Sve jeste ako voliš

Pišući o Maradoni Božo Koprivica na jednom mjestu bilježi da je „lepota nauka, veoma precizna“. Zarad te preciznosti, započinjem s greškom, odnosno greškama. Bilješka o piscu priložena na kraju knjige Samo bogovi mogu obećati (Naklada Ljevak, Zagreb 2010) glasi doslovce ovako: „Božo Koprivica je rođen u Nikšiću 1950. godine. Diplomirao je na grupi za Svetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Dosada objavio ‘Volej i sluh’ (1992.), ‘Kiš, Borhes i Maradona’ (1996.) i ‘Dribling’ (2006.). Živi u Beogradu. Navija za Partizan.“

NEHEROJSKOM VREMENU UPRKOS: U trećoj rečenici bilješke o piscu, u jedva desetak riječi i stotinjak karaktera su dvije ozbiljne greške. U naše vrijeme, takve stvari nisu iznenađujuće. Ono što Božo Koprivica kaže za fudbal („Prošlo je herojsko doba. Dolazilo je vreme trenera i marketinga, inkasanata i osrednjosti. Više se misli na faul, nego na volej, više se planira kako sprečiti, nego kako napadati.“), važi mutatis mutandis i za književnost i izdavaštvo.

Ne bih se, dakle, u nekoj drukčijoj knjizi obazirao na greške, ali ovdje moram. Samo bogovi mogu obećati je knjiga „herojskog doba“, knjiga bez greške i zato u njoj uredničke greške tako bodu oči. Najprije, što je manje važno, ne može se reći da je Božo Koprivica nešto objavio „dosada“; kaže se „dosad“ ili „do sada“, samo ne „dosada“. Ne pominje se dosada u kontekstu Bože Koprivice, jer on zna da je dosada najveći grijeh i u fudbalu i u književnosti. I drugo, važnije, Božo Koprivica je objavio knjigu Kiš, Borhes, Maradona, a ne Kiš, Borhes i Maradona! Pretvaranje zareza u veznik ovdje je sve, samo ne sitnica. U nizu Kiš, Borhes, Maradona je srž poetike Bože Koprivice. To je ona poetika koja se može izraziti stihovima Iste su lopta i knjiga,/ Fudbal i književnost,/ Ista to je liga,/ I ista umjetnost. Kad se između Borhes i Maradona ubaci veznik „i“, kao u udžbeniku našeg jezika za strance, kao ilustracija pravila da ispred zadnjeg člana u nizu umjesto zareza dolazi veznik, to razdvaja književnost i fudbal nepremostivim jazom i ubija cijelu poetiku Bože Koprivice. To je kao kad bi neko ubacio „i“ u valjda najslavniji stih Aleksandra Bloka, pa da Noć, ulica, fenjer, apoteka postanu Noć, ulica, fenjer i apoteka.

RANA NA SRCU: Samo bogovi mogu obećati je svojevrsna megažanr knjiga. Ona je i autobiografija, i esej, i roman; i u formalnom smislu je kolaž: barokno bogata proza protkana stihovima i dijalozima. Ona je i životopis i povijest svijeta kroz svjetska fudbalska prvenstva. Prvo poglavlje zove se Naš je život Švajcarska; to je Božo Koprivica, ta istovremena aluzija na Emili Dikinson i na svjetsko fudbalsko prvenstvo 1954. godine. Na samom početku, Božo Koprivica govori o Jožefu Božiku, pominje njegov pokušaj driblinga u finalu svjetskog prvenstva kod rezultata 2:2 kad je izgubio loptu i opisuje kako se, nakon što ju je Božik izgubio, lopta odbila do Helmuta Rana. Pobjedonosni gol za Njemačku bio je djelo Helmuta Rana, a to je kod Božika ostavilo, kako kaže Koprivica, „ranu na srcu“. Zbog (Helmuta) Rana – rana na srcu; ta igra riječi – (i) to je Božo Koprivica. U načinu na koji Božo Koprivica vodi priču ima nečeg od driblinga. Nije to puka hronologija svjetskih prvenstava, ma koliko virtuozno napisana. Digresije u prozi Bože Koprivice su onaj driblinški višak ljepote, digresije poput citirane pjesme o Inge Barč ili Klajstove priče Zemljotres u Čileu. Kao i uvijek kod Bože Koprivice, ja je jako kao na početku Gombrovičevog Dnevnika. Pišući o fudbalu i o književnosti, Božo Koprivica piše i o svojoj braći, o svojim prijateljima, o sebi. Piše također geopoetički; kad piše o finalu Mađarska–Njemačka u Švicarskoj, tu su i Peter Esterhazi i Gete i Nebo nad Berlinom i Džojs u Cirihu.

KALEIDOSKOP: Slijedi priča o Peleu, priča Samo bogovi mogu obećati, koja je dala naslov cijeloj knjizi. Priča o Peleu je i priča o Garinči, Didiju, Vavi, Zagalu, Zitu, Žersonu, Tostau, priča o Brazilu. To je priča o svjetskim prvenstvima u Švedskoj (1958) i Čileu (1962). Biografije najvećih brazilskih igrača protkane su driblinškim digresijama Bože Koprivice; sjećanjem na turneju Peleovog Santosa po Jugoslaviji, recimo (Zagreb, Sarajevo, Kragujevac, Beograd) ili partiturom o druženju Miloša Crnjanskog i španskog kralja Alfonsa XIII, onog kralja koji je Real Madrid proglasio kraljevskim klubom. Priču o svjetskom prvenstvu 1966. godine održanom u Engleskoj i jedinoj engleskoj tituli svjetskog prvaka (Usput, Božo Koprivica kaže: „Titula prvaka sveta ni izbliza nema isti sjaj kad je osvojiš kao domaćin. Prvak si kad je ceo svet tvoj.“) uokviruje tragedija Mančester Junajteda, poznata avionska nesreća „Bezbijevih beba“ nakon revanš utakmice Crvena zvezda – Mančester Junajted u Beogradu. (Ovako o toj utakmici piše Božo Koprivica: „Prvi put, i poslednji put navijao sam za Zvezdu. Ne, 5. februara 1958., već i sad, uvek, kad se vrti taj kaleidoskop iz 1958. Kako Cokić nije pogodio prazan gol. Bilo je iskosa, Greg je daleko, a Cokić sam. Navijam za Zvezdu, jer da je bilo 4:3 u Beogradu, igrala bi se nova utakmica. Mančester ne bi putovao 6. februara.“) Ne piše Božo Koprivica samo o fudbalerima iz specijalnog aviona kompanije BEA, Elizabetan; među najuzbudljivijim stranicama knjige Samo bogovi mogu obećati su one na kojima se pripovjeda o Veri i Vesni Lukić, ženi i kćeri Velimira Lukića, atašea za vazduhoplovstvo u jugoslovenskoj ambasadi u Londonu koje je iz aviona spasio fudbaler Hari Greg, o još nerođenom Zoranu Lukiću i doktoru Hajnikeu, načelniku saniteta VI korpusa armije Fon Paulusa, zarobljenom u bici za Staljingrad. (Pitate se: Šta veže Zorana Lukića rođenog petnaest godina nakon bitke za Staljingrad i doktora Hajnikea? Pročitaje knjigu Samo bogovi mogu obećati.) Na engleskim stranicama svoje knjige Božo Koprivica piše, naravno, o Bestu, Čarltonu, Denisu Lou, ali i o Eriku Kantoni i Edvardu Streljcovu.

