Sekavanje na Balkanot

Pišući prije nešto više od godinu dana o Orhanu Pamuku, a povodom dodjele Nobelove nagrade, bilo mi je važno smjestiti Pamuka u kontekst za koji mislim da mu savršeno odgovara: balkanski kontekst, dakle. Citirao sam tada i jednu Sioranovu definiciju, dodavši kako će ponekom Sioranova definicija zasigurno biti „sumnjiva“, i to zato jer je i Sioran Balkanac. Svoju ću poantu ovdje ponoviti jer mi se doima kao zgodna uvertira za (još jedno) razmišljanje o Balkanu: „Problem s Balkanom, njegovo sudbinsko prokletstvo, često upravo i jest ‘uklapanje’ u tuđe definicije, podložnost onome što je pjesnik ovako opisao – uvijek neko oko nas dođe pa nam prijeti.“

Problem je, međutim, možda i širi. Problem su možda definicije same po sebi. Lako bi ovdje bilo citirati geografske, rječničke i enciklopedijske definicije Balkana, no čini se da je uputnije, barem iz moje lične perspektive, parafrazirati svetog Augustina. Šta je Balkan? Ako me niko ne pita, znam; ako neko traži da objasnim, ne znam.

Augustin u originalu, naravno, govori o vremenu. Fraza je postala legendarna jer efektno i precizno opisuje nelagodu koju čovjek osjeća kad treba „zbiti u čvrste riječi“ (Borhes) ono što misli i osjeća o nečemu neodvojivom od vlastitog života. Svaki je život nužno neodvojiv od vremena, vrijeme je medij u kojem se život odvija, te valjda i zato Augustinova rečenica tako istinito zvoni u svim jezicima i svim epohama.

Svima nama koji Balkan primarno osjećamo kao nešto svoje, razumljiva je augustinovska nelagoda kad se od nas traži da objasnimo Balkan, da ga definiramo, da o njemu govorimo.

Još je nešto, generalno govoreći, problematično s definicijama. Lijepo je to definirao Danilo Kiš u svom eseju Romani na dlanu: „Kad u prvi plan književno-teorijskih razmatranja dospe definisanje žanra, to i takvo stanje najčešće svedoči o njegovoj stagnaciji.“ Ova je Kišova definicija mutandis mutandis primjenjiva i izvan svijeta književnosti. Ona zapravo podsjeća na opasku Džordža Štajnera da književnost dvadesetog stoljeća liči na šetnju muzejom pet minuta pred zatvaranje. Definiranje, teorija, kontekstualizacija su fenomeni koji karakteriziraju fazu dekadencije, ne samo stagnacije.

Zabrinjavajuća je u tom smislu činjenica da je Balkan u posljednje vrijeme – kako se to kaže – u modi. Konferencije, seminari, zbornici o Balkanu u zadnjih su nekoliko godina sve frekventniji. Znači li to da je nedavno izražena bojazan Stanka Cerovića zapravo stigla prekasno, znači li to da je njegova nada već iznevjerena? Prije nego pokušam odgovoriti, čujmo Cerovića.

***

„Nadam se da to neće niko proučavati, jer će u tom slučaju nestati, kao čarolija, ali ima nešto u ovoj zemlji, otprilike na površini koju obuhvata Balkansko poluostrvo, zbog čega su njeni plodovi jačeg ukusa nego drugdje. Čuo sam da postoji sličan fenomen na jednom dijelu Kavkaza. Od Boke, kad bi neko veće stvorenje izašlo iz vode i raširilo ruke, pa ih spojilo u krug, tako da se prsti ukrste kod Beograda, na ušću Save i Dunava, a da obuhvate Hercegovinu i dio Hrvatske, brdovitu Bosnu i na jug, preko ravne Makedonije do Peloponeza i Atine, uključujući Krit, eto tako bi se u zagrljaju našlo parče zemlje što svaki ukus i miris gura do kraja onoga što ljudi mogu izdržati a da ne pojedu sopstveni jezik.

Tako je bilo donedavno. Priča se da sad i tamo stiže globalizacija i da zemlja više nije ono što je bila.

Ova prejaka prisutnost ukusa zemlje čini da se ljudi, kad napuste začarani krug Balkana, osjećaju istovremeno kao da im je laknulo, a opet, kao da su ušli u svijet izvještačenosti u kome im stalno nešto nedostaje. Svega ima, osim onog najvažnijeg. To stvara velike istorijske sudare i zabune, ali niko za to nije ni zaslužan ni kriv, nego sve dolazi od ovoga ukusa plodova zemlje. Izvan Balkana, hrana ima ukus kao da je hrana za ptice u kavezu.

