Snježana Banović, kazališna redateljica, teatrolog i profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, izaziva već niz godina pažnju svojim tekstovima, istupima i javnim angažmanom usmjerenim protiv korupcije i samovlasti u hrvatskom teatru, ali i hrvatskoj nacionalnoj kulturi uopće. Uporno kritizirajući sistem i njegove predstavnike, stekla je mnogo protivnika s obje strane političkog i kulturnog spektra – i nacionalističke nomenklature, no u skorije vrijeme i takozvane ljevice.
Ovih je dana u Novom Sadu, gdje 23. oktobra u Pozorištu mladih ima premijeru predstave Enciklopedija izgubljenog vremena – predstave koju je režirala po tekstu vjerojatno najznačajnijeg suvremenog hrvatskog dramatičara Slobodana Šnajdera.
Snježana Banović autorica je dvije magistralne teatrološke studije: Država i njezino kazalište (o Hrvatskom narodnom kazalištu u doba NDH), o kojoj je „Vreme“ već pisalo (br. 1199–1200), te Kazalište krize, u kojoj daje analizu hrvatske nacionalne kazališne politike od 19. stoljeća do danas. Zbog toga, neizbježno je bilo da se uz razgovor o novosadskoj premijeri vratimo i na historiju našeg teatra, srpsko-hrvatske i (post)jugoslavenske kazališne i kulturne veze, kao i na neke ključne ličnosti srpske i hrvatske kulture.
„VREME„: Zašto je Enciklopedija izgubljenog vremenabitan komad?
SNJEŽANA BANOVIĆ: Komad govori o transformaciji u propadanju. Po formi je „mirakul“, vjerska alegorija koja mora sadržavati barem jedno religijsko čudo – a transformacija radničke klase kroz tranziciju, o čemu komad govori, „čudo“ je samo po sebi. Glavni lik – Svatković „Gregor Samsa“ – zadnjim atomima mudrosti koja mu je ostala transformira se kroz bunt i borbu sa smrću, a time mijenja i mali, poslušni i ustrašeni svijet oko sebe. Pokušava zagospodariti svojim životom pobunom. Pričamo, dakle, priču s poukom, pa iako, izvan kazališta za djecu ne volim „umjetnost s poukom“, danas su takve priče potrebne. Komad ulazi i u dramu apsurda, a također je i razgovor s Kišom – razgovor o smrti je direktna posveta Enciklopediji mrtvih. I kao takav pokazuje i jednu gotovo nerješivu situaciju, koja je ista i u Hrvatskoj i u Srbiji: neprestano moraš podsjećati te „plemenske“ kulture na Kiša i njegov nauk. U tom smislu, to je i velikodušan komad i tu se Šnajder pokazuje kao veliki pisac – on se klanja velikome Kišu i njegovoj filozofiji protiv kako ljudske, tako i božanske tiranije. S druge strane, mene tekst „tjera“ na Brehta i, režijski gledano, posveta je njemu. Pomlađeni ansambl Pozorišta mladih, Šnajder i ja sanjamo odgovorno!
Dramski tekst koji se osvrće na nešto tako neposredno i upravo događajuće – propadanje tvornica, pad radničke klase, novi kapitalizam – može li takav tekst preživjeti uopće sud vremena?
Iako glavni, to je samo jedan od motiva u tekstu. Imamo mi još vrućih tema: srpsko pitanje u Hrvatskoj, odnos prema prošlosti, ali i povijesti, mjesto Crkve u društvu… Glavni lik može se čitati i kao daleki rođak Simona Čudotvorca (opet kao kod Kiša!). Kao takav funkcionira u svakom vremenu jer dovodi u pitanje vladajuću ideologiju, a patološka ljubav prema malograđanštini onih oko njega ostaje uvijek ista. Ta je „ljubav“ dovedena do ideologije i tek kad se ta ideologija smakne, onda tekst više neće imati odjeka. Bit će to unatoč tome – lijepa vremena.
Hajde da stavimo ovu premijeru u kontekst: tekst najvažnijeg hrvatskog dramatičara režira hrvatska redateljica u Novom Sadu, zato što se taj isti dramatičar ne može igrati u Hrvatskoj. Kako bi objasnila ovaj apsurd neupućenom?
