Ovogodišnje izdanje Festivala autorskog filma obeležila su dva prepoznatljiva tipa ostvarenja. Prvi je specifičan izdanak evropskih filmskih festivala – igrani film s jakim etnografskim intencijama, dok je drugi urbana drama čija je osnovna namera da svojim eksplicitnim bavljenjem nasiljem i seksualnošću provocira publiku
Završen je još jedan beogradski Festival autorskog filma. Sređivanje utisaka ovog puta i nije neki poseban izazov. Problemi sa organizacijom, loša promocija i, s obzirom na njih, solidna poseta, deo su standarne priče o festivalu koja se ponavlja iz godine u godinu. Ono što nismo očekivali poprilično je nezanimljiv asortiman prikazanih filmova.
Ovogodišnje izdanje Festivala autorskog filma (19–25. novembar) obeležila su dva prepoznatljiva tipa ostvarenja. Prvi je specifičan izdanak evropskih filmskih festivala – igrani film s jakim etnografskim intencijama, gde su običaji, nošnja ili lokalna atmosfera mnogo bitniji od tradicionalnih kinematografskih kvaliteta, dok je drugi urbana drama čija je osnovna namera da svojim eksplicitnim bavljenjem nasiljem i seksualnošću provocira publiku.
Primeri prve vrste ostvarenja su dva filma koja su nam došla iz Irana, Goraksan i Kornjačemogudalete. Naročito je ovaj poslednji, koji se odigrava spram pozadine neobičnog socijalnog poretka jednog izbegličkog kampa u Iraku, izazvao simpatije beogradske publike. Treći iranski film Dubokodisanje je urbana drama s kamijevskim elementima, koja govori o teheranskoj omladini smeštenoj na margini društva, što izborom njenih protagonista što strogošću moralnih restrikcija. Francuski film koji je otvorio festival, Izgnanici reditelja Tonija Gatlifa, nešto je između etnografske i urbane drame. Mladi Francuz i njegova devojka arapskog porekla kreću iz Pariza za Alžir u potragu za porodičnim korenima. Ovaj film koji je dobio nagradu za režiju na poslednjem kanskom festivalu, preopterećen je muzičkim i folklornim motivima od kojih ljudska drama nema prostora da se razvije. Film koji najkonsekventnije obeležava etnografski odeljak festivalske ponude jeste finsko ostvarenje Nevestasedmogneba, s kolopletom kulturološkog nasleđa finskih Eskima, bez filmske inspiracije i opravdanja.
VRHUNAC FESTIVALA: Iz filma „Nema odmora za hrabre“
Segment festivala koji možemo nazvati „provokacije“ najbolje zastupaju sledeći filmovi. Prvi je Anatomijapakla francuske rediteljke Ketrin Brije, a koji je rađen po njenom romanu. To je spora i nefilmična studija o ženskoj seksualnosti u kojoj glumi italijanski porno glumac Roko Sifredi. Posao mu se, štaviše, nije mnogo razlikovao od uobičajenog. Priča ponekad klizi duž linija tradicionalnog feminizma, kao što su delovi o simboličkom zarobljavanju žene tokom rituala venčanja, a ponekad prati lični rediteljkin tok misli i asocijacija, ali zato nikada, pak, ne oskudeva u detaljima koji će vam izazvati gađenje. Zatim tu je i Isuse, znaš… austrijskog reditelja Urliha Zajdla, koji balansira na finoj liniji između besmisla i genijalnosti. U njemu možete videti molitvene razgovore nekolicine običnih ljudi sa Isusom. Između potpune izlišnosti i fine ironije ovaj film je prilično zbunio beogradsku publiku koja je reagovala zapanjenošću sa ponekom provalom smeha. Treći iz ove skupine je hrvatski film Svjetskočudovište Gorana Rušinovića. Najbolji primer onoga što se na engleskom zove styleoversubstance – reditelju su bila važnija bizarna glumačka