Ruska emigracija u vrtlogu istorije

Ruska emigracija i ogromna (kako po brojnosti tako i po svom kulturološkom značaju) ruska dijaspora razasuta između dva svjetska rata diljem Europe (a nakon svršetka Drugog svjetskog rata i Amerike) velika je i još uvijek nedovoljno istražena tema novodobne povijesti. U tom pogledu, obimni biografski leksikon (više od 750 stranica enciklopedijskog formata), naslovljen Ličnosti emigracije s teritorija Ruskog carstva u međuratnoj Čehoslovačkoj i dopunjen kratkom ali preglednom poviješću činjenica bitnih za razumijevanje uzroka i razvoja međuratnog (1917–1939) ruskog egzila, daje kapitalan doprinos poimanju života i djelovanja Rusa, ali i Ukrajinaca, Bjelorusa, Židova, Gruzina, Armenaca, Kalmika, Kozaka itd., koji su nakon Oktobarske revolucije 1917. i(li) svršetka krvavog građanskog 1922. godine, u strahu pred boljševičkom odmazdom napustili svoju domovinu ili bili nasilno deportirani iz nje, tako da su novi dom potražili i našli u Berlinu, Parizu, Beogradu, Sofiji, Varšavi, odnosno u Pragu, u Čehoslovačkoj.

PRILIV RUSKIH EMIGRANATA

Polovicom dvadesetih godina 20. stoljeća u Čehoslovačkoj je boravilo približno 30.000 emigranata s teritorija carske Rusije. Uglavnom se radilo o pripadnicima ruske znanstvene i kulturne elite (i njihovim obiteljima) najrazličitijih profesija: sveučilišni profesori, slikari, pisci, arhitekti, liječnici, pravnici, pedagozi, glazbenici/interpretatori i kompozitori, glumci, inženjeri, visoki oficiri carske i bjelogardijske armije itd. Upravo zahvaljujući takvom iznimno uglednom “sastavu”, Prag je u to doba često bio nazivan i “ruskim Oxfordom”. Naime, izbor Praga nije bio nimalo slučajan. Odmah po dolasku u Prag (dijelom i u Brno i Bratislavu), uz pomoć čehoslovačke države i osobno zalaganje tadašnjeg predsjednika Tomáša Masaryka, filozofa i državnika od formata, panslavena koji je kritički odbacio boljševizam i kao veliki znalac ruske povijesti Rusiju nije vidio kao azijsku despotiju, već ju je smatrao europskom zemljom koja se od ostatka “starog kontinenta” razlikuje samo specifičnošću svoga razvoja (istina, zaostala je, ali u budućnosti može postati jakom demokratskom federacijom i u sebi nosi ogromne duhovne i kulturološke potencijale, smatrao je Masaryk), ruske pridošlice i njihovo nesporno veliko znanje bili su uključeni u život samog češkog i slovačkog društva i tako postali dodatnim motorom njegova snažnog razvoja. Podsjećanja radi: između dva svjetska rata Masarykova je Čehoslovačka nazivana “privrednom radionicom Europe”, demokratski uređenom građanskom državom visokih civilizacijskih dosega i društvenog blagostanja. Važno je napomenuti kako je Čehoslovačka, od samog početka velikog emigrantskog vala (1919), jasno stavila do znanja da će prihvatiti samo “demokratski orijentirane osobe” i svoja je vrata širom otvorila pripadnicima akademske zajednice, studentima, vojnicima Vrangelove armije, dijelu donskih kozaka i pripadnicima socijaldemokratske stranke/eserima, odbijajući primiti pripadnike krajnje lijevih ili desnih političkih opcija.

INTELEKTUALNA ELITA

Ovaj biografski leksikon sadrži više od 1400 “životopisnih medaljona”, izabranih predstavnika ruske emigracije, a kriterij za njihov odabir bio je doprinos koji su ostavili na znanstvenom, kulturnom ili političkom planu. Temeljni izvori kojima su se autori leksikona služili bile su tri velebne (takozvane) Kartoteke ruskih, ukrajinskih, bjeloruskih emigranata, koje se nalaze u sastavu bogate Slavenske biblioteke (unutar čuvenog Klementinuma), potom brojne privatne, obiteljske arhive, kao i arhive raznih udruga i organizacija, među kojima posebno mjesto zauzima arhiva Anastazije Kopřivove. Rad na leksikonu počeo je 1993. godine, a da bi ugledao svjetlo dana trebalo mu je 30 godina. Rezultat je impresivna studija koja sadrži gotovo sve važno i relevantno za (u)poznavanje života i rada iznimno jake ruske zajednice u Pragu, odnosno Čehoslovačkoj. Među ličnostima obrađenim u ovom leksikonu ne nalaze se samo oni koji su se dugotrajno inkorporirali u češki i slovački društveni život, odnosno koji su bili uzdanici raznih ruskih egzilnih udruženja i organizacija bitnih za život ove zajednice u dijaspori, već su uključeni i mnogi predstavnici humanističke, znanstvene i tehničke inteligencije koji su duže ili kraće boravili i radili u Pragu, a spadaju u sam svjetski vrh profesije kojom su se bavili: filozofi Peter Struve, Ivan Lapšin, Nikolaj Loski, teolog Sergej Bulgakov, sociolog Pitrim Sorokin, pisci Marina Cvetajeva, Vasilij Njemirovič Dančenko, Arkadij Averčenko, Jevgenije Čirikov, Vjačeslav Lebedjev, Ala Golovina, književni teoretičari Mark Slonjim, Alfred Bem, Jevgenije Ljacki, Dmitro Čiževski, “baka ruske revolucije” Jekaterina Breško-Breškovskaja, teoretičar eserskog pokreta Viktor Černov, publicistkinja Jekaterina Kuskova i njezin suprug, ekonomist Sergej Prokopovič, pravnici i pedagozi Pavel Novogordcev, Jevgenije Spektatorski, historičar Aleksandar Kizeveter, teoretičar euroazijstva Peter Savicki, specijalist za rusko-češke odnose Antonije Florovski, bizantolog Nikodim Kondakov i drugi. Averčenko, Čirikov i Njemirovič Dančenko su i sahranjeni u Pragu, na ruskom groblju u Olšanyma, koje je danas spomenik svjetske kulturne baštine. U leksikonu mjesto su našli i pojedinci koji striktno ne pripadaju emigraciji, poput slavnog lingviste Romana Jakobsona, jednog od osnivača Praškog lingvističkog kruga ili Nadežde Nikolajevne Abrikosove (rođene u Rusiji), prebogate supruge Karela Kramařa, jednog od vodećih čeških političara toga doba. Njih dvoje su, kao zaštitnici “praških Rusa”, učinili neizmjerno mnogo za njihov položaj u češkom društvu, pa su ih zasluženo nazivali “ocem i majkom ruske emigracije”.

RUSKE INSTITUCIJE

Tijekom srpnja 1921. godine, čehoslovačka je vlada, kako bi što efikasnije pružila humanitarnu pomoć ruskim izbjeglicama i prognanicima, osnovala Rusku akciju za pomoć, koja je istodobno imala zadaću osigurati “pedagošku, znanstvenu i kulturnu potporu njihovu zapošljavanju”, kao i pomagati “demokratskim snagama prognane Rusije” u budućem ustroju njihove države nakon “propasti opasnog, nečovječnog boljševičkog eksperimenta”. Vremenom je u krugovima ruske emigracije došlo do stanovite podijele. Većina, koja je vjerovala u brzi pad režima, odbijala je pomisao na bilo kakvu suradnju sa sovjetskom vladom, dok je manjina, naivno, ipak smatrala kako treba priznati sovjetsku vladu, uspostaviti veze sa boljševicima i tako pokuša(va)ti neizravno pridonijeti demokratizaciji režima u Moskvi i time omogućiti povratak u domovinu svima koji o tomu sanjaju. I nasjeli su na lažna obećanja Staljina i društva: oni koji su se vratili, a to nije bio mali broj, odmah po stupanju na rusko tlo bili su uhićeni i bez suđenja deportirani u sibirske gulage, gdje ih je većina tragično skončala. Istodobno, u Pragu se razvio ideološko-filozofski koncept, a potom i društveno-politički pokret euroazijstva, u kojem su njegovi zagovornici tvrdili kako je Rusija nositelj izvorne, samosvojne civilizacije koja spaja Istok i Zapad, pri čemu su naglašavali potrebu kritičkog odnosa prema Zapadu, u protivnom će Rusija izgubiti svoje autentične pravoslavne kulturološke korijene. Tridesetih godina formirao se i pokret Mladorusa, u kojem su se pomiješale najčudnije kombinacije monarhizma, nacionalizma, ortodoksnog fundamentalizma, korporativizma, antikomunizma, smjenovjehovsta, euroazijstva i otvorene simpatije za fašizam talijanskog tipa.

