Stope

U četvrtom razredu osnovne prerastao sam cipele Gavrila Principa. Sjećam se, bilo je to početkom maja, išao sam s bakom na Bistrik u neku posjetu, i prije nego što smo na pješačkome prešli Obalu vojvode Stepe, stao sam u njegove stope utisnute u asfaltu, onako kako je Gavrilo stajao pucajući u Ferdinanda, i shvatio da imam veća stopala od njega. Bio je to prvi znak odraslosti, a to se nikad ne zaboravlja.

U školi smo učili da je Gavrilo Princip učinio veliku stvar za nas kada je ubio austrougarskoga nadvojvodu. Bio je to povod za Prvi svjetski rat, a razlozi su, učili smo, bili druge vrste. Austrijanci su gradili prugu Sarajevo–Višegrad da bi mogli napasti i osvojiti Srbiju. Onda im je on ubio prestolonasljednika, pa su je i napali. Konstrukcija je bila prilično neuvjerljiva, kao i većina onoga što smo o historiji naših naroda i narodnosti učili iz poznavanja prirode i društva, ali nije bilo na nama da sumnjamo. Zašto je učiteljica zaboravljala napomenuti da je Gavrilo ubio i Ferdinandovu trudnu ženu Sofiju? To će sljedećih godina zaboravljati i nastavnica historije. I jednoj i drugoj bilo je neugodno, kao i autorima naših udžbenika, jer su se potpuno identificirali s Gavrilovim činom, pa su nekako htjeli da im se ne broji ubojstvo trudne žene, nego samo atentat na budućega cara.

Moja baka bi, međutim, vazda napomenula tužno Sofijino stradanje. Ona se nije identificirala, nego je provodila život i stradavala u više carevina, kraljevina, država i republika. Je li me ona naučila da mislim drukčije od udžbenika povijesti? Ne, nedaj Bože! Njezin je nauk bio da sve valja po strani preživjeti, te sebi i svojima čuvati živu glavu. Prvi preduvjet za to bio je da nikada ne pokažeš da si drukčiji. Ali, skoro svake smo nedjelje išli kod tete Melanije i čika Bude na sijelo i kolače. Dok su se njih dvije družile, meni je čika Bude pokazivao svoje albume s poštanskim markama i pričao priče o vremenima kad su štampane pojedine marke. Kralj Aleksandar, pa kralj Aleksandar sa crnim florom, pa kralj Aleksandar preko čijeg lica piše NDH. Nisu još imali svoje marke, pa su udarali pečate preko kraljevskih jugoslavenskih, rekao je čika Bude. Pitao sam ga zašto nema marke s likom Gavrila Principa. Jeb’o on sebe, odgovorio je čika Bude, zbog njega sam spavao po drveću! Čika Bude Dimitrijević, penzionisani poštanski službenik, bio je solunaš, i zbog toga nije volio Gavrila. Naišla je bila velika voda, pa su se, on i njegova jedinica, penjali po drveću da ih rijeka ne odnese. Bilo je to u Albaniji.

Kada smo krenuli kući baka me je upozorila da nikome ne govorim šta je za Gavrila Principa rekao čika Bude. Nije mu bilo lako, jedva je živu glavu izvukao kad je bio solunski borac. Dobro, mislio sam, i nikome nisam ništa govorio. U školi smo ispočetka učili ono što smo učili. Svako znanje o povijesti naših naroda i narodnosti jednoga će se dana izokrenuti, pa ćemo svi zajedno vjerovati u nešto suprotno. Tada to nisam znao, a ni danas kada znam, nije mi mnogo lakše. Kada je umro čika Bude, sahranili su ga na katoličkoj parceli, da bi mogao ležati u istoj grobnici s tetom Melanijom. Pitali su ga: je li može tako? Može, odgovorio je, ionako sam se udao, a ne oženio. Svi su se smijali kada je to rekao. Dobar je čovjek bio, moj pratetak Budimir Dimitrijević, pa su ga mogli sahraniti i na šintoističkoj parceli, njemu bi bilo potaman.

