Mada već godinama više vremena provodi u svetu i piše za strane listove, Slavenka Drakulić (Rijeka, 1949) ostala je prisutna na hrvatskoj kulturnoj sceni. Njeni romani (Hologrami straha, Mramorna koža, Božanska glad i Kao da me nema) privlačili su pažnju javnosti jednako kao i zbirke eseja koje su najčešće izlazile prvo na engleskom jeziku. I njena najnovija knjiga Oni ni mrava ne bi zgazili, u kojoj se spisateljica bavi jednom krajnje „domaćom temom“ – haškim optuženicima, pomalo paradoksalno, najpre je objavljena u inostranstvu na engleskom jeziku, da bi zatim bila objavljena u Hrvatskoj (prevod: Rujana Jeger), i tek nedavno postala dostupna i ovdašnjim čitaocima u izdanju Samizdata B92.
„VREME„: Šta se nalazi u osnovi vaše zainteresovanosti za ono lično kod ljudi koji su u poslednjem ratu učestvovali u zločinima, s obzirom na činjenicu da to ne može biti posledica obične znatiželje za počinioce?
SLAVENKA DRAKULIĆ: Ne slažem se s vama da moj interes za zločince i njihovu ličnost ne može biti posljedica obične znatiželje. Baš naprotiv! Moja je polazna točka bila ideja da se uvjerim u to tko su ti ljudi, da li je reč o monstrumima ili pak o običnim ljudima koji se nalaze svuda oko nas. Jer ako su to monstrumi, čini mi se da nema mnogo razloga baviti se njima. Takvima ih je, naime, učinila priroda, pa šta se tu može. Mislim da je tu reč o uobičajenom obrambenom mehanizmu. Naime, najlakše nam je te ljude proglasiti monstrumima, patološkim slučajevima, bolesnicima… A što ako oni to nisu? Daleko su veće i opasnije posljedice ako su to obični ljudi, naši susjedi i rođaci. To onda znači da bismo možda i mi sami u određenim okolnostima došli u opasnost da počinimo ili naredimo zločin. Teško je to priznati sebi… I zato sam, pišući ovu knjigu, nastojala ne samo opisati okolnosti koje su utjecale na pojedince da postanu zločinci, nego i ući u njihovu psihu i motive. Iz svega toga vrlo jasno proizlazi da, osim u izuzetnim slučajevima, nije reč o monstrumima – ma koliko mi to željeli.
Koliko „biografski pristup“ i opisivanje prizora suđenja kojima ste prisustvovali u Hagu pomažu da se shvati transformacija neprimetnih, tihih suseda u dželate, koji nakon rata ponovo postaju „obični“ ljudi? Stiče se utisak da želite da poljuljate predrasude kako neke stvari mogu da počine jedino patološki tipovi?
Vi ste apsolutno u pravu, ja sasvim sigurno u ovoj knjizi pokazujem da su patološki tipovi poput, recimo, Gorana Jelisića, samo izuzeci. Naravno, u ratu upravo takvi tipovi najprije „dođu na svoje“. Međutim, suviše je lako reći da su samo oni zločinci jer posjeduju „zločinačku“ prirodu ili karakter. Meni je u knjizi posebno stalo do toga da opišem transformaciju običnih ljudi u zločince pod utjecajem posebnih okolnosti. Zbog toga sam izdvojila pojedine osobe kod kojih je to vrlo očito, na primjer Radislava Krstića, Dražena Erdemovića, Ratka Mladića… I mislim da književni pristup pomaže da razumijemo kako se to dogodilo, kako su ti ljudi uopće došli u situaciju da počine ili narede zločin. Naravno, razumjeti ih ne znači i opravdati njihove zločine. Ali važno je da ih razumijemo zbog nas samih – jedino tako ćemo možda izvući pouku za sebe. A ta je pouka jednostavna. Kako kaže Primo Levi, čak i u najtežim životnim situacijama uvijek postoji mogućnost izbora.
Činjenica je da je Haški tribunal osnovan zato što zemlje bivše Jugoslavije nisu smogle snage da same dođu do istine o ratu. Da li presude tog suda barem delimično narušavaju auru herojstva glavnih aktera tog sukoba?
I da i ne. Naime, kratkoročno gledajući, Tribunal nimalo ne utječe na percepciju „heroja“ u javnosti. Ljudima je teško, nakon deset i više godina pranja mozga i proglašavanja zločinaca herojima, prihvatiti činjenicu da oni napokon moraju odgovarati za svoja djela. Individualna se krivnja onda pretvara u opću krivnju cijelog naroda, pa se tako onda tvrdi kako se u Hagu sudi cijelom srpskom ili hrvatskom narodu, državi, vlasti itd. To su, naravno, gluposti i manipulacije – jer ne postoji kolektivna krivica – kako bi se Tribunal još više antagonizirao. Reč je u tome da sami nismo bili sposobni istraživati i suditi svojim ratnim zločincima, pa smo onda u stvari sami i odgovorni za uspostavljanje Tribunala… Što se slike „heroja“ u javnosti tiče, ja u Hrvatskoj već vidim pomak: još nedavno su ljudi demonstrirali na ulicama protiv njihovog izručenja, dok danas sasvim mirno gledaju kako ih HDZ-ova vlada isporučuje Hagu.
Dugoročno gledajući, tribunal će postići svoj cilj. Njegov cilj nije samo simboličko zadovoljenje pravde, već iznošenje na vidjelo istine o ovom ratu. Na primjer, da nije bilo suđenja Krstiću, još i danas bi se nagađalo o pokolju u Srebrenici.
Kako objašnjavate paradoks da upravo oni koji su zdušno doprineli uništavanju jedne zemlje i ubijanju ideje južnoslovenskog zajedništva, skladnim suživotom u Ševeningenu postaju glavni čuvari duha bratstva i jedinstva?
I sama sam tu situaciju nazvala paradoksalnom, a sada bih je nazvala još i apsurdnom. Međutim, činjenica da se svi oni ljepo druže u zatvoru samo govori u prilog tome da je rat u bivšoj Jugoslaviji bio stvar ideologije. Nije bila reč o tome da je sukob među različitim nacionalnostima polako tinjao dok nije došlo do općeg sukoba. Ljudi nisu živjeli u mržnji. Naprotiv, bila je potrebna dugotrajna nacionalistička propaganda da se izazove sukob. Naravno da zatvorenici nemaju ništa jedan protiv drugoga, nije to bio njihov osobni sukob, već nacionalistička ideologija koja ih je suprotstavila jedne drugima. Pa zašto se ne bi družili? Oni su samo „izvršavali naređenja“.
Bez obzira na to što već godinama pokušavaju da vas izguraju iz hrvatske kulture, ni vi se ne predajete. Ko će na kraju slaviti pobedu?
Istina je da sam kao i mnogi drugi, poput Dubravke Ugrešić, Predraga Matvejevića itd., bila izopćena iz hrvatske javnosti, da mi je bio oduzet glas. A kad piscu oduzmete mogućnost pisanja, oduzeli ste mu sve… Ipak, ostala sam donekle prisutna u Hrvatskoj zahvaljujući biblioteci „Feral Tribunea“ koja je nastavila objavljivati moje knjige. Nedavna promocija u Zagrebu sabranih romana u izdanju Profila – prva nakon mnogo godina – potvrdila mi je da me barem publika nije zaboravila. I to mi je drago.
