaže li se, poražavajuće podele među aktuelnim političarima: Koštunica Vojislav, da li, sa svojima bio u jaruzi, gde se baš besedilo, onda njegovi otkrili spomenik Voždu, gde se opet baš besedilo, i otišli kući, a da nisu prišli centralnoj manifestaciji proslave, predstavi Skela, koju je kompletna Vlada, plus Baki sa žvaku, po kijametu odgledala
U pokušaju da se domognu "obećanih zemalja" na Zapadu, nesrećnici iz "trećeg sveta" na Istoku završe u "srednjim državama" na Balkanu. Odatle samo pravi srećnici dobiju mogućnost da ostvare svoje snove ako prođu kroz mrežu administrativnih granica
Zorana Živkovića karakteriše „preduzetnički" duh u politici i važi za sposobnog operativca. Tadić važi za političara intelektualca koji je u postupcima odmeren
Radikali ne dolaze, pre svega zato što ova zemlja ne pokušava samoubistvo dvaput u istoj generaciji. Oni koji veruju da se Srbija organski odupire svakoj modernizaciji i beži od Evrope, ne razumeju najbolje istoriju ove zemlje. Ona je oduvek gledala jedino ka Zapadu a modernizacija je bila jedina politika koja je ikad ovde vođena
Probno glasanje o guverneru u skupštinskim odborima i rasprava o stavljanju van snage odluke o izboru guvernera od 22. juna 2003. možda je test za buduću manjinsku vladu
"Zašto sam pristao? Pa zato što osećam obavezu da pomognem, zato što se to od mene tražilo, zato što volim da radim sa reprezentacijom bez obzira na sve teškoće, zato što mi klub nije pravio nikakve teškoće i zato što volim izazove"
Knjiga Ljiljane Blagojević govori o jednom gradu koji nikada nije izašao na kraj sa nužnošću sopstvenog razvoja, u kom se prečesto zaboravljaju pojedinci koji su pokušali da promene regresivnu svest, i u kom je domen arhitekture neretko doživljen na devetnaestovekovni način, u vidu "kuće kolektiva koji sanja", a što će danas reći kao crkva ili tržni centar, ali i novobogataška privatna vila koja liči i na jedno i na drugo
Ljubav, kao najbolje od najboljeg što postoji, pripada privatnoj sudbini pojedinačnih građana, hoću reći: građanki i građana
Firma Srbija je pred bankrotom, to jest u teškim gubicima, a u njenom Upravnom odboru sede ljudi koji to ne vide ili ih nije briga, jer su zauzeti svojim prepirkama. Ko s kim može i ne može