img
Loader
Beograd, 29°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Najbolje u 2023.

Od pet predstava iza kojih je ostao najveći trag, dve je režirao Veljko Mićunović

03. januar 2024, 17:18 S.Ć.
Foto: Promo
Iz predstave "Očevi i oci"
Copied

Koje su predstave iz 2023. godine donele estetske novine na planu režije, koje su imale značajna glumačka ostvarenja i koje imaju nešto novo i važno da nam kažu, po izboru kritičarke „Vremena“

Ovo su dani sagledavanja rezultata i podsećanja na uspehe prošle godine. Marina Milivojević Mađarev, Zoran Janković i Đorđe Bajić, i Nađa Ivanji Švab koji u „Vremenu“ pišu o novim pozorišnim predstavama, filmovima, i izložbama, izabrali su po pet najboljih naslova 2023.

Ovo su pozorišne predstave po izboru Marine Milivojević Mađarev.

Svoju listu od pet najboljih pozorišnih predstava sastavila sam pokušavajući da odgovorim na sledeća pitanja: koje predstave su donele estetske novine u našem pozorištu na planu režije, koje predstave su imale značajna glumačka ostvarenja i koje predstave imaju nešto novo i važno da nam kažu na planu teme, odnosno teksta kojim se bave.

1.Slobodan Selenić „Očevi i oci“, reditelj Veljko Mićunović – Narodno pozorište Beograd

Dramatizacija Kate Đarmati sledi idejno opredeljenje Selenića, a njegovu priču i ideje „pakuje“ u savremenu pozorišnu formu koja otvara nov ugao sagledavanja romana.  Ona sledi osnovnu liniju radnje romana, ali je daje u fragmentarnoj formi insistirajući  podjednako na značenju teksta, zvuku izgovorenih reči, na ritmu rečenice i snazi gesta. To je, pozorišno gledano, bio jako mudar izbor jer je dramatizaciju „odvukao“ od realizma (koji je implicitno sadržan u strukturi romana, a koji je na sceni često banalan) i „doveo“ je u „polje“ scenskog istraživanja teksta kao zvučne slike. Na sceni slušamo pesme, slušamo kako zvuče određene reči i glasovi srpskog jezika, kako se razvija ritam govora, kako se reči vezuju za geste i kako sve to zajedno čini portret jedne porodice i njenog društvenog miljea.

Organizacija scenskog prostora (scenograf  Zorana Petrov) takođe je nerealistička i značenjski podsticajna. Umesto građanskog stana radnja predstave je prebačena u prostor koji u sebi ima nečeg od amfiteatra koji bi se mogao nalaziti u pozorištu, na univerzitetu ili u sudnici. Na taj način predstava postaje suđenje ili bolje reći prosuđivanje likova gde su oni sami sebi tužioci, optuženi, predavači i glumci, a mi smo porota to jest publika koja o svemu donosi svoj sud.  Ovo prosuđivanje za reditelja Veljka Mićunovića je veoma intimno i lično. Njega ne zanima da istraži šta to komunisti žele, već kako zvuči i kako odjekuje rečenica I wish you were dead između oca, sina i majke.

U predstavi Elizabetu Medaković igra glumica Vanja Ejdus. Ona zna kako igrati lik koga publika treba da istovremeno emotivno razume i da kritički uviđa situaciju u kojoj se lik nalazi. Elizabeta Vanje Ejdus duboko proživljava sve što se dešava i njoj i njenim bližnjima zadržavajući pri tome sabranost i sposobnost da razume ukupnu situaciju

Predstava „Očevi i oci“ ima dobru meru onoga što su opšte prihvaćene estetske i društvene vrednosti koje sobom nosi ime Slobodana Selenića i savremene pozorišne tendencije koje donose Kata Đarmati, Veljko Mićunović, umetnički saradnici i glumački ansambl Narodnog pozorišta.