Na filmu je Gavrila igrao Irfan Mensur. Kasnije je snimljena još jedna verzija s drugim glumcem, ali što se mene tiče, Mensur je bio pravi Gavrilo. S onim rijetkim brčićima koji su se nosili u ona vremena, a zbog kojih se u moje vrijeme ne bi sviđao nijednoj djevojčici u razredu. Bio sam treći gimnazije kada nas je profesor psihologije nagovarao da opet pogledamo taj film. Čudan je čovjek bio taj Grković: hvalio je Gavrila Principa kao da govori nekome u inat. A još uvijek nisu bila došla vremena od inata, jer je Principova povijesna uloga i dalje bila neprikosnovena. I otiđite na staro Koševsko groblje, i poklonite se ispred spomen grobnice Vidovdanskih junaka!

E, kada je to izgovorio, meni je bilo prekipilo. Je li to onaj spomenik koji je sagrađen od kamenja srušenih spomenika, pitao sam Grkovića. On je šutio i gledao me kao Staljin Trockog. Bio je bijesan, a meni je bilo drago što mi, zapravo, ne smije ništa reći. Jer sve što bi rekao bilo bi opasno po njega. Profesor Grković bio je nacionalist, a mene je držalo pubertetsko junaštvo. Skoro da sam bio poput Principa prije nego što će opaliti u Ferdinanda i njegovu trudnu ženu. Jedino što sam imao stopala za šest-sedam brojeva veća.

Tu bi se nekako i mogla završiti jedna povijest Sarajevskog atentata. Profesor psihologije najavio je ono što će doći za osam-devet godina, kada će i on biti jedan od ljudi koji su prezreli grad i svoju mladost u njemu, pa su odlučili ubiti Sarajevo. Nakon tri i pol godine opsade djeca će o Gavrilu Principu nešto drugo učiti, i više neće biti njegovih malenih stopa utisnutih u asfalt kod Latinske ćuprije. Sve će se domovine smanjiti i skupiti, kao da je netko uključio pogrešan program u vešmašini, a cijela jedna lažna povijest borbe naših naroda i narodnosti za slobodu pretvorit će se u niz privatnih uspomena. Neki na te uspomene gledaju s nježnošću, a drugi ljutito tvrde kako ih nemaju, spremni da ispočetka, skupa sa svojom djecom, nauče još poneku lažnu povijest, ali ovoga puta samo o jednom narodu.

Prošle zime se, međutim, dogodilo nešto što izlazi izvan logike zbivanja. U Sarajevu je jedan kustos zatražio da se Gavrilove stope vrate u asfalt. Objasnio je to povijesnim i turističkim razlozima. Na to se javio predsjednik jednoga od udruženja sarajevskih branitelja, koji je rekao da bi se u tom slučaju trebao vratiti i spomenik Ferdinandu i Sofiji. Taj spomenik stajao je s druge strane Obale, a porušen je s uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Branitelj se, pretpostavljam, želio inatiti kustosu, ali prijedlog mu je odličan. Umjesto spaljivanja iluzija, trebali bismo sačuvati spomenike na njih.

Ne vjerujem u historijske pouke, ali mi se čini da su naši narodi i narodnosti, boreći se za slobodu, tonuli u sve veća i veća govna. Prvo smo otjerali okupatore i jako za njima zaostali, da bismo zatim jedni drugima postali okupatori i zaostali sami za sobom. Sad molimo i kumimo da nas se pusti u Europu, a ona nas mjerka i samo što nam ne kaže: Može, ali ako obećate da ćete se popraviti! Mi smo, međutim, nepopravljivi. Samo mrtvi su shvatili pouke. Čika Bude Dimitrijević, moja baka, a vjerujem i Gavrilo Princip. Možda sam naivan, ali mi se čini da on lično ne bi opet ubio Ferdinanda i njegovu trudnu ženu.