
Bor
U Boru je, osim rudnika važna i Narodna biblioteka
U Boru su u toku 15. „Dani knjige“. Gosti i razgovori sa njima, izložbe, ali i bibliotekari koji osmišljavaju raznovrstan i prijemčljiv program, razlog su popularnosti ove manifestacije
Parazit je i delo intelektualnog poštenja kakvo se u savremenom filmu poslednjih godina i decenija zbilja retko i sve ređe sreće
Sada već unisono hvaljen film Parazit prekaljenog i voljenog korejskog sineaste (i pripovedača) Bong Džon-Hoa u samo 132 minuta kinestetski superiornog, inteligentnog i intrigantnog, a, na drugom tasu, i izrazito pitkog sadržaja, pokazuje da je moguće dosta toga. Na primer, da je izvodljivo nastaviti još jednim izvanrednim filmom (vreme će pokazati, možda čak i remek-delom) besprekoran niz uspelih i izrazito zanimljivih filmova (Memories of Murder, The Host, Mother, Snowpiercer, Okja). Osim toga, ovo je film koji skladno i bez i jednog jedinog upadljivijeg šava spaja na prvih nekoliko pogleda oprečne struje i zabate – odrešit komunikativan arthaus film koji lako i poletno komunicira i sa širom publikom u različitim ćoškovima sveta, računajući, naravno, i ovaj naš.
Osim toga, i ovaj njegov film očitava neprolazni vesternizacijski odnos ovog autora, te se u Parazitu, podno svih svojih specifičnosti u aspektu filmskog izraza i načina na koji pokazuje deo južnokorejske današnjice, brzo očitavaju jasni tragovi temeljne i nedvojbeno artikulisane amerikanizacije koja pleni i u dimenziji stila i sveukupnog filmskog jezika i u aspektu tema, motiva, ali prevashodno na fonu ideoloških odrednica svakodnevice Južne Koreje. A svemu tome treba dodati ono što je mnogima usredsređenijima i upućenijima bilo prilično evidentno u slučaju prethodnog filma, ostvarenja Okja, a to je gotovo neosporiva činjenica da Bong Džon-Ho i ovde stvara dela pod vidnim i dalekosežnim uticajem našeg Emira Kusturice.
Naime, dok Okja, ne nužno i ne samo na nivou pojavnog, uspostavlja jasnu vezu sa frenetičnošću filma Crna mačka, beli mačor (a samim tim i docnijih Kusturičnih ostvarenja), Parazit se ponajpre da dovesti u jaku vezu i zdravorazumsku analogiju sa Podzemljem, naravno, uz sijaset korenitih inverzija, finesa i osobenosti koje su naprosto neizostavne kada je reč o velikim delima velikih i značajnih autora, sve i kada im raniji filmovi slavnih preteča i važnih savremenika posluže kao zdrav i prav uzor. Naravno, tu je i podosta toga što u idejnom i ideološkom smislu razdvaja ova dva filma, pritom ih nimalo ne dovodeći do tačke sučeljavanja; naime, dok kod Emira Kusturice (i, dakako, Dušana Kovačevića kao scenariste) najkrupnija pretnja dolazi od bolje pozicioniranih, snađenijih (ili uhlebljenijih), ekonomski i šire relaksiranijih (a nominalno pripadnika iste klase i, dakle, istog čemera i iste ili barem slične društvene tenzičnosti), u Parazitu (a na šta ukazuje i sam taj ambivalentan naslov filma), manipulanti i opsenari, i, nazovimo to tako, parazitskiji paraziti su ipak oni iz donjih društvenih i ekonomskih slojeva.
Naravno, to nam već samo po sebi daje dovoljno i dovoljno ubedljivog povoda da kao jedan od aduta, te potvrdu šarma i ključnih osobenosti Parazita izdvojimo i slobodarsku političku nekorektnost, proisteklu, kako to već i obično biva, iz autorove odvažnosti da ne ide uz dlaku onom uvreženeom, a možda čak i proskribovanom i kanonizovanom. Nasuprot jalove „vlastele“, nasuprot toj beslovesnoj višoj klasi, sparušenoj usled ekonomske relaksiranosti i samodovoljnosti, a opterećene i zadatim joj društvenim okvirom, kao nepobedivom pošašću oličene silnim društvenim uslovljavanjima, zatičemo galeriju ubogih proletera, članova iste porodice (a potom i niz pripadnika istih tih jurišnih brigada gladnih, beskrupuloznih, surovih i bezmalo na sve spremnih) koji su svi do jednog neprijatni i (gle čuda) zanimljivi karakteri, i koji pak nisu, nimalo iznenađujuće, voljni da krenu u ogoljenu klasnu borbu, već su fokusirani na konkretnu i veoma opipljivu korist od slasti i olakšanja koji novac isplaćen za (kakav-takav) rad, pa bio on i opsenarske i prevarantske vrste, sa sobom nosi.