Iz predstave „Otac“

2. Florijan Zeler „Otac“, reditelj Paolo Mađeli – „Atelje 212“

Iako je komad Florijana Zelera moderne dramaturgije – fragmentarna, nelinearna priča, kratke brze replike… to je istovremeno i klasičan komad u najboljem smislu te reči. Čitavu priču pratimo iz perspektive glavnog junaka, sve se oko njega okreće i komad je mišljen tako da se sjajan glumac starije generacije pokaže u punom formatu. Reditelj Paolo Mađeli upravo tako i režira komad – otvara prostor za izvrsne glumce i sve (scenografija Darko Nedeljković, kostim Leo Kulaš) stavlja u  službi glumačke igre.

Voja Brajović igra Andreja, oca koji kliza u demenciju. On igra oca  kao čoveka koji je ubeđen da je sa njim sve u redu, ali da se čudne stvari dešavaju sa njegovom ćerkom. Gledajući Voju Brajovića u ulozi dementnog Andreja čini nam se da smo u jednoj ulozi videli mnoge važne uloge ovog glumca – Dimitrija u „Buretu baruta“, Matamora u „Pozorišnim iluzijama“, Žutilova u „Rodoljupcima“…

Hana Selimović igra ćerku koja se nalazi u paradoksalnoj situaciji. S jedne strane, ona je odrasla i odgovorna osoba, a sa druge strane ona je ćerka svog oca koja poslednja priznaje samoj sebi i ostalima šta se događa sa njim. Delikatno i pažljivo Hana Selimović nam je pokazala kako racionalnost i sabranost postaju maska ispod koje se otkriva očigledna činjenica da u odraslom čoveku nikada ne nestaje dete. Dete u odrasloj ženi ne može da prihvati činjenicu da čovek koga se nekada bojala nestaje pred njenim očima, a da ona ne može ništa da učini da ga spasi.

Predstava „Otac“ Ateljea 212 ima u sebi dobru meru aktuelne teme, efektne dramaturgije i odlične glume.

Foto: Promo
Iz predstave „Rasvetljavanje“

3. “Rasvetljavanje slučaja serije ubistava trovanjem u Ćuprijskom okrugu sedamdesetih godina 19. veka“, rediteljka Anđelka Nikolić, koprodukcija Knjaževsko-srpskog teatra Kragujevac, Puls teatra Lazarevac, Seoskog kulturnog centra Markovac i Umetničke grupe Hop.La!

Predstava “Rasvetljavanje slučaja serije ubistava trovanjem u Ćuprijskom okrugu sedamdesetih godina 19. veka“ ima strukturu koja je upravo onakva kakav joj je i naslov – opširna, raspričana pozorišna studija nastala na osnovu obilja dokumentarnih materijala iz oblasti istorije, etnografije, sociologije, prava i ljudskih prava. Sve priče koje smo čuli, videli i doživeli u ovoj predstavi  povezuje isti tematski okvir –  sudske istrage o ubistvima trovanjem koja su počinjena u krugu porodice i za koja su pred sudom bile okrivljene najčešće supruge preminulih. Ono što kristalno jasno vidimo je kakav je bio položaj žene u srpskom društvu u 19. veku. Taj položaj je bio određen patrijarhalnim nepisanim zakonima i zakonima novonastale kneževine Srbije koji su neretko, u želji da se vlast prikaže kao napredna i efikasna, bili čak i suroviji i nepravedniji od nepisanih zakona.

Namera rediteljke Anđelke Nikolić je bila da publiku uvuče u svoju predstavu i da je učini učesnikom u suđenju. To je postignuto na taj način što publika sedi u krugu, a glumice (Ivana Nedeljković, Jasmina Dimitrijević, Jelena Cvijetić, Katarina Mitrović i Maja Jovanović Spasojević) sede među nama povremeno ulazeći u centar kruga tj. pozornicu.

Glumice igraju sa distancom u odnosu na lik i ali sa povremenim ekspresivnim momentima (upečatljiv gest ili govor u dijalektu) koji imaju za cilj da naprave razliku između brojnih likova koje igraju svega nekoliko glumica. No, cilj predstave nisu glumačke bravure u prikazu različitih karaktera već koncentrisano i uporno pričanje različitih priča o istoj temi – nasilje nad ženom i pokušaj žene da se od nasilja odbrani nasiljem kad već drugog izlaza nema. Takođe, važno je primetiti da je ovo predstava o ženama, da ju je osmislila žena, da u njoj igraju žene i da 90% publike takođe čine žene. Zato predstava spontano postaje svojevrsno gradnja novog, savremenog ženskog identiteta na temelju kritičkog preispitivanja patrijarhalnog nasleđa.

Foto: Promo
Iz predstave „Švejk“

4.Jaroslav Hašek “Švejk“, reditelj Veljko Mićunović, Beogradsko dramsko pozorište

Predstava „Švejk“ nastala je na osnovu Hašekovog „Dobrog vojnika Švejka“ jednog od najlepših romana o ratu iz perspektive tzv. malog čoveka.  Dramatizaciju su potpisali Kata Đarmati i Slobodan Obradović, a reditelj je Veljko Mićunović. Reditelj i dramaturzi nisu poklekli pred iskušenjem da nam održe predavanja i da nas poduče šta o izabranoj temi treba misliti, već kroz humor i apsurd razotkrivaju  način uticanja ratne mašinerije na tzv. male ljude. Predstava nas provocira da razmišljao o poziciji malog čoveka u ratu, o apsurdnosti sistema, o raznim huljama koje koriste  opštu nesreću za svoj lični ćar, o čoveku koji  ne bi da se petljao u rat, ali se rat vazda upetljava u njegov život.

Ova predstava za uspeh umnogome duguje Ozrenu Grabariću koji je  izvanredan kao Švejk.  Grabarićev Švejk je naizgled spor i tupav, ali kad je stvarno ugrožen on pokazuje da je britkog uma i da sve jako dobro razume, ali se pravi nevičan (neupućeni bi rekli da je glup) jer je to za dobrog čoveka način da opstane u zlim vremenima. Aforizme i sentence on dobacuje elegantno i duhovito. Iako se ne trudi da nas zabavi, mi se zabavljamo istovremeno nas se suočavajući sa neprijatnim istinama o savremenim ratovima od kojih uporno okrećemo glave praveći se da nas se oni nas ne tiču.

Foto: Promo
Iz predstave „Budućnost“

5. a) „Budućnost“, reditelj Žiga Divjak, koprodukcija Beogradsko dramsko pozorište i Mestno gledališče Ljubljana

U svojim izjavama reditelj kaže da je pošao od SF bestselera “Ministarstvo za budućnost“ u kome se pisac Kim Stenli Robinson bavi klimatskim promenama i ekološkom budućnošću sveta i knjige posvećene vrstama ptica koje izumiru – „Načini letenja“ Toma van Dorena (Thom van Dooren).

Dešavanja na sceni prati titl čiji je sadržaj inspirisan navedenim knjigama, a govori o sudbini vrsta ptica koje izumiru: lajsanski albatros (živi u vodama Tihog okeana), mali pingvin (živi na obali Australije) i havajska vrana. Tekst pomalo liči na tekst kakav govori glumac Dejvid Atenboro u svojim čuvenim emisijama o životu na planeti Zemlji, s tim što nema sugestivnog glasa, već sami čitate titl. Na sreću, titla nema previše tako da se ne nalazite u onoj glupoj situaciji da birate da li želite da čitate titl ili pratite dešavanja na sceni. To je dobro jer tekst na taj način ne remeti praćenje predstave, ali ako tekstu koga nema mnogo (ali ima dovoljno!) posvetite pažnju on daje posebno značenje  dešavanjima na sceni.