Nas dvoje se uporno krećemo prema margini, a od takozvanog središta. Trenutak je takav, a i borili smo se za hit-status profesionalnih luzera. Malo smo previše „solili“ na svim stranama, i onda nakon nekog vremena dosjete nas se „junaci“ koji su desetljećima isti i samo izmjenjuju pozicije moći. Dogovore se tako ti činovnički uhljebi bez opusa da je Šnajder loš pisac, a da Banovićka ne zna režirati, i kao i sa svim njihovim dogovorima i dealovima – ne moraju stavljati u zakon da to postane vladajuće mišljenje.
Tko su „oni„?
Kulturna politika i njezini akteri u Hrvatskoj, jasno položeni u jednu piramidu koja ide iz „svenacionalnog izvora“, da tako kažemo. Slobodan Šnajder po svemu je pisac koji spada u repertoar, i to u evropskom kontekstu, i trebao bi se svake druge, treće sezone igrati u prosječnom javnom kazalištu svjesnom javne umjetničke zadaće. E sad, budući je sve podijeljeno po interesima, a teatri prepušteni stihiji loših ravnatelja, redatelja trgovačkih putnika i njihovih naredbodavaca kojima Šnajder i ja jako idemo na živce, tako su i sva kazališta zatvorena za nas. Sad smo s velikim zanosom došli u Novi Sad pa crtamo „regionalni krug“. Drugo, sad je vrijeme „autorskih projekata“, a mi „autorske projekte“ ne radimo, izvan trenda smo – Šnajder je primarno dramski pisac, a meni je u režiji dijalog s piscem prioritet. Situacija je ista, uostalom, kao i svugdje u „eks-YU“ – koju odbijam tako zvati jer je za mene i dalje „YU“ – samo je u međuvremenu, nakon tragedije, postala glupa groteska.
Kad se stvar svede, potpuno reducira, Slobodan Šnajder danas je opet ideološki nepodoban u Hrvatskoj?
Da, naravno. Nije bio baš prepodoban ni u socijalizmu. Nije li otpor prema Hrvatskom Faustu počeo baš u Savezu komunista, u onom istom u koji je Vjekoslav Afrić, piščev glavni junak, uložio sav svoj ratni i poratni put? Sjećam se, na Akademiji, sredinom osamdesetih, Kosta Spaić, član CK, predavao mi je režiju. Nama studentima Faust je bio nešto veoma bitno, potpuno drugačije od svega što smo morali čitati, ali Spaić, kad smo ga ispitivali za mišljenje o komadu, rekao je: „Ne – mi to ne odobravamo.“ Tako da se Faust lakim korakom devedeset prve – „vratio kući“. Čak su reakcije tuđmanovske kulturne politike duhovne obnove bile mlake u odnosu na neke iz osamdesetih. A danas, evo primjera kako ta formula funkcionira: Hrvatski Faust ne može u nacionalne kazališne kuće, naročito ne može na svoje mjesto u zagrebački HNK. A s druge strane, to kazalište komunicira s Jugoslovenskim dramskim pozorištem – napokon zagrebački HNK ide u JDP. Ali JDP u HNK ne može! Neznanje i kukavičluk u akciji najopasniji su pokreti, doista.
Vratimo se na tvoje studije o hrvatskom teatru. Dvije knjige koje si objavila na temu hvale se doduše kao „vrijedne„, ali to je lažni kompliment. Istina je nešto drugo: to su subverzivne knjige, pa kultura zapravo ne zna što bi s njima. Tvoje Kazalište krize odlično će nam sada poslužiti upravo kod ovoga događaja u kojemu sudjeluješ – režiranja hrvatskog pisca u Novom Sadu. Pišući o vezama između zagrebačkog i novosadskog kazališta/pozorišta – a one se pokazuju mnogo dublje i kompleksnije nego bi itko to pomislio! – govoriš tu neke frapantne stvari. Evo: Heinrich Börnstein – jedan zagrebački „Švabo„, koji pod utjecajem Ilirca (inače Grka) Dimitrija Demetra, sebe smatra „Slavjaninom“ – on i novosadska putujuća trupa Joakima Vujića u 19. stoljeću stvorili su zagrebačko kazalište. Mislim da se nekima smračilo u glavi kad su to pročitali.
Sigurno je tako. Osobito takozvanim diktatorskim glavama, koje određuju tko je tko i što je što u hrvatskoj teatrologiji. Stvar je u tome da se u hrvatskom kazalištu konstantno stavljaju pod tepih činjenice koje u određenom vremenu ne zvuče „dobro“, jer onda se pokaže da hrvatsko kazalište nije „oblak“ pa da se samo od sebe stvorilo iz čiste želje da bude hrvatsko mimo veza sa susjedstvom. U prošlih dvadeset pet godina, kad smo zadnji put čuli pojam „Ilirski pokret“? To je izbačeno iz sjećanja, a za vrijeme socijalizma bilo je obavezna lekcija u školi. Kad svojim studentima kažem da je Demetar bio Grk, isto kao i Naum Malin, da je Stjepan Miletić (prvi intendant HNK, op. a.) bio Srbin, da je Gavella bio Grk, a Freudenreich Čeh itd., da je taj „melting pot“ devetnaestog stoljeća u Zagrebu u eri industrijalizacije doveo ljude i energije koji su podigli Agram iz blatne varošice u mitteleuropski burg – prvi put to čuju. Ali svi koji su tada stvarali, zajedno s dijelom hrvatske aristokracije, uz neizbježnog Gaja s budnicom „Još Hrvatska ni propala dok mi živimo…“, svi su oni bili primarno Slaveni – Ilirci! Tako je taj slavjanski zov privlačio čak i tog Švabu koji je takav zov pretvorio u – novo doba.
Još više zapanjuje činjenica da je isto Leteće diletantsko pozorište iz Novog Sada, koje se u Zagrebu 1840. preimenovalo u Domorodno teatralno društvo, igralo uglavnom Steriju, i to između ostalog i tragediju Miloš Obilić ili padnuće srpskog carstva. Izgleda da purgerskom građanstvu to tada nije smetalo?
Oni su taj „teater“ gledali s takvim olakšanjem jer nije bio na njemačkom i sasvim bez zadrške ga podržavali gromoglasnim stojećim ovacijama. Zato što je iznad svega stajala želja da se čuje narodni jezik. A on je u tom trenutku mnogo bliži srcu i glavi nego njemački, kojeg ćemo protjerati zauvijek sa scene tek dvadeset godina kasnije. Nažalost, kada je propao Ilirski pokret propale su i veze. Demetar je kasnije krenuo u suprotnom pravcu, u Beč, tražeći repertoar koji bi govorio o onome što se u Zagrebu tražilo, i ljude koji će ga izvesti, jer je za Agramere gluma bila sramotna rabota za propalice i bludnice. Sterija im je nabijao komplekse kao i danas, a taj repertoar nije bio „naš“, austrougarski i burgteatarski „kak se šika“. Takav snobizam prisutan je i danas u hrvatskom teatru. Reci mi samo jedan suvremeni komad na hrvatskom repertoaru iz Rumunije, Bugarske, Makedonije, Slovenije, Srbije, Grčke, Moldavije, Albanije… sve redom velikih i/ili intrigantnih dramaturgija. Zato nam i jest kazalište tako autistično i „na nivou peštanskog orfeuma druge i treće vrsti“ – Krleža opet.
Godinama oštro kritiziraš vlastodršce i štetočine u hrvatskom teatru i kulturi. Više puta si rekla kako „hrvatska kultura ne zna kamo ide“ i „nema vizije„.
Nema vizije jer se razmišlja ad hoc, od mandata do mandata, prizemno i ziheraški. Ili čak ni to – kao kod bivše ministrice u koju smo vjerovali svi na kulturnoj sceni, a nije se bavljenje kulturom moglo dobaciti ni do kraja mandata jer se bavilo vlastitim interesima i maženjem prijatelja. Sustav je pao do granica izdržljivosti, a hrane se samo poslušni. Pogotovo što, za razliku od Srbije, u Hrvatskoj novca još ima, no on se selektira po jednom jedinom kriteriju, a to je posluh i s njim združeni strah. Kao što to piše Dragan Velikić u svom novom romanu Islednik, a ne tiče se samo političke scene: „Posle Tita ostale su nam belosvetske secikese i sitni prevaranti.“
Govorila si jednom kako ne znamo uzimati iz dobrih iskustava prošlosti, kako smo drugim riječima kulture diskontinuiteta. Ali zar tvoja Država ne opovrgava to, bar jednim dijelom – koliki su, što su se kompromitirali za doba NDH, poslije rata ponovo uvršteni u službenu kulturu, kolikima se oprostilo: Matačić, Gotovac, Papandopulo, na poseban način i sam Gavella?