KROJFOVA ODISEJA: Sedamdesete godine dvadesetog vijeka u ovoj knjizi simbolizira Johan Krojf, a osamdesete Dijego Maradona. Ima nečeg antički fatalističkog u finalu Njemačka–Holandija iz 1974. godine, barem u verziji iz pera Bože Koprivice, kako Krojf nije bio Ajant, nego Odisej i kako je zato izgubio, kako je ponovio Puškašovu grešku od prije dvadeset godina, kako ga je uništio njegov narcis, odnosno poza, loše pozorište. Strašno su zavodljive te paralele, ti Božini dupli pasovi, Puškaš–Krojf, recimo, ili Sivori–Maradona. (Pišući o Sivoriju, Koprivica kaže: „Posvađaće se Sivori nešto u Juventusu, teško je bilo upravi Juventusa izdržati njegovu slavu. Sivori odlazi u Napulj, u Napoli. Maradona je u Napulj došao zbog Sivorija. Jer, neki se krugovi, neki putevi otvaraju a da mi ne znamo koji je pravi razlog tog puta.“) Tri čina priče o Maradoni na svjetskim prvenstvima (Meksiko 1986. godine, Italija 1990, SAD 1994) kod Bože Koprivice imaju dramatsku težinu pada kroz vrijeme: od meksičke titule (sa Božijom rukom i najslavnijim golom svih vremena) preko talijanskog finala do američke doping-ekskomunikacije. (Kad je o 1994. godini riječ, Božo Koprivica se prisjeća Maradonine sklonosti da nosi majice s natpisima i citira jedan natpis: „Ako vam dok igram, izmamim osmeh… želim da igram do kraja života.“ Ovo je, to ja sad kažem, skoro pa citat iz jedne Springstinove pjesme!)

Devedesete godine dvadesetog stoljeća simbolizira Zinedin Zidan. (Fusnotu o licima, licu Zidanovom i licu Semjuela Beketa, Božo Koprivica ostavlja tek u naznaci; možda je ovo pravo mjesto da se citira lijepi autopoetički iskaz sa samog kraja knjige: „Malo iz koncepta, malo iz cajtnota ovaj svezak ostaje otvoren.) Tu su i partije o Ronaldu (Brazilcu, naravno!), Romariju, Stoičkovu.

UMRETI U JUGOSLAVIJI: Posljednje poglavlje u knjizi zove se Jugoslavija MM, i Jugoslavija Ivana Osima (Ako, premda, ili, možda, ipak, ali, ako). Ovo poglavlje posvećeno je Dušku Vujoševiću. (Usput, mnoga poglavlja u knjizi otvaraju se posvetama, a kao u Kišovoj Grobnici za Borisa Davidoviča, uvijek postoji veza između sadržaja poglavlja i osobe kojoj je ono posvećeno.) Posljednje poglavlje je priča o Jugoslaviji na svjetskim fudbalskim prvenstvima, priča o Jugoslaviji, makar se ova priča, kao ona poslovična crvena nit, provlači kroz cijelu knjigu. Kaže Božo Koprivica: „Zavoleo sam Beograd kao energiju, i kao stihiju, i kao Partizan. Nisam mogao da odlučim gde ću se roditi, ali gde ću da umrem, i kako, to ću ja odrediti. Umirem, umreću u mojoj zemlji. U onoj u kojoj sam se rodio. Umreti u Jugoslaviji. Kakav naslov. Kao umreti u Sintri.“ Kako se vidi i iz naslova poglavlja, Božo Koprivica ovdje piše o svjetskom fudbalskom prvenstvu u Italiji 1990. godine, kad je reprezentaciju Jugoslavije vodio Ivan Osim. Kaže Božo Koprivica: Da je Jugoslavija postala svetski prvak u Italiji, ne bi se raspala država Jugoslavija; pa nastavlja: „Nikad me nisu zanimale te priče Jugoslavija, veštačka tvorevina. Ja samo pogledam u mapu i meni je sve jasno. A koja država nije veštačka tvorevina: SAD, Indija, San Marino, Rusija, Nemačka, Belgija, Švajcarska?“ Kaže također Božo Koprivica: „Imam naučni dokaz da je Jugoslavija morala ostati država, kao granica, i kao vidik.“ (Koji je to naučni dokaz? Pročitajte knjigu Samo bogovi mogu obećati.) I kaže na samom kraju svoje knjige Božo Koprivica: „Svako svetsko prvenstvo je prilika za obnovu herojskog doba. Moja ulica je već počela pripreme za Mundijal u Brazilu 2014. U finalu će igrati Brazil i moja ulica. Ko je tu favorit? Ovog aprila bio sam u Sarajevu i Ivica Osim je pristao da vodi naš tim. Moja ulica – Urugvajska, Jugoslovenska. Jer, sve jeste ako voliš.“

P.S.

Završio sam ovaj tekst u nedjelju 22. augusta u rano poslijepodne. Upalio sam televizor, uključio teletekst na HTV-u. Naslovnica, sadržaj, stranica 505: Umro Stjepan Bobek. Na stranici 55 (Božo Koprivica: „Često su brojke izvor fantastike.“) knjige Samo bogovi mogu obećati počinje priča o Bobeku, najboljem učeniku Ilješa Špica, mađarskog Jevrejina, „apatrida, trenera u Splitu, Sofiji i Skoplju, koga je samo srećan splet okolnosti spasao od Aušvica, čuvene polutke Ujpešt dože“. Kaže Božo Koprivica da je Puškaš za Bobeka rekao „da niko bolje na svetu ne oseća prostor od njega“ te da ga je Puškaš u tom smislu poredio „sa Anrijem Matisom, čuvenim francuskim slikarom, i njegovim osećanjem slikarskog prostora“. I Matis i Bobek su rođeni u decembru, Matis je umro 1954. godine, kad je Bobek igrao za Jugoslaviju na svjetskom prvenstvu u Švicarskoj. Život je Švicarska. Matis je, kažu, uvijek držao ruku kao da slika; Bobek i sad hoda ulicom kao da vodi loptu, napisao je Božo Koprivica.

Matis u Beogradu

O Stjepanu Bobeku (1923–2010)

Beogradski Radnički vodio je protiv Partizana u finalu Kupa, 1957,
sa 3:0. Ja sam slušao radio-prenos i to je moj prvi plač koga se sećam. Plakao sam tiho. Radio-reporter je, završavajući prenos prvog poluvremena, hvalio i hvalio igru Radničkog.

U poluvremenu je Čik, Čajkovski, ušao u svlačionicu Partizana, on je već bio igrač u Nemačkoj, ali je došao da vidi taj finale, želeo je da pokrene tim i počeo je i da preti i da hrabri. Svi su ćutali, samo je Miloš Milutinović pristao na tu priču Čajkovskog: Pobeđujemo sigurno… Kup je naš. Hajde, izađite na teren, šta ste se smrzli.

I krenulo je to najbolje poluvreme u Kup takmičenju. Partizan je pobedio sa 5:3. Niko nije mogao da zaustavi Milutinovića, Zebeca, Valoka i Bobeka. Samo je trener Radničkog, u poluvremenu, znao da je moguć ovakav obrt. Znao je jer su ti Partizanovi igrači bili njegovi najbolji učenici. Trener Radničkog te 1957. bio je tvorac Partizanove škole Ilješ Špic. On je govorio da je u fudbalu najvažnije, ali i najteže, stvoriti slobodan prostor u zoni šuta, a potom u taj prostor odigrati tačan i precizan pas. Dati gol više od protivnika.

Najbolji učenik tog mađarskog Jevrejina, apatrida, trenera u Splitu, Sofiji i Skoplju, koga je samo srećan splet okolnosti spasao od Aušvica, čuvene polutke Ujpešt Dože – bio je mladi Zagrepčanin u Beogradu Stjepan Bobek. Za njega je Ferenc Puškaš rekao da niko bolje na svetu ne oseća prostor od Bobeka. Puškaš ga je poredio sa Anrijem Matisom, čuvenim francuskim slikarem, i njegovim osećanjem slikarskog prostora. Fudbaler čiji je pas štiklom ostao neponovljiv u evropskom fudbalu. Taj veliki režiser Partizanove igre, najbolji „paker“, na 468 utakmica postigao je 403 gola. U reprezentaciji Jugoslavije igrao je 63 puta i dao 38 golova.

Bobek i sad hoda ulicom kao da vodi loptu, i kao da niko ne sme da uđe u taj njegov prostor: Moja specijalnost je bilo rolanje. Lopta ispod stopala, ispod đona. To naročito pali u šesnaestercu, gde je gužva. Znao sam da sebi otvorim prostor za šut ili da iz driblinga dodam neočekivan pas. Pas na malom prostoru u šesnaestercu, gde gol stalno visi u vazduhu. Najbolje je moj pas kapirao Marko Valok. I on je taj pas najbolje i provocirao.

(…)

A od mojih driblinga, možda jedan u Beču, u finalu turnira protiv Vakera. U prvoj utakmici pobedili smo Rapid sa 5:2, igrali su Zeman, Hapel, Ocvirk, Stojaspal, braća Kerner. A onda u finalu Vaker je igrao zatvoreno. Branili su se sa osam igrača. Na odmor smo otišli sa rezultatom 0:0, i malo nade da ćemo u nastavku utakmice razbiti tu bečku mažino liniju. U svlačionici smo čekali šta će naš trener reći… Naučili smo da spas uvek dolazi od njega. Bio nam je potreban savet, neka taktička lukavost. A Ilješ Špic stoji pored vrata, namršten, zamišljen, gleda u pod. Niko ne govori ništa: To ne može ovako igra, zagrmeo je Špic. Bobi, uzmeš lopta i daš gol. Mi drukčije ne možeš pobedi.

Špic nam je uvek govorio da je fudbal kolektivna igra. Da se mora zajednički dejstvovati, a sad naređuje nešto drugo. Bilo je to sve što je Špic rekao. U drugom poluvremenu imali smo inicijativu, ali bez šanse. Onda sam se izvukao na desnu stranu, bilo je više prostora, dobijam loptu, idem pravo na beka, driblujem ga, zatim i sledećeg igrača, još jednog i odmah šutiram oštro po zemlji. To je bilo 1:0. Dižem radosno obe ruke. To je ipak bio jeftin dribling. Zato su najskuplji bili driblinzi protiv Rusa, 1952, na Olimpijadi u Finskoj. Te dve strašne utakmice protiv SSSR–a. U prvoj smo vodili sa 5:1 do pred kraj, bilo je 5:5. U drugoj sam dao penal preko prstiju Ivanova. Šutirao sam u njegovu desnu stranu. E, to je bio dribling, ta sreća što je lopta ušla u gol.

(…)

Dva dana posle finala Kupa Partizan–Radnički dobio sam pismo, a u pismu fotografija Partizana. Na poleđini fotografije je pisalo da je to tim Partizana koji je osvojio Kup, pa imena igrača i telegrafska ocena utakmice. Taj izveštaj napisao je moj brat Jagoš koji je bio na tom finalu. I to što je on pisao bilo je plavim mastilom. U dnu na poleđini fotografije pisalo je nešto zelenim mastilom, i niko nije mogao da mi odgonetne šta piše. Ispod tog zelenog mastila pisalo je: Ovo ti je pozdrav od Bobeka posle utakmice. Dugo sam bio siguran da je to Bobekova ruka, a onda, kako sam bivao stariji, pomislio sam da je to moj brat želeo samo da me obraduje pa je zamolio nekog svog druga da napiše taj jedan zeleni red. Sećam se samo da je to bila neka lepo izvedena linija.

Kasnije sam imao prilike da proverim je li to Bobekova ruka, je li to njegov rukopis, sad sam tu blizu, tek dve ulice od njega. Ali nisam se usudio. Više volim da gledam kako Bobek šeta onim zelenim redom, i kako kroz Tašmajdanski park ide u hotel Metropol.

Božo Koprivica
(Odlomak iz knjige Samo bogovi mogu obećati)
Fotografija: Fonet / Matija Koković