Zato se ovdje kuhinja manje cijeni od hrane koja dolazi gotovo nepromijenjena iz zemlje. Dok ovo pišem, curi mi voda na usta, jer se odnekud u meni penju ukusi paradajza i patlidžana, kratošije i šipkova, jagnjetine i skorupa. To se jede dok se čovjek penje od mora do Durmitora, i dalje do Beograda, ako ima sreće da uskoči u glavni grad Balkana između dva bombardovanja. Može biti da u ukus hrane ulazi i osjećanje hitnje i prolaznosti, jer ovuda Istorija ne ide, nego juri i huči, kao imperijalne armije; sve je opojno, skupo plaćeno krvlju i strašću, pa i zemlja vodi računa da bude dostojna gozbe. Neće biti prilike za popravni. Od jela jedino raštan, strogo gledano, zaslužuje poštovanje, jer ga ljudi nijesu pokvarili. Kupus sa ukusom kamena. Teško je pisati u stanju sreće. Izgubljene ili ponovo nađene, svejedno.

Sa ovim ima neku daleku vezu pogled na svijet i osjećajnost koji su odavno, i zauvijek, dobili svoj oblik u Homeru. Mala je razdaljina, iako neprelazna, između čistoga duha i zemlje što je ovako nabujala preslatkim sokovima. Prelijepo i prekratko, zaneseno i neizdrživo kao u skoro neljudskoj strasti, tako je izgledao u Homerovoj zemlji dodir čulnoga svijeta i čistoga duha: skoro lica da sagledaju jedno drugom, pogledi skoro da se poklope u ponoru, dah da jedno drugom otmu, da se dodirnu, pa da svijet eksplodira u mahu kao da je u njemu zablještala ljepota Boga. Tako je to bilo, jer je ova fatalna privlačnost upisana u ukusu zemlje, ali za ljude dostojne da je zagrle i zagrizu. Za ljude koji žive za to da je vide, vole i da je ne iznevjere. Kao Hektor i Vuk Lopušina. Kao Sokrat kad zahvaljuje jutarnjem suncu, nakon što je cijelu noć prestajao na jednom mjestu ne kvareći ni pokretom ni mišlju, nego gledajući i diveći se, kao što smrtnik gleda boginje na kupanju, beskonačnu harmoniju što struji iz svih pora zemlje da procvjeta u njegovom srcu.

Tako je uvijek u zemlji, ali nije nikad tako u meni.“

Nije, naravno, slučajno što se Cerović poziva na Homera (ili Omira, što bi se reklo na način starinski). Balkanski svijet i balkanska osjećajnost zaista su, odavno i zauvijek, dobili svoj oblik u Ilijadi i Odiseji. Homerovo balkanstvo nije, međutim, u suprotnosti s njegovom univerzalnošću, no ta je univerzalnost drukčija od one koja karakterizira glasovitu Augustinovu rečenicu o vremenu. U uvodu u Grundrisse Marks je Homerovu univerzalnost pokušao objasniti na način koji kao da anticipira Špenglera. Čovječanstvo, prema Marksu, u antičkoj Grčkoj pronalazi vječiti šarm vlastitog djetinjstva. Polemizirajući u Nedjeljivom ostatku sa ovom Marksovom tezom, Žižek će najprije ustvrditi da ona mnogo duguje tradiciji njemačkog romantizma, a zatim pridodati: „Nije problem u tome što Homerovo pjesništvo, usprkos svojim korijenima u posebnoj historijskoj konstelaciji, zadržava svoju univerzalnu privlačnost, nego upravo suprotno: zašto proizvod tih (a ne nekih drugih) historijskih okolnosti zadržava univerzalnu privlačnost?“ Balkanski odgovor na Žižekovo pitanje je jednostavan: zato što su te okolnosti balkanske; zato što su tu plodovi, pa i plodovi od riječi, kako bi rekao Cerović, jačeg ukusa nego drugdje.