igra, lepota kadrova i egzibicionizam nego potreba da ispriča priču. Rezultat je estetizovan svet scenskog pokreta, neobičnih kostima i efektnih pomagala koji se ne opterećuje previše sopstvenim smislom. Najprovokativniji film festivala je Mojamajka Kristofa Honorea. Ovo ostvarenje je pokušaj replike filma Profesorkaklavira Mihaela Hanekea, između ostalog i izborom iste glavne glumice Izabel Iper. Ceo talas ovakvih filmova je odjek onoga što se u pozorištu zove novievropskibrutalizam ili estetikakrviisperme, legitimizovan i dodeljivanjem Nobelove nagrade za književnost Alfredi Jelinek, piscu romana po kome je Haneke snimio pomenuti filmski klasik tog pravca. U filmu postoji i nekolicina referenci na Saru Kejn, još jednu mitsku figuru nove evropske drame. Sam film pak nije uspeo da obezbedi dublju zasnovanost različitih boleština kojima se bavi i iscrpljuje se imitiranjem atmosfere i učinaka svojih duhovnih uzora. Osnovni utisak koji proizvodi jeste potpuno odsustvo razloga i opravdanja za neobično ponašanje svojih likova. Najhrabrije ostvarenje i vrhunac festivala je Nemaodmorazahrabre Alana Guradija. To je neobičan vrtlog prizora iz snoviđenja glavnog junaka. Radnja prati logiku snova ili, tačnije rečeno, odsustvo te logike. Iako na momente film zna da zamori svojom nepovezanoošću, reč je o zanimljivom kinematografskom eksperimentu u iznalaženju novih pripovedačkih tehnika sedme umetnosti. Vredi još pomenuti i poslednji Godarov film, Našamuzika, intelektualno-poetsku vežbu koju stari majstor iznosi bez problema ali i bez ikakvih obaveza prema gledaocu.
Konačno, bez dileme ali i bez zluradosti, možemo zaključiti da je ovo, po estetskim kriterijumima, bio najlošiji Festival autorskog filma do sada. Da se, radi poređenja, prisetimo da je ova manifestacija ranije znala da obraduje beogradsku publiku mnogim velikim filmovima, kakvi su bili Krozmaslinjake i Ukustrešanja Abasa Kijerostamija, Proslava Tomasa Vinterberga, Idioti Larsa von Trira, Profesorkaklavira Mihaela Hanekea, Nepovratno (Odpozadi) Gašpara Noe, Vatromet i Lutke Takešija Kitanoa i mnogo drugih. Ovo izdanje festivala ni po svojim pikovima a ni po proseku nije ni blizu svojim časnim prethodnicima. Malo žilavija selekcija i organizacija biće potrebne da u narednim godinama Festival autorskog filma povrati svoju poziciju malog i neprocenjivog bisera beogradske kulturne ponude.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Nedavno je Srbija uzela kredit od Banke Saveta Evrope za rekonstrukciju ustanova kulture, treći od 2021, iako većinu za koje se ranije zadužila još nije realizovala a neke nije ni počela. Obećanih a neostvarenih projekata ima mnogo više od ostvarenih
„Nemogućnost da se izmeni postojeće stanje stvari rađa beznađe i apatiju. Beznađe i apatija jesu jedna konstanta već decenijama. Pogotovo sada, kada savremeni svet zaista pokazuje svoje neverovatno lice destrukcije, razaranja“, kaže rediteljka „Ivanova“, predstave o poraženom intelektualcu, koja se sutra igra 50. put u Narodnom pozorištu
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Niko od novih ili starih ministara u Vladi Miloša Vučevića nema političku težinu, niti će kreirati išta važno u svom resoru. Zato valja parafrazirati Radoja Domanovića: Srbija je poznata po pametnim mladim ljudima i ministrima; prve izvozi po cijelom svijetu, a druge – nažalost – ne
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!