Scena predstavlja peščanu plažu na kojoj se okupljaju turisti sa odgovarajućom rekvizitom (koferi na točkiće, peškiri, ligeštuli…). Glumci koji igraju turiste (Bernarda Oman, Gregor Gruden, Lara Volf, Iztok Drabik Jug, Gregor Zorc, Lotos Šparovec, Milena Vasić, Jana Bjelica, Marija Pikić, Milan Zarić, Stefan Starčević i Milan Kolak) se naizgled ponašaju kao ljudi na plaži, ali i kao ptice. Odnosno, čitajući titl i posmatrajući dešavanje na sceni stiče se jak dojam o bliskosti dve tako različite vrste kao što su ljudi i albatrosi. Na primer, kada se na titlu prikazuju tekst koji govori o tome kako albatrosi žive u jatima i pažljivo traže srodnu dušu, na sceni se među turistima izvrnutim na plaži dešava kretanje kojim i ljudi (poput albatrosa) traže sebi blisku osobu, premeštaju se, gomilaju… Radnja na sceni ponekad prati tekst, a ponekad je u kontrapunktu u odnosu na tekst tako da se razna tumačenja susreta teksta i radnje sama nameću. Radoznali i aktivni gledalac može zaista uživati u ovoj igri učitavanja značenja.

Vrhunac dešavanja na sceni je divlja žurka u kojoj neki od humanoidnih stanovnika plaže nose kostime životinja, dok se mi, čitajući titl, iskreno pribojavamo za sudbinu sveta. Nakon toga, dok slušamo priču o vrani koja tuguje nad ubijenim drugom, pojavi se naoružani čovek, pa zatim i kurir iz jedne od popularnih kurirskih službi koja raznosi hranu i ostale potrepštine. Nama bude nekako tužno i čak se razljutimo zbog gomilanja plastike i stradanja male havajske vrane, australijskog pingvina i lajsanskog albatrosa.

Žiga Divjak i njegovi glumci su  zaista uspeli da u nama izazovu saosećanje za patnje nesrećnih životinja. Ekološki problemi i izumiranje vrsta su globalni problemi, ali su pre svega lokalni problemi i zato je velika šteta što je ta činjenica promakla ovoj predstavi. Ali i takva, ova visokoestetizovana i za naše uslove inovativna predstava jeste retka ptica na našem pozorišnom nebu.

Foto: Promo
Iz predstave „Tit Andronik“

5. b) Vilijam Šekspir „Tit Andronik“, reditelj Andraš Urban, Jugoslovensko dramsko pozorište

Reditelj Andraš Urban je našao jednostavno, savremeno i za nas logično objašnjenje – sve što se dešava u „Titu Androniku“ je rezultat rata, ratnih zločina, odnosno potrage za ličnom pravdom koja prerasta u osvetu koja proizvodi ratni zločin. Reditelj Andraš Urban je istovremeno i scenograf. Scenografija je svedena i glavni element je prikolica kamiona hladnjače iz kojih se izvlače kese sa leševima i u kojoj se dešavaju glavni zločini – asocijacija na stvarna zbivanja u prethodnim ratovima na ovim prostorima je više nego jasna.

Kosa nam se diže na glavi od Livijenog (Jovana Belović) zapomaganja u kamionu. Kada je iznesu u krvavom najlonu iz kamiona ona postaje metafora ljudskog stradanja. Posebno je potresno to što na licu ove glumice čitamo sve emocije lika kao da razumemo šta govori. Nasuprot „artikulisanom“ licu je glas koji nerazgovetno mumla čime prizor dobija jezivu dimenziju. Jovana Belović sjajno igra ženu koja ne može da govori jer joj je odsečen jezik ali uporno želi da ukaže na zlikovce i zahteva pravdu. Potresna je scena kada ona na megafon uporno i bezuspešno pokušava da izgovori reč pravda, ali niti je ko čuje, niti je ko razume. U monologu koji mumla ona se od ranjenog bića koje traži pravdu pretvara u besnu osvetnicu.

Kome se to ne sviđa, ko nema stomak da se suoči sa bezumljem rata u punom formatu, ko misli da umetnost treba da bude lepa, a pozorište da nam pomogne da se opustimo, neka ne ide da gleda „Tita Andronika“ u JDP-u. Ovo je predstava za one koji veruju da umetnost mora govoriti o važnim i neprijatnim temama o kojima bi većina radije ćutala.