Po dolasku u Prag, Rusi i Ukrajinci su brzo razvili čitavu mrežu obrazovnih institucija: 1921. osnovan je Ruski poljoprivredni institut, iz Beča su Ukrajinci u Prag prebacili svoj Slobodni univerzitet, već iduće godine utemeljeni su Rusko visoko učilište transporta i tehnike, Ukrajinska gospodarska akademija u Poděbradima (poznata banja pored Praga) i Ruski pravni fakultet, na kojem su predavali bivši profesori sa sveučilišta u Petrogradu, Moskvi, Harkovu i Kijevu. Tijekom 1923. u Pragu su otvoreni Ruski pedagoški institut Jana Amosa Komenskog i Slobodno rusko narodno sveučilište. Iako su financijska sredstva svih tih institucija bila ograničena, zalaganjem Masaryka i Kramařa poticao se njihov rad sve do 1931. godine, kada se, zbog ekonomske krize koja je zahvatila i Čehoslovačku, postupno počeo gasiti dobar dio ruskih egzilnih institucija. Kada govorimo o značajnim ruskim znanstvenim i kulturnim institucijama u Pragu, onda svakako treba istaknuti Ekonomski kabinet profesoa Prokopoviča, a posebice Vladimira Nikolajeviča Tukalevskog, koji je svoju ogromnu biblioteku uspio iz Rusije prebaciti u Prag i ona je time postala temelj za formiranje svjetski čuvene Ruske knjižnice, koja se vremenom pripojila Slavenskoj biblioteci Klementinuma, najveće (sve)slavenske institucije takvog tipa u svijetu.

Paralelno s knjižnicom (1923) osnovan je Arhiv ruske revolucije, kasnije preimenovan u Ruski zagranični historijski arhiv, nad kojim je 1928. upravu (iz financijskih razloga) preuzelo češko ministarstvo vanjskih poslova, na čelu sa uglednim rusistom Janom Slavikom. On je arhiv ustrojio kao najveću zbirku unikatnih dokumenata vezanih za rusku revoluciju i emigraciju, te kao knjižnicu koja je raspolagala sa više od 40.000 knjiga ruskih zagraničnih izdavača. Istovremeno, arhiv je prikupljao sve materijale vezane za ruski egzil diljem svijeta, kao i ruske časopise tiskane na svim kontinentima (ogromna zbirka s više od tisuću naslova). Na taj način se razvila jedinstvena kulturna institucija, koja je, nažalost, u tom obliku prestala postojati 1945. godine, kada su nakon oslobođenja Praga snage NKVD-a preuzele sve dokumente iz Ruskog zagraničnog arhiva i prebacile ih u Moskvi, gdje im se gubi svaki trag. Knjige i časopise su ipak ostavili u Klementinumu, budući da su formalno bili sastavni dio Slavenske biblioteke. U Češkoj se nalazila i Arhiva Donskih kozaka (1919. evakuirana u Prag iz Novočerkaska, preko Novorosijska i Carigrada), koji je 1925. djelomice prebačen u Beograd i tako se uspio spasiti barem dio tog ogromnog historijskog materijala, jer su enkavedeovci “počistili” i praški dio arhiva i transportirali ga u SSSR. Važnu ulogu u kulturnom životu praških Rusa imao je i Ruski kulturno-povijesni muzej, koji je 1935. u Zbraslavu blizu Praga formirao i financirao Karel Kramař, da bi vrijednu zbirku poslije rata Sovjeti oteli i “otpravili” u Moskvu. Naravno, Rusi u Pragu su organizirali i broja sportska društva (mačevanje, jahanje, nogomet itd.), ali posebice su imali jake šahovske ekipe, koje su postizale rezultate svjetskog renomea.

KOMUNISTIČKO ZATIRANJE TRAGOVA

Drugi svjetski rat bio je teško razdoblje za ruske emigrante. Nakon njemačke okupacije Češke, dio Rusa se 1939. preselio u Slovačku, veći je dio potražio spas na Zapadu, posebice u SAD. Manji dio emigranata smatrao je naciste manjim zlom od boljševika i oni su ostali u Pragu, da bi ih svršetkom rata pripadnici sovjetske tajne policije (SMERŠ) na licu mjesta pobili ili pohapsili i deportirali u logore, dok se veći dio priključio antifašističkom pokretu otpora, ali Crvena armija ni njih nije poštedjela, uglavnom su svi tragično skončali u azijskim i sibirskim kazamatima. Onaj dio praške ruske emigracije koji je bio blizak čehoslovačkim komunistima preživio je do 1948. godine, ali, da paradoks bude veći, kada su komunisti preuzeli vlast u zemlji, preko noći su i oni postali “sumnjivi” elementi. Dio Rusa bio je uhićen i na montiranim procesima osuđen na dugogodišnje kazne, a dio se nalazio pod stalnom prismotrom snaga sigurnosti i tajnih službi. Zbog toga se početkom pedesetih godina ruska egzilna komuna u Pragu raspala, zapravo ostala postojati tek u tragovima, ali iza sebe je ostavila bogato, fascinantno kulturno i znanstveno nasljeđe. U svakom slučaju, ova vrijedna publikacija nezaobilazna je za studij povijesti ruske emigracije, ne samo u Čehoslovačkoj već i puno šire, jer upravo su tu u Pragu bili postavljeni temelji njezina ogromnog utjecaja, koji se kasnije iz Pariza i NewYorka širio na povijest svjetske kulture kao takve.

Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!