To je ta stara priča „o huljama i herojima“ našeg omiljenog sustava Oportunizma. Ni Kapitalizam ni Socijalizam, već Oportunizam, to je naša konstanta. Najgore je, naime, kad se jedno takvo razdoblje, takav kukavičluk, oportunizam i kolaboracija duha dogode u periodu kad imaš na sceni najplodnije umjetnike u povijesti. Hrvatska kultura tada je bila posve suverena u odnosu na sve druge u Jugoslaviji, a i kasnije se Titova kulturna politika Jugoslavije kreirala upravo u skladu s tendencijama u hrvatskoj kulturi. Čežnja za slobodom stvaralaštva koja dostiže vrhunac u Krležinu ljubljanskom referatu nastavlja se u izložbama Exatovaca, časopisu „Krugovi“, gostovanjima inozemnih svjetskih teatara u Zagrebu i prvim eksperimentalnim traženjima u području takozvane konkretne glazbe, a pravi boom bilježi i izdavaštvo, u kojem prevladavaju Sartr, Kami, Jonesko, Beket, Kafka… Zagreb je tada središte i rasadište, a ne kao danas provincijska destinacija koju deceniju i pol vodi šerif iz Pogane Vlake.
U Zagrebu nema „Žanke Stokić„, u tom smislu?
Ne. Upravo zbog prošloga, nemamo je i ne možemo je imati. To s njom je bilo upozorenje za Zagreb – u jesen 1944. u Beogradu je strijeljano u prvom navratu preko stotinu intelektualaca i umjetnika, točan se broj ni do danas ne zna. Onda je stiglo upozorenje da se to ni slučajno ne smije dogoditi u Zagrebu. Ne zaboravimo razlike: Beograd je bio okupiran – Zagreb je sam proglasio svoju nacističku vladu, nakon što su Nijemci plesnim korakom ušetali na Jelačić-plac. Tu znači postoji razlika već u samoj upravi i organizaciji, ali i ideološkom impaktu. Ovi su bili kolaboracionisti, ljubili su se i grlili, nastupali za Nijemce i za Nedićevu vladu i, kako piše kolega Mija Ilić, smaknuti su jer su se „istakli ismevanjem i omalovažavanjem Engleske, Sovjetskog Saveza, Amerike i našeg Narodnooslobodilačkog pokreta“. To je ipak kolaboracijski sklop, dok je u NDH bio svenarodni pokret, ustaše su smatrani „revolucionarima“ koji su prvi put nakon sedmog stoljeća stvorili državu – tu je „mala“ razlika. Naravno, o kočnici u osveti u Zagrebu nema puno tragova, sve je išlo usmeno – no izgleda da se upravo zbog Beograda zaustavilo krvoproliće u Zagrebu. Osim toga, Blajburg je bio blizu, pa tko je stradao, stradao je tamo, purgerske su ruke ostale uglavnom čiste, opet. Moja je hipoteza da je sâm Tito na zagrebačkim umjetnicima (osim par višemjesečnih kazni zatvorom i zabrana igranja) vježbao širinu oprosta. Nije li već 27. maja 1945. sjedio u loži na priredbi VI ličke? Drugo, oni koji su iz zagrebačkog HNK otišli u partizane nisu se poslije htjeli vratiti ni u snu – Vjekoslav Afrić sve do šezdesetih nije ni došao u Zagreb, pa Ivka i Joža Rutić, Skrigin, svi su ostali u Beogradu. Pitanje kolaboracije naših umjetnika kroz razna vremena tipično je faustovska tema i zato je Hrvatski Faust genijalan, a zapravo zabranjen komad – evo mu se opet u ovom razgovoru vraćamo. Tu je sve pogođeno i sve se slaže, do danas.
Budući smo u temi mogućnosti teatarskog problematiziranja prošlosti, bilo kroz događaje ili imena, a u odnosu na sadašnjost: u Srbiji je režiser Oliver Frljić najetabliranije ime hrvatskoga teatra. Ti si se, uzgred, zbog sukoba s njime oko neuspjele postavke Hrvatskog Fausta, našla u bizarnoj situaciji – da ti se fotografija, zajedno s još nekoliko ljudi hrvatske kulture, nađe na gaćama glumaca u njegovoj predstavi.