U tom smislu, Parazit je i delo intelektualnog poštenja kakvo se u savremenom filmu poslednjih godina i decenija zbilja retko i zapravo sve ređe sreće; Bong Džon-Ho ovde ne poseže za zgodnom i brzopoteznom mizantropijom u čijoj postavci su svi naprosto manje ili više grozni i bespotrebni. Upravo suprotno, Parazit narečenom čovekomrzju suprotstavlja daleko potentnije i vitalnije uverenje da nam onakvim kakvi jesmo (a, pritom, ima nas upravo onakvih kakvih i treba da nas bude, zar ne?), pomoći i spasa nema, što, sa druge strane, nikako ne znači da klasna trenja i posledični tektonski sukobi nisu nužni a nekada i dobrodošli, makar na mikro-planu i povremeno, budući da dominantan mentalni i srodan mu etički sklop na nekom opštem, pa i najširem mogućem planu naprosto vapi za povratkom na polazne stadijume i fabričke postavke. A Bong Džon-Ho nam to predočava i pripoveda u evidentnom lahorastom tonu i u nadahnutom filmskom izrazu na kome mu, sva je prilika, zavide brojni savremenici, a na kome su mu iskreno zahvalni mnogi poklonici i poštovatelji, od kojih je dobar deo onih koji nešto posebno ne ljube i nisu naglašenije senzibilizirani za preovlađujući aktuelni arthaus izraz, koji, ako ćemo iskreno, sam sebe u značajnoj meri istrajno iscrpljuje svojim dragovoljnim sunovratom u manirizam, uniformnost i naretko posve očiglednu bezidejnost. Tu ova kritika može da se vrati na već isticanu pohvalu na konto zaumne lakoće sa kojom ovaj autor miri ta dva vazda antagonizovana pola – arthaus film i film koji predstavlja neusiljen i integralan deo ponude repertoarskih ostvarenja podesnih i za daleko širu i šarenolikiju publiku. Pomenimo ovde da je samo u SAD ovaj film zaradio oko 16,5 miliona dolara, a da je pritom imao maksimalno 630 bioskopa na raspolaganju, dok je van Amerike ovaj film neosporne umetničke vrednosti i zahtevnijeg izraza zaradio već oko 100 miliona dolara, što je fascinantan uspeh.
Po pitanju konkretnog kinestetskog učinka, ovo je savršen film u svakom svom aspektu, što, imajući u vidu autorov portfolio, nikoga nije niti može da začudi i iznenadi. A Parazit kao, uz sve već pomenuto i navedeno, i iznimno duhovit i zabavan film ukazuje na vitalnost nižepozicioniranih, ali vitalnost je u isti mah i jedan od atributa kojima se dâ potcrtati vrhunska autorska forma Bong Džon-Hoa. Ovo je, osim toga, i ostvarenje koje daje uvid u potencijale redefinisanja arthaus filmova naših dana, baš kao što je i Filipsov Džoker svojim vaskolikim visokim postignućima već dobrano redefinisao pojam savremenog planetarnog blokbastera. Stoga je možda najpravičniji ishod to što do ovog trenutka upravo Parazit i Džoker, koji mudro i strastveno preispituju i pozicije i mogućnosti levice i levih ideja i poriva, unutar korpusa viđenijih i primećenijih ostvarenja sasvim zasluženo slove kao najbolji filmovi godine.
U Boru su u toku 15. „Dani knjige“. Gosti i razgovori sa njima, izložbe, ali i bibliotekari koji osmišljavaju raznovrstan i prijemčljiv program, razlog su popularnosti ove manifestacije
Film ’79 kamena’ iako svedoči o jazu između srpskog i albanskog naroda na Kosovu, ne priča o ’življu’, niti ’ne damo svetinje’, niti ’vidimo se u Prizrenu dogodine’, već o osnovnim ljudskim pravima – kaže reditelj Rastko Šejić
Film iranskog reditelja Džafara Panahija o korupciji u Iranu, osvojio je „Zlatnu palmu“ Filmskog festivala u Kanu. Panahi je nekoliko puta hapšen zbog svog stvaralaštva
U Rači kod Bajine bašte, u čijem manastiru je bila čuvena prepisivačka škola, otvoren je Muzej ćirilice, jedinstvena nacionalna ustanova
Nekoliko sati pre proglašenja pobednika, Filmski festival u Kanu je ostao bez elektrikčne energije. Organizatori su najavili da to neće uticati na ceremoniju
Režimski napad na visoko obrazovanje
Kako se sprema Šešeljev zakon 2.0 Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve