Višak racionalnosti, manjak ludila

Ako bi se pitanje formuliralo Zašto među filozofima nema žena?, jednostavan odgovor glasio bi: Zato jer žene koje se bave filozofijom nisu filozofi nego filozofkinje (Jasenka Kodrnja u restoranu Manjež, 7. 4. 2006). Drugu vrstu odgovora na to pitanje pred nekoliko je decenija ponudio – kako kaže jedna lokalna legenda – svojedobno veoma popularan beogradski filozof Branko Pavlović (1928–1986). Na pitanje nadobudnih brucošica koje su s entuzijazmom započele studij filozofije: Profesore, zašto među filozofima nema žena? on se duboko zamislio, da bi odgovorio: Zaista ne znam. Nakon daljnjeg razmišljanja dodao je: Ali zaista ih nema.

Drugačiju vrstu odgovora ponudila je zadarska profesorica filozofije Marija Brida (1912–1993), prva žena koja je na području bivše Jugoslavije dosegla najviši akademski rang, redovnu profesuru (Ksenija Atanasijević nije između dva svjetska rata mogla dalje od docenture, iako je bila superiornija od svih svojih muških kolega; Svetlana Knjazeva-Adamović penzionirana je devedesetih godina prošlog stoljeća u zvanju izvanredne profesorice; čini se da je u Beogradu do najvišeg akademskog zvanja dospjela samo Radmila Šajković, a prva žena koja je u Zagrebu dospjela do redovne profesure bila je Nadežda Čačinovič, i to tek 1997. godine). Govoreći na jednom simpoziju ranih sedamdesetih Marija Brida je činjenicu da među filozofima ima veoma malo žena pokušala objasniti višim stupnjem racionalnosti među ženama: da bi se netko bavio filozofijom, nužno je posjedovanje viška ludila, a kako su žene mnogo racionalnije od muškaraca (u smislu zdravog razuma, orijentacije na životne potrebe itd.), to među njima ima mnogo manje sklonosti filozofiji.

MUŠKA HIJERARIJA: Odgovor Marije Bride predstavlja možda ipak racionalizaciju jednoga stanja stvari, koje se može osvijetliti i odgovorom na pitanje: Zbog čega je u pravoslavnim i katoličkim crkvama (a i u islamskim vjerskim zajednicama, bile one sunitske ili šiitske) ženama uskraćen pristup prezbiterskim i episkopskim zvanjima (odnosno imamskim i muftijskim položajima). Kakve veze ima crkvena hijerarhija s filozofijom, pitat će se i najdobronamjernija publika. Pitanje je opravdano ali nije neopravdan ni odgovor. A taj odgovor glasi: isti je kulturno-politički obrazac iz kojega izvire kako akademska tako i crkvena hijerarhija, iz kojega izviru poučavanje vjerskih istina (što je posao vladika i, generalno, svećenstva) i kritičko preispitivanje nasljeđenih predrasuda (što bi bila neka od elementarnih, premda, dakako, aproksimativnih definicija filozofije). Logika koja je navela centre univerzitetske moći da gospođicu Kseniju Atanasijević lažno optuže za plagijat i onemoguće joj napredovanje u akademskoj hijerarhiji nije u bitnom smislu različita od logike koja leži u temelju samorazumljivosti toga da ni najblistavija studentica bogoslovije ne može očekivati da će dospjeti dalje od vjeroučiteljice (dok se njezinim talentiranijim ili probojnijim muškim kolegama, samo ako se odreknu braka, obećavaju i najviše funkcije u crkvenoj hijerarhiji).

