U potrazi za porodičnim blagom

Dražen Katunarić nesporno je jedan od najznačajnijih hrvatskih intelektualaca i književnika (autor niza pjesničkih zbirki, esejističkih djela i nekoliko putopisa i romana, prevoditelj, urednik itd.), koji se svojim obimnim opusom naprosto nametnuo, odnosno (p)ostao mjerom za ono bolje što hrvatska kultura danas (nažalost sve rjeđe) pruža svijetu. I upravo visoke estetske i po-etičke vrijednosti svoga djel(ovanj)a, možda čak i snažnije nego ranije, potvrdio je najnovijim romanom Zalmoxis; sjene Gjalskih u Pompejima. Na više od 400 stranica, gotovo u svakoj rečenici precizno odvagnutoj i odmjerenoj, stilom u kojem na osebujan, pomalo intrigantan, a u svakom pogledu zanimljiv način spaja lirsko i filozofsko, ispisao je fikcionalno-stvarnosnu povijest danas izumrle, a nekoć slavne obitelji Gjalski. Prikazao je pet generacija razgranate loze jednog od velikana hrvatske literature Ljubomila Tita Babića (1854–1935), kako se pravim imenom zove Ksaver Šandor Gjalski, a sve kroz priču o tragediji i tajni njegova obiteljska nasljeđa i misterioznog prokletstva koje se oko toga isplelo. Oslonjen na povijesni ambijent u kojem su likovi romana stvarni jer su uistinu postojali (osim glavne junakinje, mlade arheologinje Marte Babić Gjalski, koja je posvema izmišljena), ali i nestvarni jer se njihova prošlost samo donekle podudara sa zbiljom, razvio je, služeći se komponiranim vremenskim skokovima, specifičnu storiju koja nadilazi “klasični” biografski roman, potvrđujući staro pravilo kako je život često fantastičniji i od najmaštovitije literature.

SPLITANJA I KOHABITACIJE

Radnja romana se odvija na raznim hrvatskim, jugoslavenskim i europskim lokacijama (Napulj, Ženeva, Pariz, London, Zagreb, Beograd, pećine i manastiri u Rumunjskoj…) i pokriva široko vremensko razdoblje “sjaja i bijede” Austrougarske monarhije, Kraljevine Jugoslavije, ustaške paratvorevine NDH, Titove Jugoslavije, uključujući i današnju suvremenu Hrvatsku, s otvorenim aluzijama i artikulacijama na nedavna ili aktualna politička zbivanja (agresija putinovske Rusije na Ukrajinu, NATO bombardiranje Miloševićeve Srbije itd.). Pisac upozorava kako se povijest ciklički obnavlja na uvijek nov, ali podjednako surov, tragičan i krvav način, a da stare rane i nacionalističke netrpeljivosti diljem Europe (i svijeta), a posebice na prostorima tamnih balkanskih vilajeta, ni izdaleka nisu zacijelile.

Kroz “oneobičenu” obiteljsku sagu Gjalskih, u kojoj se književni likovi o kojima je pisao Šandor Gjalski (Pod starim krovovima i Na rođenoj grudi) počinju zapravo preslikavati na stvarne živote potomaka, zrcali se ne samo sumrak, tragičan usud članova jedne građanske obitelji već i suvremenost koja, sa svim svojim kaotičnim turbulencijama, naizgled (pre)okreće ljudske sudbine. Kažem naizgled, jer koliko se naša stvarnost “napaja” poviješću, jednako toliko se i povijest osmišljava realitetom (ne)postojećeg. I utoliko Katunarić nije nekakav patetični kroničar jedne obiteljske drame i(li) tragičnog urušavanja dekadentnog s(l)oja građanskog društva (isuviše je veliki meštar da bi podlegao toj zabludi), već svojim alegorijskim, metaforičnim (meta)rukopisom pokazuje na kakav to zagonetan način književnost prestaje bit sam tekst, puka konstrukcija, i postaje kontekst stvarnih usuda. Slike političkih i društvenih krhotina svijeta nalik su Borgesovim labirintima i ogledalima i stoga je, čini se, bilo neizbježno u roman uplesti i samog “argentinskog Homera” kako bi “pojačao” uvjerljivost Kvintilijanove maksime (iz Institutio oratoria): “Za poznavanje čovječanstva nije potrebno znati cijelo čovječanstvo; dovoljno je upoznati, dobro, jednu obitelj”. Borges je, po riječima filozofa Žarka Paića (u instruktivnom tekstu o Katunarićevu djelu), “posvjedočio da se stvarni povijesni događaji i fiktivne kletve pretapaju u jednu neraskidivu dramu”. Stablo Gjalskih, koje završava izmaštanom Martom, navodno posljednjom, petom generacijom potomaka loze Gjalskih, impresivan je pokušaj da se iz začaranih krugova zla “oslobodi” istina i nađe nekakav, makar najmanje loš izlaz. Kao što književnost spliće stvarne i izmišljene likove, tako nam i Katunarić, u impresivnoj “kohabitaciji” sa Borgesovom literaturom, isporučuje slike kojih se dugo nakon pročitanog romana ne možemo osloboditi (čak i kada bismo to htjeli).

POTRAGA

Riječi “istina”, “stvarnost” i “san” nemaju nikakvo značenje ako nisu “postavljeni” unutar razumljivog referentnog okvira i samo tada i tako literatura nam ima i može nešto suvislo (is)pričati. Stoga nimalo ne čudi zašto i kako je slavni francuski esejist Roger Caillois u svoju antologiju fantastične proze Moći sna uvrstio i priču Šandora Gjalskog “San doktora Mišića” (iz 1890), u kojoj se “zastrašujući san obistinjuje u stvarnosti”, upravo na način sličan onome na koji je strukturiran Katunarićev Zalmoxis. Okosnicu romana čini potraga za Zalmoxisom, slikom tračkog božanstva čudotvornih moći, naslikanom u baroknoj maniri chiaroscuro, koja je još od 17. stoljeća bila u posjedu obitelji Gjalskih i prenosila se s koljena na koljeno, jer je navodno štitila od nesreća i kletvi, a nalazila se u kapeli obiteljskog dvorca. Nakon smrti Vilme, supruge Gjalskog, sliku 1938. godine preuzima njezin posinak Ivica Babić Gjalski, ali budući kao diplomat sa suprugom Radmilom (iz obitelji Veljković) živi i radi u inozemstvu, nije bio u mogućnosti ponijeti je sa sobom preko granice, jer slika nije bila potpisana, niti se spominjala u oporuci Ksavera Šandora, pa nije ni bilo dokaza o vlasništvu. Zbog toga su je Babići, kao kućnu svetinju, dali na čuvanje bliskom prijatelju i “svojti” Vojislavu Veljkoviću dok se po okončanju službe ne vrate u Beograd. Spomenuti Veljković u Birčaninovoj ulici broj 21 imao je svoj, zapravo prvi privatni muzej na Balkanu, ali preuzimanje relikvije nisu Glalski i Babić notirali nikakvim “papirom”, ili potpisom, sve je išlo na povjerenje. Kada je u muzeju Veljkovićevih sliku ugledao knez Pavle, i sam veliki znalac i kolekcionar umjetnina, dojmila ga se toliko da je uoči događaja iz 27. marta 1941. godine i svog izgona iz zemlje odlučio spasiti i neke slike iz Veljkovićeve zbirke kako ih se ne bi dokopali Nijemci, pa tako između ostalih i Zalmoxisa. I od tada se ikoni gubi svaki trag. Tek nekoliko godine kasnije, kada bolesnu Radmilu u bolnici u Parizu posjeti knez Pavle, ona od njega sazna da je “slika na sigurnom”, ali gdje je točno, to joj nije mogao reći. Navodno je svoje prste u sve umiješao rumunjski pjesnik Lucian Blaga (prijatelj kraljice majke Marije, koja se za relikviju zainteresirala po rumunjskoj liniji svoje krvi), koji čak je napisao i dramu o Zalmoxisu i čini se kako ju je on preuzeo i odnio u Rumunjsku. Ali gdje se točno nalazi, to se više nije znalo. Nitko joj više nije mogao ući u trag. Potragu za slikom izgubljenog božanstva podno Vezuva, u Pompejima, u ovo naše doba nastavila je Marta, posljednji potomak Gjalskih, vjerujući da bi pronalaskom relikvije “ozdravila” obiteljsko stablo i tako s njega skinula nasljednu kletvu. U Pompejima upoznaje Josipa (sam pisac), koji se u ovu zagonetnu priču upliće kako bi “iz prve ruke” posvjedočio vjerodostojnost potrage, a istodobno se i zaljubljuje u daleko mlađu, lijepu i pametnu Martu i slijedi je na putu potrage koju zajedno nastavljaju po u rumunjskim zabitima i vrletim, da bi, na koncu, sliku pronašli u jednom pravoslavnom manastiru. Ali da li je li to uistinu ona relikvija koju je Marta tražila, ostaje otvoreno pitanje. Dakle, potraga je završena, ali Josip nije siguran da se radi o “pravom” Zalmoxisu; može li on, i hoće li uopće, kao “Bog nutrine u svakome od nas”, ozdraviti obitelj, društvo u cjelini od kletve (i) zla, o tomu Katunarić dvoji, dok je Marta uvjerena da je pronašla autentičnu sliku.

Sudaraju se sumnja i vjera, a ishod je, kao i uvijek, neizvjestan. Josip ne skriva svoju skepsu, ali “zagrijan” za Martu pristaje i na ono u što nije siguran. No, svaka se slabost plaća, to smo valjda (jesmo li?) naučili. I tako se iznova počinje plesti staro klupko novih zabluda, igra Mefista i Fausta traje vječno, ali Katunarić kao vrstan pisac dobro zna (o tomu je tako sugestivno pisao u sjajnoj zbirci pjesama Što mi je šaputao Zeus iz 2023) kako svaki mit mora biti uvjerljiv i stoga slijedi Goetheovo “pravilo”: autor mora biti sudac, nikad strog, ali dovoljno autoritativan da svoje djelo ne ispisuje samo maštom i intuicijom već i znanjem, visoko stiliziranim ukusom, rafiniranim umijećem i moralnom odgovornošću. I upravo zarad dubine i složenosti Katunarićeve književne (o)poruke, roman bi valjalo pročitati nekoliko puta. Uostalom, Katunarićev roman nas uči kako je važan put, potraga, a ne i sam cilj kao takav, jer ispunjenjem sna nestaju i naše iluzije, a što bismo bez njih bili?

Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!