Na stranu za mene potpuno neočekivano obračunavanje s (ne)istomišljenicima, tu je došlo do greške u komunikaciji i poremećenog osjećaja za mjeru. Počelo je tako što sam u jednom tekstu kritizirala početak njegove intendanture u Rijeci, i to se odmah pomiješalo, da tako kažem „drugarski“ s ideološkim previranjima i skretanjima tipa – „ako nisi s nama – onda si protiv nas“. Kazalište je i inače bazirano na taštini, a njegov slučaj to jasno pokazuje i dokazuje. Mene je razočarala uskost – to da unatoč svojim uspjesima i reputaciji ne može podnijeti kritiku. Dodatno me razočaralo jer smo u toj borbi prethodno bili suborci „iz štaba“. Zloupotreba moći jedina je stvar koja me dovodi do krajnjih granica strpljenja, a k tome mislim da u kazalištu moraš naći saveznike i raditi na integraciji, a ne potpuno dezintegrirati prostor djelovanja. U intendantske gaće Frljić je uletio bez pripreme, misleći onako ristićevski: „Osvojimo prostor pa ćemo dobiti odmah, preko noći ono što želimo – novu estetiku i pritom voditi politiku.“ Zaboravio je da on baš ni po čemu nije do koljena Ristiću, osim što ga šije u PR-u, to da.
Eto, taman kao uvod u pitanje: Frljić je upravo radio predstavu o Ljubiši Ristiću, imenu koje se kao poseban i začudan „bauk“ vraća svako malo. Ti se sjećaš vremena kad je Ristić dominirao jugoslavenskim teatrom. Kako pamtiš njegovu pojavu, predstave i sve što je podrazumijevao – kako iz tvoje osobne, pa danas iz perspektive teatrologa?
Sjećam se dobro kad je osamdesetih njegov KPGT bio aktivan u Zagrebu, kad je Ristić možda najviše i boravio tamo. To su bile predstave koje su direktno ubadale i u društvenu svijest, ali i u onu kazališno-estetsku. Naprosto, on je bio čovjek kojeg se nije preporučalo gledati, zato je nama, omladincima s greškom, bio kao mesija. Nisam takve predstave u Zagrebu nikad ranije vidjela, većina tadašnjih stvari u teatru bila mi je dosadna. Bilo je isto ići na koncert Boba Dilana ili na Ristićevu predstavu – apsolutni must. Vidjela sam, naročito nakon Šiptara, da se sprema opasan prevrat. Udaru koji je Ristić izvršio na kulturnu scenu Frljić nije ni blizu, osim medijski. Eh, da je Ristiću bila uz sav talent i ova tehnologija, gdje bi mu bio kraj? Sigurno ne u Mirinom krilu.
Ristić je danas persona non grata u srpskoj kulturi.
Nažalost, Ljubiša Ristić nije bio čovjek svojih predstava, nego svega onoga oko predstava. Nisu se njime bavili samo ljudi iz teatra nego svi „forumi“ i svi „CK-ovi“. Ljubiša Ristić je čovjek konteksta. Kad je kontekst propao – propao je i on. Ako Kosta Spaić nekoga nije podnosio, to je bio Ristić – zato što hrvatski SK nije mogao podnijeti taj, po njima, „diktat“ srpskog, odnosno jugoslavenskog. Oni su svi u hrvatskoj kulturi osamdesetih bili kao Mika i Štefa Špiljak – ne kao Šuvar, da se razumijemo – nego taj njihov mediokritetski pogled u visine: „Ajme, to nam je došlo iz Srbije po nalogu…“ Mene nikad nije previše zanimalo što se on uzaludno i tužno, manovski preigrao kod Slobe, pa toliko ih je bilo uz Tuđmana koji i danas važe kao elita, nije ni „l“ od lustracije provedeno nad njima. Ljubiša Ristić jest jedini primjer postjugoslavenske lustracije. Ja bih voljela da okrene list i počne pisati knjigu, jer kad propadneš u politici, nema povratka na staro – jedino ti preostaje pisati knjigu o tome, to su ustvrdili još stari Grci.
Kažeš da je Ristić „čovjek konteksta“ s čijom propašću propada i on. Taj kontekst u kom je nekad djelovao Ristić (kao i Šnajder, kao i čitava ta generacija jugoslavenskog, uslovno rečeno „disidentskog“ kruga – ne samo lijevo nego i desno), na globalnoj je ravni bio hladnoratovski, pa je onda primijenjen i kod nas, s našim specifikumima. Kakva je retroaktivno bilanca hladnoratovske kulture, od rokenrola do literature i teatra?