 

 

 

 

 

 

 

Tagovi:

predstava Otac predstava Očevi i oci Veljko Mićunović Beogradsko dramsko Atelje 212 Narodno pozorište Predstava jugoslovensko dramsko
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Festival

17.avgust 2026. Ana Adamović

Završen je Nišvil, festival koji se snalazi

Nišvil džez festival je završen porukom „studenti pobeđuju“, u nadi da iduće godine neće biti realizovan samo zahvaljujući velikom razumevanju Grada Niša i entuzijazmu organizatora

Niški filmski festival

17.avgust 2026. S. Ć.

Glumci su objavili program svog Niškog filmskog festivala

Udruženje filmskih glumaca Srbije objavilo je program svog festivala, novog u Srbiji – Niškog filmskog festivala. Publiku očekuje 21 domaći film iz protekle dve sezone, na dve lokacije u gradu

Martovski festival

17.avgust 2026. Sonja Ćirić

„Vreme“ saznaje: Zašto je umetnički direktor Martovskog festivala Dejan Dabić podneo ostavku

Umetnički direktor Martovskog festivala Dejan Dabić podneo je ostavku. Razlog: Odbor namerava da usvoji program u njegovom odsustvu, a tu su i nesuglasice o filmovima koji kritički opisuju našu stvarnost

Država i pozorište

16.avgust 2026. Sonja Ćirić

Osim Tanje Bošković, vlast smatra da ni druge glumce ne treba nagrađivati

Ministarstvo kulture i Gradski sekretarijat odvojili su nula dinara za glumačke nagrade čiji su osnivači Udruženje filmskih i Udruženje dramskih glumaca, a Narodno pozorište kao da je zaboravilo na svoje tri nagrade

Država i film

15.avgust 2026. S. Ć.

Ministarstvo kulture odbilo da finansira nagradu za životno delo koju je dobila Tanja Bošković

Nagrada „Pavle Vuisić“ za životno delo dodeljena je Tanji Bošković. Istovremeno, Ministarstvo kulture nije odobrilo novac Udruženju filmskih glumaca Srbije za tu nagradu

Komentar
Studneti pobeđuju prskanje farbom ipreko matrice

Komentar

Studentski pokret između paranoje i nade

Ako se studentski pokret bude više bavio  „bezbednosnim procenama“ nego pravom predizbornom kampanjom, izgubiće ono što ga je krasilo na početku i što je uzdrmalo naprednjačku Srbiju – osećanje nade koja postoji i koja je stvarna

Slobodan Georgijev

Komentar

Svetozar Cvetković i protiv crnog i protiv belog

Naš veliki glumac Svetozar Cvetković je u intervjuu za „Vreme“ rekao ono što se u našoj čaršiji ne kaže – da je bolje da ima Bitefa, Festa i drugih festivala nego da ih nema. To se mnogima neće svideti jer se vode logikom „što gore to bolje“

 Nemanja Rujević
Protest

Komentar

Desnica i Vučić: Kalif umesto kalifa

Desničarske partije nikako da podrže studentski pokret, uprkos kosovskom zavetu studenata i svoj onoj ikonografiji po principu „Kosovo je srce Srbije“. Jer desničarsko poimanje sveta je partikularno, a studenti čvrsto stoje na univerzalnosti republikanskog tla

Ivan Milenković
Vidi sve
Vreme 1858
Poslednje izdanje

Klimatske promene: Biblijsko leto i njegove pošasti

Srbija u plamenu Pretplati se
Intervju: Vujo Ilić, politikolog

Nije režim toliko oslabio koliko su studenti ojačali

Političko nasilje, sezona leto 2026.

Počinilac nepoznat, nalogodavac svima znan

Javna rasprava o nacrtu izmena Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja

Strogo kontrolisano obrazovanje

Intervju: Svetozar Cvetković, glumac

Rekvijem za umetnike koji menjaju svet

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1858 12.08 2026.
Vreme 1856-1857 29.07 2026.
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme 1850 17.06 2026.
Vreme 1849 10.06 2026.
Vreme 1848 03.06 2026.
Vreme 1847 27.05 2026.
Vreme 1846 20.05 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure