Tišina i kremen

Prisutna je precizna gradacija u nagovještajima odlaska kralja. Neosjetno se uz zvuke muzičkog instrumenta prelazi u fantastiku: “Čujete li glas orgulja?” U sluhu kralja Nikole je Tokata i fuga za orgulje Johana Sebastijana Baha. Tokata ili fuga smrti: “Kad sjutra izidem iz liceja, pravo ću na pjacu kod Stanice kola. Uzeću najbolji fijaker. Pošto otpuštim kola, da se orguljaš i ja raširimo lijepo na travu… da se naslonim, da onda ruku na ručicu orgulje stavim da mi svira… Kako ću moć gledat visoko u oblake, a da ne mislim u kojem mu je pravcu Crna Gora… Kako ću da ne jeknem od toga…” Na svakoj probi bariton Izudina Bajrovića vodio me na čašu anizete s mladim knjazom.

Nekako je tiho sarajevski glumac krenuo na svoj glumački put i stao u red najboljih jugoslovenskih glumaca. Na moju ATP listu na kojoj su: Slobodan Perović, Fabijan Šovagović, Slobodan Aligrudić, Predrag Laković, Meto Jovanovski, Ivica Vidović…

LJUBAV I SMRT

Dostojanstvo dominira i u uvertiri smrti kralja Nikole. Iz zvuka orgulja prelazi se u odluku Nikole da ostane sam sa kraljicom Milenom. To je njihov posljednji razgovor. Jedna od najbolje napisanih ljubavnih scena u povijesti moderne jugoslovenske književnosti. Taj stid i ponos, svedenost i raskoš, trenut i vječnost odsvirali su u polarnoj samoći Gorana Marković i Izudin Bajrović. “A je li tebe što ža na mene, Milena? – Ne, na tebe, oči moje! – Ovo izgnanstvo čemerno, i starost jadna, i smrt bliza, sve me to tebe savija… Bjesmo li ono ikad ti i ja sretni, Milena? – Ne zbori tako. Đe će ti duša, Niko! – Da smo sad u onu kamaru s đecom, u onu đe smo vazda zajedno objedovali, sad bi se okuražio i reka bi ti… Milena… – Reci, Niko, mili. Tebe je na mene nešto ža. Što je to, grešna mi duša? Što je, Niko? – Anđeli s tobom, Milena. Mnogo smo vremena preko glava preturili za našega duga života… Nikad ti nisam reka… ljubio sam te silno.. – Ne zbori tako! Ne zastiđuj me… – Klanjam ti se, evo, danas. Plači, Milena, dobro se isplači, da me manje naričeš kad umrem, jer si ti, veliš li, sa mnom sretna bila. – Neću više ni suze… – Daj mi ruku, Milena, ruku da ti poljubim.” Ovaj poljubac u ruku je naklon kralja Nikole za sve one banice i heroine Crne Gore bez kojih ova zemlja ne bi bila ono što je bila i ono što će biti… Iz ove ljubavne scene kralj Nikola otplovi u smrt.

I ide lelek Ilije Bjeloša: “Ne odliježe lelek sa Njeguša/ ne jekte ti zvona sa Ćipura,/ ne pale ti od boja topove./ Po izba te, po kamara gluvi/ Crna Gora tuži, gospodare. Kamo naše lijepe sreće, sve za staru tvoju slavu,/ živio nam, gospodaru! Živio nam, gospodaru… živio nam gospodaru… živio nam gospodaru!”

KAMERNI LELEK

Lelek Ilije Bjeloša i danas se čuje na svakom pedlju Crne Gore. U prvoj verziji Ksenije Iliju Bjeloša igrao je Milo Miranović iz Gornjih Kokotah, jedan od najboljih epizodista u povijesti Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Lelekao je kralja Nikolu i činilo mi se da je to nedostižno. Stao mu je uz rame novi Ilija Bjeloš u izvedbi Sloba Marunovića. To je kameran lelek koji neosjetno pređe u lelek aristokratske Crne Gore. To je lelek duboke odanosti i u boju i u smrti. Odanost kao dostojanstvo. Čini to Marunović iz drugog plana, a prisutno je to tokom cijele predstave.

I još o kraljici Mileni… Sve je majstorski odigrala Gorana Marković, svedeno i otmjeno. I brigu za Nikolu, i brigu za Danila, i brigu za Vjeru. I svijest o tome šta se sve dešavalo u burnoj istoriji Crne Gore: “Reć je, Crna Gora je samu sebe na žrtvu prinijela rad Srbije. I tako mi boga, Ksenija, svakoja bi krštena politika, bez ova sadanja srpska, streknula od tijeh žrtava, gladnih i golih hiljada i hiljada sinova crnogorskih…”.