To je tužna priča u kojoj se na sve što je nekad bilo gleda kao na sjajnu prošlost, koja je uz to sve i predvidjela. No, u stvari je kultura tada samo bila svjesna činjenice da naša zemlja ne postoji ni kao kulturna ni kao bilo kakva sila. Kako to lijepo kaže genijalni Sioran u djelu Mon pays: „Znali smo da postoji samo kao stvarnost našeg očajanja.“ E sad, ono što je od tog očajanja ušlo u umjetnost doista će trajati vječno, ostalo je magla. Ima on u istom djelu i formulu za ovo danas, glasi otprilike ovako: ubrzo su pri svakoj „kulturi“ osnovani pokreti koji su htjeli reformirati sve, pa i prošlost. Njihova se neoprostiva pogreška sastoji u tome što su pripisivali budućnost nečemu što budućnost nije imalo. Zato je danas sva kultura izjednačena s Big Brotherom, a pogled s nje na ovu tvoju hladnoratovsku izaziva vrtoglavicu.
Kakav je današnji novohladnoratovski istočno–zapadni kontekst s našim posebnostima? Što je danas prostor kulture i disidentstva, gdje je prostor pobune?
Pobune nema iz jednostavnog razloga što, da bi se rodilo novo, staro moramo pustiti umrijeti, a kod nas staro još živi, na dva klimava zuba, ali živi i ne da se – dovoljno je pogledati nacionalne i ostale javne institucije u „regionu“, sve ti je jasno. Ovdje se naime ne želi definirati Problem, a bez toga nema promjene. Uz to, kritičko mišljenje – to jest volja za promjenom – samo je povod da te sklone s puta. Boris Buden naziva to stanje „epohalnom apatijom“ i „fatalizmom koji je paralizirao i sam osjećaj za stvarnost“. To je, uz malograđanštinu, osnovna ideološka sila naših društava. Vrli kulturtregeri pretvorili su se zato u poduzetnike koji svoj biznis odrađuju na javnom novcu i drže, barem je u Hrvatskoj tako – brat bratu 90% cijelog kazališnog pogona. Sve je u redu, pa nitko se ne buni, kažu, nastavljajući širenje područja moći. Estetski rezultat: politički kič ili – kič naprosto.
Koliko pratiš srpski teatar i kulturu danas?
Pratim u stopu, naročito kazalište, film i proznu produkciju. Uz brojne nedaće koje muče srpsku, kao uostalom i hrvatsku kulturu, a to je u prvom redu propast javnog sustava, u Srbiji je prisutna i kronična besparica za programe te nedostatak nezavisne inicijative, koja hrvatsku kulturu još nekako drži na površini. Primjer od kojeg zastaje dah: već dvije godine u Srbiji nema natječaja za film – papala maca! I ne bune se, samo pojedinci dižu glas. Zato je ispucavanje na društvenim mrežama glavna demonstracija volje za promjenom. Netko je s pravom rekao da srpski i hrvatski Facebook treba zatvoriti na barem dvije godine, možda nam krene nešto na realnom planu, ne samo na viralnom, gdje smo svi junaci pobune.
Kad već to spominješ, ovdje se u kulturi stvorila i jedna nova „kasta„: oni koji tvrde da rade na „pomirenju“ i pomirivanju kultura, cmaču se po festivalima i na otvorenoj sceni, a zapravo „boga mole“ da do toga ne dođe jer ovako uspješno parazitiraju.
Ja to zovem Brijunskim sindromom, koji se najbolje objašnjava Ezopovom basnom o pticama, zvijerima i šišmišima. Kad su ptice i zvijeri bile u ratu, šišmiš se nije htio odlučiti da li je ptica ili zvijer. Kad su napokon ratnici, skroz izgrebani i očerupani, objavili primirje, šišmiš se iskidao od grljenja i cmakanja s jednima i drugima jer je navodno uvijek bio njihov. Na Brijunima, ali i na još nekim mjestima preživjele „interesne YU kulture“, borave ta dvolična lica i dan-danas, a najgore je u svemu što im za to pare, nagrade i aplauze daju blesave ptice i slabašne zvijeri koje se još uvijek, nakon desetljeća njegova „dilovanja“ emocijama i interesima, i danas daju impresionirati šišmiševim lažima.