No, korijeni su te neravnoteže mnogo dublji. Monoteističke religije stupaju na scenu u vremenima koja su obilježena razumijevanjem čovjeka isključivo kao muškarca. I danas će vam žena iz naroda reći kako su ona i njen čovjek bili negdje (npr. na sajmu) pa onda vidjeli ovo ili ono (te je ona svom čovjeku rekla…). Ona, dakle, sebe ne doživljava kao čovjeka, niti njezin čovjek nju doživljava kao čovjeka, odnosno kao punopravno ljudsko biće („Koga imaš u kući?“, pitaju domaćina, a on će na to: „Troje djece i, da prostiš, ženu“). Aristotel, najreprezentativniji mislilac te epohe koja je iznjedrila i filozofiju i monoteizam (usput, još i pravo, demokraciju, klasičnu umjetnost, i još mnogo toga), sintetizira to općeprihvaćeno razumijevanje odredbom žene kao bića koje je negdje na pola puta između čovjeka i domaće životinje. Čovjek, zoon politikon, jest punoljetan muškarac, slobodan (a ne rob, jer rob je tek oruđe koje govori), koji nije stranac, nego građanin, pripadnik polisa. Žena je lišena onih intelektualnih moći koje su nužne za pripadništvo polisu, njezina je domena oikos, kućno domaćinstvo. U kući se ne filozofira niti politizira, nego se skrbi za dnevne potrebe opstanka i preživljavanja, odgajanja djece itd. Zato je ženi filozofija načelno nedostupna i neprimjerena, i navoditi je da se bavi filozofijom nedolično je gotovo u onoj mjeri u kojoj je neprirodno zahtijevati od krave da daje nešto više od mlijeka i telića. Rob nije čovjek, nego oruđe. No, rob može postati slobodnim čovjekom, te kao slobodan čovjek u principu može steći i državljanstvo (pa se onda baviti i politikom i filozofijom; a bar je jedan rob, stoik Epiktet, dokazao da za bavljenje filozofijom nije nužna formalna sloboda, nego je dovoljno da se bude muškarac obdaren odgovarajućim umnim sposobnostima i misaonom snagom). Ženi sama priroda, prirođeni spol, onemogućuje da ikada postane građaninom, čovjekom, pa utoliko i filozofom.

IGNORISANJE I EKSCES: Ovu jednoznačnu sliku donekle kvari, doduše, Aristotelov učitelj Platon, koji u svoju Gozbu uvodi i jedan ženski lik, Diotimu, koja ravnopravno, čak i superiorno raspravlja s muškim ljubiteljima mudrosti (philosophos, ljubitelj mudrosti) o najsloženijim i najuzvišenijim temama, a u svojoj Državi Platon pak dopušta da se u krug filozofa-vladara regrutiraju i žene. No, za antiku je u pogledu žene mjerodavan ipak Aristotel, a ne Platon.

To ne znači da među ženama nije bilo i onih koje su se bavile filozofijom. No, u patrijarhalnom je razumijevanju svijeta to doživljavano kao eksces, tako da nam historija filozofije malo što može reći o takvim ženama i njihovim doprinosima filozofiji. Njihovo prešućivanje i ignoriranje bilo je sistemskog karaktera. Što mi znamo o Sokratovoj ženi Ksantipi, osim da je bila oštrokondža (možda na jednak način na koji je Ksenija Atanasijević bila plagijatorica)? Doduše, Brechtova novela Ranjeni Sokrat omogućuje i drugačije tumačenje Ksantipina lika i djela (ono je ipak više u duhu one utješne interpretacije pitanja o izostanku žena iz povijesti filozofije kakvu je dala Marija Brida). Što je danas poznato o tomu je li se, primjerice, Jefimija bavila i filozofijom? Trebala su proteći stoljeća pa da Vatikan prizna važnost značajne mističarke Tereze Avilske i uvrsti je među crkvene naučitelje (možda samo zato da se iskupi za svoje tvrdokorno inzistiranje na nespojivosti ženskog roda sa svećeničkom službom). A koliko je drugih umnih žena imalo manje sreće u životu pa je svoju ljubav za mudrost platilo spaljivanjem na lomači?

JEDNAKOST NA MARGINI: Ako je filozofija, među ostalime, i svoje vrijeme obuhvaćeno u mislima, onda je razumljivo to što je jedan nadasve prosvijećeni mislilac poput Immanuela Kanta sasvim ozbiljno dokazivao kako su žene prirodno obilježene manjkom intelektualnih moći i smisla za ono uzvišeno. Ne može se, uglavnom, prekoračiti horizont vlastitog vremena i nije dovoljno čak ni da netko izvrši kopernikanski obrat u filozofiji, pa da preskoči Aristotelovu sjenu. I nije nužno bolovati od mizoginije (kao što je to bio slučaj s Arturom Schopenhauerom) da bi se prihvatila podjela ljudskog roda na umniji i manje uman dio (podjela koja ide po crti razdvajanja muškoga od ženskoga).

No, stvari se ipak mijenjaju (sa stjecanjem ženskog prava na nasljeđivanje i na imovinu, prava na obrazovanje, prava glasa, formalne jednakopravnosti muškaraca i žena i općenito s građanskom emancipacijom žena). Historija filozofije dvadesetog stoljeća ne može preskočiti bar četiri značajne filozofkinje: Hannu Arendt, Simone de Beauvoir, Simone Weil i Agnes Heller. A tu su i Susan Langer itd. Na početku trećeg milenija na nizu se svjetskih univerziteta izučavaju (čak i u main stream seminarima) suvremene filozofkinje poput Carol Pateman, Andree Dworkin, Luce Irigaray, Rosi Braidotti… Pesimisti bi rekli da se feminizacija filozofije ima tumačiti u istom ključu u kojem se feminizacija učiteljske profesije iščitava kao jasan znak socijalne marginalizacije sfere obrazovanja i pada društvenog ugleda učitelja. Dakle, filozofiji bi se imalo loše pisati ako je preuzmu žene.

Vrijedi ipak pitati: A kada se to filozofiji dobro pisalo? Anaksagora se utopio bježeći od progonitelja, Sokrata su natjerali da popije otrov jer je kvario mladež, Platona su prodali u roblje, Abelarda su kastrirali, Giordana Bruna spalili na lomači, Descartes je umro od škrtosti svoje poslodavke, švedske kraljice Kristine, koja nije odobrila grijanje njegove sobe ni za vrijeme ledene skandinavske zime… A to je samo vidljivi vrh sante leda: koliko li je anonimnih (što ne mora nužno značiti manje značajnih) žrtava manije suzbijanja kritičkoga filozofskog mišljenja. U svakom slučaju, rijetko se od ozbiljne filozofije stjecao ugled, a bogatstvo – nikad! Uvažavanje češće stiže posthumno negoli za života (a među onima koji su za života doživljavali priznanja malo ih je koji su preživjeli objektivan sud posthumnih valorizacija i izbjegli utonuću u anonimnost ili padu na rang fusnote u historijama filozofije). Dakle, ne može se marginalizirati nešto što je po samoj svojoj definiciji subverzivno, pa stoga mora biti prognano na socijalnu marginu.

A filozofija je subverzivna već po samom svom karakteru kritičkog preispitivanja svega što je zdravom razumu evidentno. I u toj svojoj upitnosti ona je ipak previđala (svakako u svojim glavnim tokovima) samorazumljivost vlastitoga (svjesna ili nesvjesna, izričita ili implicitna) služenja opravdanju muške nadmoći i androcentrične hijerarhije bića. S napretkom svijesti o slobodi, da slijedimo jednu Hegelovu shemu, ne treba biti slobodan samo jedan (kao u orijentalnoj despociji), niti samo neki (kao u atenskoj demokraciji), niti svi muškarci (kao u duhu „kršćansko-germanske“ epohe), već svi i sve, građanke jednako kao i građani, jer došlo je vrijeme da se i na zemlji, svim fundamentalizmima unatoč, obistine riječi apostola Pavla o tomu da nema više ni muškoga ni ženskoga, ni Grka ni Židova, nego smo svi mi jednaki – ili jednakovrijedni – u svojim različitostima. A ako je to vrijeme došlo, onda je došlo vrijeme i da filozofija preispita svoju androcentričku poziciju i svoje (makar uglavnom neosvješteno) služenje nasljeđenoj patrijarhalnoj hijerarhiji vrijednosti. A ona to danas i čini, i to ne tek zahvaljujući doprinosima filozofkinja. A u mjeri u kojoj živuća filozofija izlazi na kraj s bremenom patrijarhalne tradicije, otvara ona i prostor za samorazumljivost toga da ni filozofijsko mišljenje ne može više biti privilegirani muški poziv. No, ni ukidanje te privilegije ne jamči ukidanje odbojnosti u odnosu na neugodu što je svaka prava filozofija izaziva među onima koji bi da sve bude onako kako već jest zatečeno i dano i koji mrze preispitivanje dominantnih predrasuda i drugih idola.