Velimir Veco Radičević rođen je 1914. godine u selu Goričani kod Podgorice. Član SKOJ-a je od 1933, a KPJ od 1936. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Za narodnog heroja proglašen je 20. decembra 1951. Živi u Beogradu.
„Svi muški članovi moje familije – otac i nas četvorica sinova – priključili su se partizanskom pokretu. Otac je prije rata bio učitelj, član Demokratske stranke Ljube Davidovića, u dva mandata predsjednik zetske opštine. Sjećam se, plakao je kada je ubijen kralj Aleksandar… Čim je počeo Drugi svjetski rat, Italijani su ga, kao uglednog i naprednog čovjeka, uhapsili i odveli u Bar, u italijanski logor. Otac je bio antifašista; tako nas je i vaspitavao. Ubijen je u decembru 1943. kada se, sa šestoricom drugova, kao delegat ZAVNO-a Crne Gore u Kolašinu, vraćao u Podgoricu. U selu Masline, na ulazu u grad, četnici su ih sačekali u zasjedi i zaklali. Na tom mjestu je poslije rata postavljena spomen-ploča.
Najstariji brat Dušan je ranjen početkom Četvrte neprijateljske ofanzive, 20. januara 1943; poginuo je nekoliko nedjelja kasnije, prilikom bombardovanja Konjica. Mlađi brat Danilo (1923) je, odmah poslije Trinaestojulskog ustanka, uhapšen i interniran u italijanski logor; po povratku iz zarobljeništva priključio se Prvoj proleterskoj brigadi i učestvovao u oslobađanju Beograda. Poslije rata je otišao u mornaricu i ubrzo postao komandant jednoga od dva razarača koji su plovili u pratnji Titovog Galeba. I moj treći, najmlađi brat Aco (1926) otišao je u partizane. Pošto nam je majka umrla mlada, najstarija sestra Đorđina – i sama skojevka – preuzela je brigu o porodici. Nije se udavala; ostala je kod kuće sa najmlađom sestrom, Lepom. Zbog toga što je poticala iz partizanske porodice, jednom su je, nasred sela, četnici izvukli i pretukli gotovo do smrti. Jedva se izvukla.
Poslije završenih pet razreda podgoričke gimnazije – učio sam u istom razredu sa Budom Tomovićem – otac je htio da me upiše na bogosloviju. Jedan moj stric je bio pop, drugi kaluđer; obojica poginuli u partizanima.
„Kakvu bogosloviju, oče?!“, bunio sam se. „Kako ću u crkvu kada ne vjerujem u Boga?! Pa zar i Vasa Pelagić nije govorio da bi svaki čovjek vjerovao u Boga kada bi, poslije očitane molitve, shvatio da je sit?!“
Otac se malo ljutio, ali je ubrzo odustao.
Zašto sam ušao u Komunističku partiju Jugoslavije? Zato što sam bio siguran da je ono za šta se zalagala KPJ bila najsvetija, najpoštenija i najčistija ideja. Antifašizam, sloboda, pravda i jednakost među ljudima su ideali za koje su se borili svi čestiti ljudi na planeti. U to sam čvrsto vjerovao; u to vjerujem i danas.
Kada je u Španiji buknuo građanski rat, nas stotinjak Crnogoraca smo odlučili da – brodom La Corse koji je bio usidren blizu Čanja – 1937. odemo u Španiju i priključimo se Internacionalnim brigadama. Međutim, akcija je odmah provaljena. Te noći je uhapšen Adolf Muk, koji je kasnije ubijen u logoru u Kotoru. Ostali su nekako uspjeli da pobjegnu… U Zetu sam, skrivajući se od policije, stigao negdje iza ponoći. Bio sam umoran od pješačenja, promrzao i gladan. Otac je sjedio pored ognjišta sa nekim prijateljem.
„Ne mogu da vjerujem da si se vratio!“, smijao mi se. „Bogami sam mislio da ćeš za ideju doplivati i do Španije!“
Kao komunista, više puta sam prije Drugog svjetskog rata hapšen. Ležao sam u zatvorima u Podgorici i Bijeloj, a onda sam, u jesen 1940, ponovo uhapšen i otjeran u logor u Smederevsku Palanku. Poslije 27. marta 1941. logor je raspušten i vraćen sam u Crnu Goru. Pošto je rat već bio počeo, dobio sam poziv za rezervu. Tih desetak dana koliko je trajao aprilski rat proveo sam u Boki Kotorskoj kao nišandžija na protivavionskim topovima. To mi je kasnije koristilo, naročito u bici kod Jajca uoči Četvrte neprijateljske ofanzive… Čim je Jugoslavija kapitulirala, uzeo sam pušku i vratio se u Zetu. Povezao sam se sa drugovima i počeli smo da organizujemo ustanak. Kupili smo oružje iz magacina bivše jugoslovenske vojske, nešto i od Italijana; dio smo imali u kućama. Formirali smo manje oružane grupe, obučavali omladinu, držali kurseve iz prve pomoći… Kao član PK SKOJ-a, imao sam zadatak da obilazim sreske skojevske organizacije po Crnoj Gori. Pripremali smo se za rat.