***

Vrijedi se, makar u digresiji, prisjetiti još jedne ilustracije Homerovog balkanstva. Ona glasovita priča o Milmanu i Periju, o njihovom traganju za rješenjem homer(ov)ske zagonetke i o odgovoru koji im je dao Avdo Međedović, pjevač priča, balkanska je u svakom smislu. Prevodilac koji je nekoć na engleski preveo Baštu, pepeo i koji je rečenicu o književnim sklonostima naratorove majke, onu u kojoj se kaže da je voljela pjesmu o Omeru i Merimi, preveo napisavši kako je ona voljela Homera i Merimea (Prospera), zapravo u nekom višem smislu – kako kaže i sam Kiš – nije ni pogriješio. Voljeti pjesmu o Omeru i Merimi znači voljeti (i) Homera. Pomirenost sa sudbinom Homerovog tona i njegovu srodnost sa melanholijom narodne poezije i muzike balkanskog slavenskog juga primijetio je i Vladimir Dvorniković: „Već Homerova Ilijada odaje mračan pogled na svet i ljudsku sudbinu, život ispunjen borbom i patnjama, mučen udesom kome podležu i ljudi i bogovi.“ Dvornikovićeve nam „muzikološke“ stranice nude još mnogo zanimljivih uvida: od podatka da je Ludvik Kuba u „bosansko-hercegovačkim pesmama pronašao sve grčke lestvice (osim hipolidičke)“ do slutnje da je „u dnu tonske i ritmičke psihe povučena duboka granica između nas i Zapada“.

Nije, međutim, ta dvornikovićevska melanholija samo knjiški koncept. Ona je tu, u svakodnevnom životu, samo je treba prepoznati. To je ono osjećanje iz završnog kupleta Ujevićeve Fisharmonike: „Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami./ Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.“

Ovu je Ujevićevu slutnju lijepo opisao Ivan Lovrenović pišući o rakiji, akšamluku, pjesmi: „Ozbiljni znalci i uživaoci znaju da prava rakija šljivovica ne služi pijančenju, nego – akšamluku, a opet, pravi akšamluk ne biva ni s kojim drugim pićem, nego s rakijom. I to s onom što joj je snaga taman tolika da je iz nje istjerala otrov metil, a nije prežestoka da te brzo obori i zabudali – ta granica je negdje oko 35 procenata alkohola. Tako ispečena rakija miruši po šljivi, (…), razlijeva se blaženo po želucu i udovima, hvata polako i drži dugo, a dušu ispunja plemenitom bezutješnom melankolijom… I – izvlači pjesmu. Tihu, poravnu: Oj, Vrbasu, vodo hladna, odnesi mi jade moje…, ili: Gorom jezde kićeni svatovi, gorica im s lista progovara… Zato akšamluk, takva pjesma i takvo pjevanje nisu zabava ni razonoda, nisu besposlica i opuštanje. Pravi akšamluk je rafinirana institucija kulture svakidašnjice, a u svojim sretnim trenucima – ozbiljno dosezanje vrhunca onoga doživljaja, u kojemu čovjek u sebi prepoznaje nekoga drugoga, nesretnijega a boljeg od onoga koji svakodnevno stanuje u njegovoj koži.“

Taj momenat, kad čovjek u sebi prepoznaje nekog drugog, „tužnijeg i mudrijeg čovjeka“ (a sadder and a wiser man), što bi rekao Kolridž, jeste onaj Ujevićev momenat kad „falimo mi sami“.

***

Putujući Balkanom prije četrdesetak godina Brajan Oldis je u Makedoniji, u Bitolju, susreo mladića „veselog i tihog, opreznog i pričljivog, sramežljivog i ponosnog“. Ovaj mu je uz rakiju pričao o pjesmama. Nije želio pjevati strancima, kao ni onaj bosanski pjevač o kojem govori Dvorniković. Lovrenović je i tu nevoljkost lijepo opisao: „Ima u pjevanju sevdalinke (…) nečega što ni smije biti povrijeđeno, a ako bude povrijeđeno, sve se pretvara u odvratnu, besramnu banalnost.“

Jugoslavija je bila balkanska zemlja, ali nije cijela bila na Balkanu. Ako je Bosna (bila) srce Jugoslavije, Makedonija je srce Balkana. U Bosni, u Jajcu, gdje je rođen pjesnik Nikola Šop, stvorena je Jugoslavija; iz Makedonije se rascvjetao Balkan: od pjesama do šopske salate. U činjenici da Grčka Makedoniji poriče pravo na ime mnogo je više od puke dnevne politike. U imenu Makedonije je sjećanje na Balkan: od popularne muzike do književnosti, od onog pamtljivog distiha Dade Topića o zemlji gdje sunce vječno sja do prve stranice Sto godina samoće na kojoj Melkijades prikazuje „osmo čudo mudraca alhemičara iz Makedonije“.

Sjećanje na Balkan, na jedinstvo Balkana, provalilo je ove godine kroz tugu na vijest o smrti Tošeta Proeskog. Ne mislim ovdje toliko na žalost fanova, na suze tinejdžerki, na sućut kolega sa estrade. Mislim na osjećanje usporedivo sa onim zbog kojeg se i danas kao lajtmotiv američkih proza i filmova iz svakodnevnog života javlja Kenedijeva smrt – ne kao geopolitička činjenica, nego kao događaj koji je obilježio nekoliko konkretnih dana u životima konkretnih ljudi. Sjećam se: ušao sam tog jutra u internet kafe na Baščaršiji, a radnik u lokalu kojeg već godinama susrećem i s kojim svih tih dana i mjeseci nisam prozborio više od „dobro jutro“, „dobar dan“ ili „do viđenja“ mi s vrata veli: „Jesi čuo, pogin’o Toše Proeski?!“ Za tog mladića, „veselog i tihog, opreznog i pričljivog, sramežljivog i ponosnog“, gorjele su, nekako spontano, svijeće po cijelom Balkanu. Mladić kojeg je Oldis onomad (u prošlom vijeku!) sreo opisan je riječima koje dobro opisuju i Tošeta Proeskog.

Homerove riječi su aktuelnije nego novinski izvještaji. Nedavno je Alesandro Bariko kazao kako je „ovo pravi trenutak za čitanje Ilijade„. Svaki trenutak je pravi trenutak za čitanje Ilijade, naročito na Balkanu. Milčo Mančevski bi za Balkan kazao: – kade što vekovite ne sledat eden po drug – ami opstojuvaat eden kraj drug.

***

U trećem poglavlju Sto godina samoće, cijeli Makondo mori epidemija nesanice. Sjećam se, čitajući nekad davno literaturu o bosanskim krstjanima (poznatim najčešće pod nazivom bogumili) ponajviše me fascinirala činjenica da se jedan od tih bogumila čije je ime došlo i do naših dana zvao Nespina. 1937. godine Andrić je napisao petnaestak stranica o nesanici koje su poslije kao poseban odjeljak uvrštene u Znakove pored puta, a devetnaest je godina kasnije ovako pisao Klodu Avlinu: „I u najmanjoj i najbeznačajnijoj stvari meni je teško da kažem nešto o sebi. I to ne zbog onoga što bih imao da ‘priznam’, nikako, nego zbog čudne unutarnje bojazni da nešto određeno i definitivno utvrdim, zbog velikog nepoverenja u svoj sud o sebi i svoju sposobnost da jasno sagledam sebe u svetu. Možda to dolazi od onog što su neki moji kritičari i biografi nazvali ‘bogumilskim nasleđem’. Kažem možda, jer su reči ‘bogumil’ i ‘bogumilski’ upotrebljavane i u nas i na strani sa nejasnim i konfuznim značenjem. Činjenica je da ja potičem iz bosanske sredine u kojoj se smatralo da u svakom javnom istupanju ima nečeg stidnog i nedozvoljenog.“ Dobro kaže Andrić – riječi „bogumil“ i „bogumilski“ najčešće pominju oni koji im pridaju nejasno i konfuzno značenje. Krleža te riječi, međutim, nije doživljavao ni nejasno ni konfuzno. Za njega su bogumili oni koji se ne mole nikakvom bogu. Pišući o stećcima, o bogumilskim mramorovima, Krleža kaže: „Nema nijedne ljudske pojave koja bi na ovim spomenicima klečala sklopljenih ruku u molitvi pred smrću, i nema ni jedne u proskinezi pred veličanstvom bizantskih ili rimskih bogova i božanskih namjesnika.“ Jedna od posljedica epidemije nesanice u Makondu bila je i pojava masovnog zaboravljanja, a njezin je vrhunac bio postavljanje velike table na glavnu ulicu; na tabli je bio natpis – ima boga. Rat iz Ilijade počeo je zbog intriga bogova, a i u tom je smislu Ilijada ostala usud Balkana. Sila boga ne moli, kaže balkanska poslovica. I zato pjesnik, prevodilac Ilijade, Balkanu ima prenijeti samo jednu poruku: Budi mi silan!