Prestolonasljednik Danilo ima hudi zadatak da se bori protiv očaja i tjeskobe u obitelji. Prepoznao je rano, još u mladosti, kob vladarske porodice. Ali je živio Danilo tu kob, tu uzaludnost časno i otmjeno. Zna on da je tuđin u sopstvenom tijelu i u svojoj otadžbini. Već na početku drame Danilo je odlučio da odustane od prestola. Poslije smrti oca rekao je bogu i kraljici Mileni: “Gospode bože… koji me na čelo toga naroda postavljaš, oprosti mi što ti se protivim što dužnost i čast odričem… ne mogu… zaludu, majko! Svršeno je”. To zaludu izvrsno je odigrao Aleksandar Radulović: “Okružen sam tišinom kao u staklenoj bašti gdje moj bol treba da sazri”. Ili: “Čitavo moje biće pritiska sve što se napolju združilo protiv mene”. Danilo je sposoban, lucidan, hrabar, al ne da mu se. Nema bolje definicije melanholije: “Kažu da prolazi vrijeme, a prošao je život”. A može i ovako: “Jer mi smo samo ljuska, samo list/ a sve se oko ploda vrti/ u nama, oko preogromne smrti”.

foto: duško miljanić

MAJSTORI DETALJA

Radulović je majstor detalja u nijemim scenama. Kako gleda u oca dok u polusnu sluša zvuk orgulja. Oko mu se bolom ozarilo. Kako ispusti tabakeru u zimskoj bašti kad sazna da italijanski predsjednik Montaljari savjetuje da se Vlada u egzilu iz Francuske premjesti, na primjer, u Švajcarsku. Zapamtio sam na probama taj sjaj ugarka u očima Aleksandra Radulovića. U tom ugarku jasno se vidi pad kuće Petrovića. Aleksandre, pogodio si presudnu trojku na utakmici protiv Monaka, na pas mladog Lakića. Aleksandre, za deset godina igraćeš Falstafa u Crnogorskom narodnom pozorištu.

Prva replika princeze Vjere “sjetni kao na groblju” najbolje govori o atmosferi u domu Petrovića. Kako je tu prvu repliku izgovorila Jelena Laban. Sa koliko tankoćutnosti. Zna princeza Vjera da je sudbina krvnik ćudljiv, uporan i gluh. Zna da je život, a posebno život u egzilu skretanje pažnje. Princeza Vjera ili romon krvi groznica je sluha. E, baš tu groznicu sluha Jelena Laban odigrala je majstorski na porodičnoj čajanci: “Da nemam to malo rabote oko Crvenog krsta, pored vas bih završila u ludačkoj košulji”. Iz tog nastupa princeza Vjera razbila je šolju za čaj, sa koliko dešperatne elegancije je to učinila Jelena Laban. Blaga nesvjestica princeze Vjere najbolje se čuje u zvuku jednog distiha Aleksandra Bloka: “A ti duša, duša gluhaja, pjanim pjana, pjanim pjana”. Neprevodivo je to. Al uspjela je to mlada glumica. Pojava princeze Vjere sa otvorenim kišobranom kad priča o buncanju oca u Luksemburškom parku donijela je talas fantastike na scenu. To “Jabe, Jabe”, dugo će odjekivati u sluhu gledaoca. Jabe, Jabe je nadimak mrtve kćeri Vjerine sestre Zorke. Igraće Jelena Laban Sofoklovu Antigonu.

Doktor Šoć, ministar vanjskih poslova, izdržao je sve napade i neuroze princeze Ksenije i kralja Nikole. Znao je da je nemoguće diplomatski odbraniti Crnu Goru jer su joj velike evropske države kašu zgotivile. Mirnih zenica i gesta, prekaljeni glumac Dušan Kovačević ravnopravno doprinosi upečatljivosti scena i sa Anom Vučković i Izudinom Bajrovićem, i kad ga zajednički napadaju.

U dobro napisanom epilogu gospodin Vukmanović dolazi da donese radosnu vijest princezi Kseniji. Počeće redovno da dolazi apanaža. Prazna je odaja. Pojavljuje se Ljubinka Rosi-Petrović vukući brodski kofer: “Sita vaših lažnih rokova umrla je, gospodine. Božijom milošću, a nije joj bilo teško da umre. Takav joj je život bio… Nikad nije dopuštala sažaljenje. I sad dosta, gospodine… I mogli ste nastradati. Mogla sam vas upucat iz ovog Ksenijinog damskog revolvera”. Gospodin Kuzmanović je zatečen. Postala mu je bliska princeza Ksenija. Emigrantkinja od rođenja završila je razgovor zagledana u otvoren kofer kao u otvoren grob. “Izgubili ste samopoštovanje, beznadežno ste ga izgubili, narode crnogorski. To je moj škrti pozdrav domovini i vama, gospodine”.

Vratite samopoštovanje, narode crnogorski.

USTA PUNA GORKOG PIRINČA

Gospođu Rosi izvrsno igra Nada Vukčević. Igra sa ustima punim gorkog pirinča, ali sa toliko glumačkog šarma i u tijelu i u glasu i u očima da to gledalac neće zaboraviti. Dobro je da tu sliku igraju u dijalogu Nada Vukčević i Dejan Ivanić. To je nauk mladim glumcima da se i u pet replika može pokazati veliko majstorstvo. Nada Vukčević ili komentar smrti princeze Ksenije. Opet Smrt i njeni hirovi.

Lazar Đurđević u ulozi majora Kloza. Uniforma mu stoji ko salivena. Stasa kao u vojvode Gavra Vukovića. Biće mladi glumac i Timon Atinjanin. A vidim ga kao serdara Vukotu: “A ko izda onoga te počne, svaka mu se stvar skamenila!” To mi Crnogorci moramo imati na umu do kraja života. Bez odstupa, do apsoluta. Dužnost i strast i gospodstvo. To je geslo grupe zavjerenika koji su činjeli ovu predstavu. Ova predstava je podrška studentima u Podgorici, u Beogradu… u Jugoslaviji. Borba ove mladosti, kao i dribling, nema granice… Smrt fašizmu, sloboda narodu!