Ustanak je buknuo 13. jula 1941. Vodio ga je Milovan Đilas. Digla se sva Crna Gora…
Prva ozbiljnija bitka u kojoj sam učestvovao bila je ona na Pljevljima, 1. decembra 1941. Kao bombaš, priključio sam se Podgoričko-zetskom odredu čiji je komandant bio Nikola Karadaglić. Sa nama je bio i Velimir Terzić, budući zamjenik Arsa Jovanovića, načelnika Titovog Vrhovnog štaba. Iako oficiri kraljevske vojske, poslije aprilskog rata, obojica su prišli partizanskom pokretu. Isto je učinio i Pero Ćetković, slavni komandant Lovćenskog bataljona koga sam upoznao tokom bitke na Pljevljima… Dio jedinica koje su učestvovale u Pljevaljskoj bici kasnije je ušao u sastav Prve proleterske brigade, formirane u Rudom 22. decembra 1941; ostatak se vratio u Sandžak, na rijeku Lim, da tamo dočeka partizane koji su se povlačili poslije pada Užičke republike.
Članu Vrhovnog štaba Arsu Jovanoviću u Rudom sam podnio izvještaj o Pljevaljskoj bici. Poslije raporta Arso me je sa još nekoliko drugova vratio kod Velimira Terzića, na Lim, gdje smo čekali partizane iz Užica. Ne, nijesam tada upoznao Koču Popovića. Koča je u Rudo stigao kasnije…
Vrativši se na Lim, formirali smo sandžačko-crnogorsku jedinicu, koja će ući u sastav Druge proleterske brigade. Naš glavni štab je jedno vrijeme bio smješten na Kamenoj gori. Borbe smo vodili oko Bijelog Polja, Prijepolja – Sandžak i sjever Crne Gore; uglavnom sa četnicima i Italijanima.
U junu 1942. formirane su Treća sandžačka, Četvrta i Peta crnogorska brigada. Pero Ćetković je bio komandant Četvrte crnogorske brigade, Sava Kovačević Pete. Pripadao sam Četvrtom bataljonu Pete crnogorske brigade, gdje sam izabran za zamjenika komesara Prve čete. Zamjenici komesara su obično bili sekretari partijske organizacije. Komesar moje čete bio je Luka Vučinić.
Tokom juna, naša brigada je vodila velike bitke po Crnoj Gori, naročito oko Nikšića, po Lješanskoj nahiji, Rijeci Crnojevića… Sjećam se, poslije povlačenja prema Pivi i Tari, Blažo Jovanović je od mene tražio da se, kao iskusan partijac, vratim u Podgoricu i tamo rukovodim ilegalnim radom.
„Nemojte me vraćati, druže Blažo“, molio sam ga. „Ja sam borac…“
„‘Ajde, ‘ajde“, smijao se. „Ostani kad si već toliko navalio da gineš.“
Uskoro smo dobili naređenje da se povlačimo prema Bosni. Prošli smo Igman… Tu strahotu nikada neću zaboraviti…
Uoči same Četvrte neprijateljske ofanzive, krajem 1942, vođena je bitka za Jajce. Cio grad je bio pod neprijateljskim bunkerima. Ustaše su gruvale sa svih strana. Nijesu nam dali ni makac… Kako sam u vojsci bio nišandžija na protivavionskom topu, Sava Kovačević mi je naredio da uzmem bacač i udarim po ustaškim utvrđenjima. Pošto nijesmo imali nikakve sprave za precizno određivanje daljine, nijesam bio siguran da ću uspjeti da dobacim do ustaških bunkera; uz to, bojao sam se da ne udarim po našima.
„Ništa ti, sokole, ne brini“, rekao je Sava potapšavši me po leđima. „Udri po njima!“
Sava Kovačević je bio najveći junak naše borbe. Tokom bitke za Prozor – to je već Četvrta neprijateljska ofanziva – dok smo, zaklonjeni iza nekog brdašca, gledali kolonu italijanskih tenkova koja se kretala ka gradu, Sava Kovačević se odjednom polako spustio do puta, skočio na poslednji u nizu neprijateljskih tenkova, otvorio oklop, uhvatio za vrat italijanskog vojnika, izvukao ga, ubio i bacio na zemlju. Poslije toga smo krenuli u juriš.
Prozor je bio jedna od najvažnijih bitaka tokom Četvrte neprijateljske ofanzive. Čuli ste za Titovo naređenje: Prozor mora pasti? Trebalo je zaustaviti neuporedivo jače njemačke, ustaške, italijanske i četničke jedinice kako bismo omogućili proboj partizana prema Jablanici i Neretvi. Glavna bitka vođena je na planini Makljen, od Gornjeg Vakufa prema Prozoru. Tu smo uspjeli da uništimo elitnu italijansku diviziju Murđe. Zarobili smo komandanta italijanskih snaga, generala Espozita, koji je nekako prošvercovao pištolj i u zatvoru izvršio samoubistvo.
Poslije sloma italijanske Murđe divizije, partizani su pjevali:
„Oj, Makljenu, visoke planine,
Grobnica si Murđe divizije.“
Prozor je bio opkoljen bunkerima i žicom. Bitke su vođene bukvalno za svaku ulicu. Oslobađali smo jednu po jednu… Luka Vučinić i ja smo prvi ušli u Prozor. Leševi svuda oko nas, zapaljene kuće… Išli smo krvavim ulicama kao u bunilu, zaboravljajući da je grad još uvijek pun neprijateljske vojske, da su Italijani tu. Onako ošamućeni, ušli smo u prvu kuću da uzmemo vode. Na vratima me je dočekao italijanski vojnik. Skočio sam na njega, uhvatio ga za vrat. Uhvatio je i on mene. Rvali smo se nekoliko minuta. Ni danas ne znam odakle mi tolika snaga… U kući je bilo sakriveno još nekoliko Italijana. Razoružali smo ih i zarobili. U blizini se nalazila bioskopska sala u kojoj su fašisti smjestili naše ljude, zarobljenike. Naravno, Luka i ja smo ih odmah oslobodili i salu počeli da punimo italijanskim zarobljenicima. Partizanske jedinice su se približavale gradu. Čuli smo naše topove… Italijani su počeli da iskaču iz bunkera i bježe. Jurili smo ih… Ubrzo je bioskop bio pun italijanskih zarobljenika.
„Druže Savo“, pritrčao sam Savi Kovačeviću, „Italijani bježe… Neke smo zarobili, eno ih u gradskom bioskopu. Šta ćemo sa njima?“
„Šta ćete?!“, pogledao me je onim svojim velikim očima. „U ovoj bici nema zarobljenika!“
Pored mene je stajao krupan italijanski vojnik. Sava Kovačević ga je zgrabio, okrenuo ga na leđa i jednim pokretom mu slomio vrat.
„Evo, ovako sa njima!“, rekao je, bacivši onog Italijana u stranu. „Nijesam ja došao u njihovu zemlju da se bijem, nego oni u moju, majku li im fašističku!“
Uglavnom, kada smo uskoro krenuli prema Konjicu, dio zarobljenih italijanskih vojnika smo strijeljali, a dio ostavili da nose naše ranjenike. Nosili su ih i tokom najgore i najžešće bitke Drugog svjetskog rata, bitke na Sutjesci.
Bitka za Konjic je trajala četiri dana i četiri noći. Nijednog momenta borba nije prekinuta. Svi smo već bili van sebe. Dodatno nas je izluđivala činjenica da, čim bi’ krenuli u napad na Italijane, čim bi’ dobili bilo kakvu prednost, kao po pravilu, s leđa bi nas napali četnici. Bili smo primorani da vodimo dvostruku bitku: naprijed sa Italijanima, s leđa sa četnicima. Nalazili smo se u obruču. Ne znajući da sa druge strane stižu njemačke trupe, u jednom momentu smo jurnuli za četnicima, ostavljajući Zetsku četu ukopanu u rovu da se bori sa neprijateljem.
„‘Ajte, razjurite tu gamad!“, rekao nam je Zarija Vujošević, komandir Zetske čete. „Ne brinite za nas. Lako ćemo…“
Cijela Zetska četa je pobijena. Borili su se lavovski… Zarija je kasnije proglašen narodnim herojem.
Prilikom neprijateljskog bombardovanja Konjica, poginuo je moj stariji brat Dušan… Javio mi je drug iz brigade… Eto, mlad… Kod Doboja je već bio teško ranjen… Posjetio sam ga dok je bio u bolnici, u Gornjem Vakufu… Bio je to poslednji put da sam ga vidio…
Neretva je bila velika partizanska pobjeda. Uprkos klanici kroz koju smo prošli, uprkos gubicima… Jedno od najznačajnijih dostignuća Četvrte neprijateljske ofanzive bila je eliminacija četnika: poslije Neretve više se nikada nijesu oporavili. Dobro, i dalje smo sa njima vodili rat, ali je njihov status – i ovdje i u inostranstvu – poslije Četvrte neprijateljske ofanzive zauvijek promijenjen. Svima je bilo jasno da četnici nijesu nikakvi antifašisti, borci za oslobođenje zemlje, nego najobičniji kvislinzi, sluge okupatora. Među nama nije postojao ideološki sukob, kako to neki hoće da predstave; naprosto, riječ je bila o sudaru fašista i antifašista. Na kraju, poslije bitke na Neretvi, svjetska antifašistička koalicija je zauvijek prekrižila četnike i nas partizane prihvatila kao jedine snage u Jugoslaviji koje su se borile na njihovoj, na pravoj strani. Četnici su zlo, koljači… Partizani nikada nikoga nijesu zaklali…
Kada je završen rat, 1951. sam proglašen za narodnog heroja Jugoslavije. Tito mi je, sjećam se, nazdravio crnogorskom lozovačom. Bila je neka dobra…
