Nekrolozi ne trpe gorčinu i ljutnju, u tim bi se prilikama trebalo, yeatsovski, „stupiti blago“ i sa oprostom. Ali nekrolozi pjesnicima trebali bi moći podnijeti oboje – pjesnici znaju biti jaki, mnogo jači u njihovoj prividnoj slabosti nego što bi se mislilo, toliko da i njihova sjên može to izdržati. Pogotovo ako se drži slovo najboljima. I pogotovo ako se radi, kao ovdje, o onima koji su pored svega bili jaki duhom i karakterom – fajteri, na svaki način.
Jer, po mnogo čemu, jačih od hrvatske i južnoslavenske pjesnikinje Vesne Parun teško da je bilo u ovim spojenim, nemilosrdnim kulturama. Van biografije, i strašne i upozoravajuće – jedan mali dio, fragment tek jačine izazova, već svakodnevnih, pjesnikinje – sigurno najveće koju smo imali u zadnjih pola stoljeća – i snage potrebne da se živi naročita egzistencija kojom ju je „odozgo“ opteretilo, spoznao sam u jednom trenutku, kao svjedok i, dijelom, saučesnik. Prije mnogo godina u jednoj zagrebačkoj kavani, gledao sam čestu predstavu: pisce (tada) mlađe generacije kako se skrivaju od niske žene s kačketom i tamnim naočalama, omotane šalom, kako izvode viceve na račun njena izgleda, njene, bolešću promijenjene fizionomije, i bježe u strahu od njenih navodno beskrajnih monologa.
„Pa kad je baba luda!“, bio je odgovor i zlurado „objašnjenje“, koji se zasigurno ne bi promijenili ni danas.
„Da“, sad bih mogao tek reći, što nisam znao ni umio onda – „i ne poludjela s vama!“
Jer otimati za sebe slobodu – ličnu, intelektualnu, polnu, na kraju stvaralačku, kao najvažniju – otimati je decenijama, bespoštedno, suicidalno, trošiti se emocionalno i fizički, davati, ali tražiti i pravo na uzimanje, jednako, tražiti svoje mesto – to je put koji je Vesna Parun platila na stostruki način, kroz bezbroj kušnji, zdravljem, fizičkim ali i, najtamnije, duševnim.
Ne treba čovjek, naime, biti dio dogmatskih falangi „gender studija“, niti pretplatnik na „Pro feminu“, da bi, ako ima u sebi i trun saosjećanja i intelektualne i socijalne bistrine, vidio, osjetio u želucu i mozgu koliko samo mora da je bilo teško na svakoj razini pripadati takvoj „vrsti“ kao što je bila Vesna – sa svojim nastojanjima, senzibilitetom i karakterom, u svijetu muškaraca – naših muškaraca nota bene, u ovdašnoj kulturi tražiti jednakost za sebe, a ne sakrivajući se iza grupe, iza štita ideologije oslobođenja, nego ga pokušati provesti i dosegnuti svojim življenjem. Jer, najtuplje, bez nijansi rečeno: koliko god bilo nužno – svejedno lakše (ili relativno lakše) bilo je biti naoružan idejama, grupirati se i tako nastupati – a takvom deklariranosti i mačističkoj kulturi olakšavati stvar, uostalom, spreme te u ladicu i pomoz’ Bog. Ali iskati svoje kao individua – u svoje ime, a biti sama, biti žena i pjesnik koji ne želi praviti razlike, ni kad se traži ni kad se daje, niti, naročito!, kad se stvara – to je u našim odnosima bilo nemoguće.
Ni ne primjećujemo više odavno – čak i kad se, bilo čitali ili stvarali, bavimo ovime – kako je normalna stvar što pjesnici riječima i stihom hvataju vlastite emocije nad objektima svoje ljubavi, nad ženama – ili, čak i ne, poput Rimbauda, Verlainea ili Whitmana – nad boli za drugim bićem to jest. Boli od gubitka – koje sami uzrokuju, u odluci ili nužnosti. Pjesnik koji romantičarski ostavlja – odlazeći (često, ali što se pjesniku oprašta, samozaljubljeno) „u svoj nespokoj“ – to je uobičajeno, žanr čitav. A obrnuto pak – takva gesta kod ženskoga autora, koliko se primjera možemo sjetiti? Da ona ne bude ostavljena, nego da, naprotiv, ostavlja, da je – i tu je bio „Vesnin obrat“ (čak, ako ne griješim, i u svjetskom suvremenom kontekstu – ni Sylvia Plath ni Anne Sexton to nisu sasvim uspjele, ostavši u nemogućoj zadatosti, spolnoj i pjesničkoj) – ta koja i sama objektivizira ljubavnika. U klasičnoj Ti koja imaš ruke nevinije od mojih – iz, inače, golemog opusa, pisanja gotovo do zadnjega dana dugoga života – vjerojatno najsjajnijem i najtrajnijem momentu Vesne Parun, glas u pjesmi „upravlja“ sudbinom i svojom, ali i ljubavnikovom, dosuđujući oboma neodživljenu zajedničku budućnost, „vraćajući“ muškarca drugoj – točnije prvoj. Da, djeluje kao samožrtvovanje, ali ja sam tu, u tonu, u sintaksi, uvijek vidio – volju.
Fiksirati ovako originalno situaciju između dvoje ljudi bilo bi već mnogo, ali ne bi bilo dovoljno, da je ona nije napisala i čarobnim jezikom i frazama – s onim ur-slavenskim (pjesnikinja najslavenskijeg imena i prezimena), animalnim i animalističkim, šumskim svijetom u svojim slikama, serijom fantastičnih stilskih i jezičkih izbora, onih pridjeva kao modifikatora – njene „ožalošćene pliskavice“ (možda odbljesak „čudovišta, polipa i delfina“ Crnjanskoga?), „prijazni gušteri“ i „žedne zmije“ – pomakle su i obogatile sve što je dotle kod nas pisano. Takav pjesnički brilijant od gorčine, samosažaljenja i uzvišenog sentimenta – tih pratitelja ljubavnog udesa – nije ostao u limbu neprimijećenosti ili „samo“ literarnih krugova – pjesma je u vrijeme kad se to još, avaj, moglo dogoditi, obgrljena čvrsto, istinski, neusiljeno, lično, intimno, kao privatno bogatstvo čitaoca. To, takva trajnost čitanja i emocije spram pjesme, možda je na kraju bila jedina prava i pravedna pobjeda. Nad okolnostima – i nad biografijom.
