U pet turbeta pored istanbulske Aja Sofije sahranjeno je pet sultana i njihove mnogobrojne žene i deca. Ukrašene bogato poput džamija, ove zgrade mnogo su manje pa se čovek u njima ne oseća sitnim kao dugme. I njih su projektovali najbolji arhitekti, među njima i čuveni Mimar Sinan.
Prvo u nizu je turbe Selima II, sina Sulejmana I Veličanstvenog i sultanije Hurem (Rokselane). Kažu da je jedno od najlepših u ovom golemom gradu. Radio ga je upravo Sinan 1577. godine: kupola oslonjena na osam stubova; polukupole; duborez, sedef, kaligrafija… Pored vrata keramičke pločice, najlepši primerci tog veka, purpurne, crvene, zelene i plave. Međutim… Desno su originali, levo imitacija. Na ulazu u turbe natpis, da se zna: krajem 19. veka, 60 pločica poslato je na restauraciju u Francusku, ali nije vraćeno. To je bez uvijanja nazvano krađom, a imenovan je i lopov: francuski zubar u službi ondašnjeg sultana. Turska uzalud zahteva da se originali vrate.
Selim II, zvani Pijanica, zanimao se više za harem nego za vladarske poslove, ali je carstvo imalo čvrst oslonac u Mehmed-paši Sokoloviću, velikom veziru. Sultan je u haremu i umro, smrću nedostojnom padišaha: pao u amamu, verovatno pijan. “Umro od svog života”, kazao bi Brana Petrović.
Selim je 1571. osvojio Kipar, ali je teško potučen kod Lepanta. Tu su mu, navodno je rekao, hrišćani odrezali bradu, ali ona će ponovo narasti, dok njima ruke što ostadoše na Kipru – neće.
Osim sultanije Nurbanu, koju je zarobio i Selimu poklonio Hajrudin Barbarosa (“prevejana Mlečanka” postaće prva žena uključena u vođenje carstva, doduše iz senke), ovde je sahranjena i njena kćer Esma, žena Mehmed-paše Sokolovića, mlađa od njega 40 godina (“nagrađen za deset godina satiranja po ratištima”). Dubrovački zastupnik u Rimu u izveštaju papi Grguru XIII piše da je paša bio “čovek velikog duha i osobitih sposobnosti u upravljanju državom”, a plašio se jedino svoje žene, “ne manje nego tursko carstvo njega”.
Naredno je turbe Murata III, Selimovog sina. “Novi slabić na osmanskom prestolu” (reči Nikole Samardžića) pre stupanja na presto ubio je petoricu svoje braće kako bi se izbegao rat za tron. Zakon je ova umorstva dopuštao pod uslovom da se ne prolije krv pa je, “mudro”, korišćena struna za luk.
Tu počiva i Muratova žena Safije, njegovi sinovi i kćeri. Njegovi, ne i njeni: ona je imala sedmoro dece, a on (“demon sladostrašća”) 102! U istoriju je ušao kao reformator administracije, školstva i vojske, osvajač Maroka i Gruzije.
Safije je u politici sudelovala javno, a nije se skrivala ni kad je išla u grad, i to kočijama koje je dobila od kraljice Elizabete I, s kojom se dopisivala.
Ni turbe njenog sina Mehmeda III ne oskudeva u lepoti i sjaju, ali sve potamni pred 19 malih sanduka u koje su položena njegova braća, potencijalni pretendenti na presto, ubijeni “sa ažurnošću čoveka koji se brije pred ogledalom” (citat: Josif Brodski). Šta je bilo s ostalom decom Murata III, istorija nije zapamtila “ni u vidu običnih brojeva” (Radovan Samardžić).
Mehmedov sin Mustafa I svrgnut je zbog svog mentalnog stanja i zamenjen sinovcem, 14-godišnjim Osmanom II, ali je vraćen na presto kada je Osman pogubljen, u 18. godini. Tragični junak Gundulićevog epa sahranjen je u Plavoj džamiji, pored oca Ahmeda I i brata Murata IV. Presto ponovo preuzima Mustafa, ali ubrzo je vraćen u kućni zatvor (kafes). Na prestolu je proveo ukupno 210 dana, a u kafesu, gde će i umreti, 34 godine. Turbe u kome spava “izvan svakog zla” deli s Ibrahimom I, takođe umobolnim i zadavljenim.
Poslednje u nizu je Turbe prinčeva, za četiri sultanova sina i jednu kćer, pokošene kugom. Ni pločica ni kaligrafije, na golim zidovima samo slike raznog bilja i korpi s cvećem.
Ove grobnice obišao je i Mark Tven. U knjizi The Innocents Abroad (1869) izdvaja ih – jer su čiste, “kao malo šta drugo u ovom gradu”!
Na prestolu Osmanskog carstva smenilo se 36 sultana. Prvih šest počiva u staroj prestonici, Bursi. Treći, Murat I, bio je sahranjen tamo gde je dobio bitku i izgubio život, na Kosovu. Telo je preneto u Bursu, a unutrašnji organi ostali su na Kosovu, u Muratovom turbetu.
Osvajač Konstantinopolja Mehmed II, Bajazit II, Selim I, Sulejman i Ahmed II počivaju u svojim džamijama, Mustafa III i Selim III kod džamije Laleli, Mahmud II, Abdulaziz i Abdulhamid II u maloj građevini kod stuba Čemberlitaš, na kojoj stručno oko prepoznaje uticaje francuske arhitekture Napoleonovog doba. Abdulaziz je prvi sultan koji je putovao u Zapadnu Evropu (1867). Po povratku, naredio je da se u Istanbulu osnuje Arheološki muzej. Svi kovčezi pokriveni su izvezenom zelenom svilom: s novim vekom stigla je i nova “moda” – na sanducima kod Aja Sofije nema ukrasa, kao da blagopočivši nisu bili najmoćniji ljudi sveta.
Poslednji sultan, Mehmet VI, umro je u Sanremu 1926, četiri godine posle sultanata; sahranjen je u Damasku.