

Esej
Šta bi bilo kad bi bilo sa SFRJ
O delima koja kroz prizmu naučne fantastike tumače stanje na ovim prostorima od SFRJ do Srđana Dragojevića i Predraga Ličine, a preko Radivoja Lole Đukića


Šta sve čovek mora da zna ako biciklom putuje oko sveta? Pitali smo Snežanu Radojičić koja već godinama to radi
Od jahanja konja i vožnje bicikla zna da boli zadnjica. Neki su narodi tokom istorije ovladali životom u sedlu, ali nije poznato da se neki specijalizovao za život na biciklu.
„I ovi što profesionalno voze trke, kad lete, pakuju sedišta u ručni prtljag. Dobar sic se čuva kao oči u glavi“, kaže Snežana Radojičić.
Ona zna jer već trinaest godina putuje biciklom oko sveta. Bila je svuda, od Patagonije do Severne Koreje, a u Srbiju retko i navraća.
Sedište je, kaže, kožno od jedne engleske marke. „Ne žulja tvrdo sedište nego to što vršimo nejednak pritisak različitim tačkama gluteusa. Kad imate kožno sedište koje raspoređuje pritisak na sve tačke, onda nema bola. Ono vremenom poprima oblik stražnjice“, ispričala je Radojičić za naš njuzleter Međuvreme.
Biciklom na Anapurnu
Nismo ni hteli da pitamo o predelima, ljudima i doživljajima – o tome piše na svom blogu i u knjigama koje mogu da se naruče. Pitali smo kako se čovek tehnički priprema za takve rute, kakav uopšte bicikl treba da ima.
Krenulo je, kaže Snežana, prastarim biciklom koji je bio poklon prijatelja. „Italijanska marka Bottecchia, star trideset godina, osam brzina. Kad god sam išla po zemljanom putu, nešto mu je otpadalo.“
„Ali, izdržao je 33.000 kilometara. Njime sam prešla pustinju Gobi, Himalaje, popela se na Anapurnu. Tamo negde su mi otišli zupčanici, taj model u Nepalu nigde nije mogao da se kupi“, dodaje ona.
Onda je 2016. uz pomoć donacija kupila američki Surly, verziju planinarskog bicikla od nekih hiljadu dolara. Nisko težište, robustan, težak oko dvadeset kila. Razlika u odnosu na stari?
„Kao da poredite vožnju kroz Saharu džipom i jugićem“, kaže Radojičić kroz smeh.
Sam svoj majstor
Čovek mora znati sve sam da popravi. Snežana je dosta naučila od bivšeg partnera, Amerikanca, sa kojim je delila drum neko vreme.
„U Turskoj sam morala prvi put sama da menjam kočnice i potrajalo je. Ali sam naučila. Bicikl je mehanička naprava, ne traži genija. Ali, alat je nekad problem“, priča ona.
U Gruziji je po seoskim kućama uzajmljivala oruđe da iseče sajle, u kineskoj nedođiji je ceo dan gurala bicikl jer je otišao menjač. I čelične pedale znaju da puknu – rezervne niko ne nosi sa sobom.
Dobro je da je bicikl jak, tako u bisage stane dosta potrepština. „Zna da bude po 30 ili 40 kilograma, zavisi od hrane i vode. Nekad u pustinji imam 15 litara vode.“
Posuđe na rasklapanje
Uvek su spakovani gorionik i filter za vodu. „Gorionik radi na bilo šta tečno, na benzin koji je svuda jeftin, može na gas, kerozin…“
„Nosim posuđe da bih kuvala. Šerpicu sa poklopcem, rasklopivi tiganj gde mogu i palačinke da se ispeku, silikonske tanjire koji mogu da se spljeskaju“, nabraja Radojičić.
„Dvaput sam vozila kroz Ameriku, od Meksika ka Sijetlu – čak sam kupila prikolicu zbog Kanade. Da rasteretim bisage, a i zbog medveda – sve što miriše valja skloniti u zemlji grizlija. Onda ostavim prikolicu 200 metara dalje kad zanoćim“, kaže Snežana.
Od grizilija je jedino videla – izmet. Jednom je srela mečiće crnog medveda u Arizoni, srećom bez mame.


O delima koja kroz prizmu naučne fantastike tumače stanje na ovim prostorima od SFRJ do Srđana Dragojevića i Predraga Ličine, a preko Radivoja Lole Đukića


Dvadeseti Festival evropske poezije je pokazao da pesnici odavno nisu ono što su nekad bili. Sad pišu o strahu od fašizna, ekološkom uništenju, nepravdi, ljudima koji ubijaju životinje, o VI...


Zašto je kod Er Srbije (i drugih) karta za psa od pet kilograma skuplja nego za čoveka od 95 kilograma i da li je uopšte pametno voditi psa u avion


Prvo kolo ABA lige nije odigrano, a sada je pod znakom pitanja i drugo. Spor između čelnika lige i sudija oko naknada i dalje traje. Mogli bi da se nađu na 700 evra po utakmici


Grci više ne moraju da se zadovoljavaju samo sećanjem na evropsku titulu iz 2004. Sistemski rad Saveza, ulaganja klubova i generacija novih fudbalera sada daju rezultate. Uz Ivana Jovanovića na klupi, srpski treneri i fudbaleri imaju važnu ulogu u preporodu grčkog fudbala
Intervju: Jovo Bakić, sociolog, profesor Univerziteta u Beogradu
Pobedićemo, narod pravi kampanju za sve nas Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve