Baština
Matica srpska: Revizija kolekcije Galerije
Galerija Matice srpske u Novom Sadu predstavila je novu stalnu postavku. Odustali su od ustaljenog hronološkog modela prezentovanja nacionalne umetnosti i izabrali tematski
Ovo je tek jedan od mnogobrojnih izbora, jer podosta je osnova za raznorodne nizove favorita, a ne zaboravimo da su se PSB dosta rano u karijeri otvoreno sprdali sa konceptom “najvećih hitova”
Svaki novi prikaz bilo kog od novih izdanja (srećom po nas i ovu planetu, ima ih u bezmalo redovnim tranšama već četiri pune decenije od dana prvih uspeha ovog dvojca) Pet Shop Boys-a može da posluži i kao zgodan izgovor da se još jednom podsetimo da je njihova muzika, već od početka po ambiciji znatno iznad “običnog” sint-popa, poslužila i kao golemo nadahnuće za obilje terminoloških sintagmi čiji je cilj da se što preciznije predoči magija njihovog zvuka, artikulisanog u potpunosti možda već i na njihovom prvom dugosvirajućem izdanju. Naime, podosta tu ima leksičko-semantičke akrobatike, počev od ipak nedovoljno ilustrativne “pop-simfonije”, pa sve do možda najdomišljatije “plesna muzika uz upotrebu mozga” (“dance with brains”).
Snaga tog suda ponovo je u žiži za one koji za te finese mare – ovog leta u vidu najnovije antologije (uslovno rečeno najvećih hitova) nazvane Smash, a koja na tri diska okuplja 55 pesama – od samih početaka do recentnijih numera (graničnik je 2020. godina), gle čuda, u remasterizovanim izdanjima. I naravno, kako to obično biva, ovo je tek jedan od mnogobrojnih izbora, jer podosta je osnova za raznorodne nizove favorita, a ne zaboravimo da su se PSB dosta rano u karijeri otvoreno sprdali sa konceptom “najvećih hitova” – još 1995. godine kada su objavili kompilacijski album naslovljen Alternative uz pojašnjenje da su želeli da predstave “kako bi PSB izgledali bez hitova” (a opet, i na tom albumu je bilo pesama koje njihovi poklonici silno poštuju i vole – In The Night, That’s My Impression, Paninaro, I Want a Dog).
Smash, sa sve očitom referencom na stavku iz životopisa Nila Tenanta, koji je u svet popularne muzike i kulture stigao sa pozicije pera/novinara/zamenika urednika popularnog magazina Smash Hits (a što je delimično opisano u poznijem hitu, briljantnoj The Pop Kids), drži se pouzdanije trase, te su hronološki nanizani možda i faktografski proverljivo najveći diskografski uspesi ovog para. U tom smislu, nimalo ne iznenađuje što prvi disk otvara upravo brzo po objavljivanju ikonična, besprekorna West End Girls, koja predstavlja prvu tačku u kojoj su se PSB spojili sa pojmom “state of art” (umetničko delo), uključujući tu zarazne i veoma hladnokrvne Tenantove rep deonice (istini za volju, preciznija definicija bila bi “spoken word”, svojevrstan muzički ekvivalent recitovanju poezije, a tekstovi PSB-a u sijaset su navrata zalazili duboko u teritoriju poezije visokog sjaja). Očekivano, u ovom delu kompilacije dominiraju upravo numere iz perioda kada je nekako nikada dovoljno vrednovani Bobi Orlando precizno, čak i po vertikali detaljistički udario temelje i postavio koordinate zvuka koji se vezuje za Tenanta i Loua; to se pre svega odnosi na West End Girls, It’s a Sin (zadivljujuće dramatičnu i dirljivu aproprijaciju mustre italo [but] diska), One More Chance (na kojoj se već detektuje duboka vera u “borbenu” moć jasno pozicioniranog refrena, čak i stadionskog tipa), te Opportunities (Let’s Make Lots Of Money), u kojoj zatičemo jedan od najuspelijih pokaznih primera maestralnog bridginga (takozvanog premošćavanja između strofe i refrena) u popularnoj muzici ne samo tog doba. Na nova slušanja besprekorno zvuče i Heart, Domino Dancing (najblistaviji primer “baleara” zvuka i ukrasa u pop-muzici svih vremena, a koji stiže sa za balearu manje tipičnih, znatno hladnijih adresa), gotovo pa sodenhajmovski “pipava” i delikatna Rent (izvrsna i u verziji koju će PSB nekoliko godina docnije prirediti za Results, najupečatljiviji od svih povratničkih albuma Lajze Mineli), a posebno neprevaziđeni PSB duet What Have I Done To Deserve This, vrhunska delicija u kojoj je majstorski prevaziđena teška neravnoteža u vokalnim sposobnostima neponovljive Dasti Springfild i već tada teatarskom vokalnom izrazu i maniru sve sklonijeg Tenanta. Ovaj disk završavaju izrazito polemička It’s Alright i oratorijumski odvažna Left To My Own Devices, gde se u jednom stihu spajaju čak i Debisi i Če Gevara, i to je već bila faza obuhvatnijeg poigravanja sa produkcijskim mogućnostima tog doba i upadljivijeg posezanja za semplovima. Međutim, one i ovog puta ostaju u senci naprosto veličanstvene Being Boring, tog eterično lepog osvrta na splin koji nepogrešivo pobudi gotovo svaki pomen protoka vremena i ionako varljive mladosti, a gde se, kao retko gde u popularnoj muzici u ovih četrdeset godina, čuje i harfa. A tu je i jednako fražilna Jealousy, ponovo sa harfom kao promišljenim i krajnje precizno udenutim i tempiranim ukrasom.
Nakon uvek dobrodošlog novog susreta sa izvrsnim numerama DJ Culture i bespogovornim omažom klasičnom (belačkom) disku Was It Worth It, stiže čas za drugi disk, koji, kao što inače biva slučaj i u filmskim trilogijama, kao središnji deo predstavlja tranzicioni korak od sedam milja bez upadljivije zaokruženosti, ali podsetimo se tog sočnog i slasnog niza – Can You Forgive Her?, obrada Go West, taj savršen saundtrek za ideološku konfuziju nakon pada Berlinskog zida, Liberation, Se A Vida É, Single–Bilingual, New York City Boy, I Get Along (superioran ogled na temu tada veoma traženog brit popa gitarskijeg usmerenja), A Red Letter Day (jedna od najveselijih iole plesnih pesama o neumitnosti smrti svega i svih). Ipak, ovde dominiraju pesme koje odišu setom nadolazećih srednjih godina i skorašnje smene vekova – to se ponajpre odnosi na numere Before i Home And Dry, te gotovo pa glasnog i iskrenog plača vredne You Only Tell Me You Love Me When You’re Drunk i I Don’t Know What You Want But I Can’t Give It Anymore, pri čemu prva po pitanju istančane i nepatvorene atmosfere hrabro zalazi na teritoriju plačljivog alt-kantrija. Istovremeno, ima žala što se među “stvarima laganim” iz manje-više te ere nisu našli i biseri – The Theatre i Dreaming Of The Queen, pesme koje, doduše, nisu bile noseći i zvanični singlovi, ali koje su uz, recimo, I Want To Wake Up iz za njih krunskih osamdesetih, postojani favoriti verziranijih i najodanijih poštovalaca i fanova.
Završni disk prenosi PSB u, na svu sreću, uspešnoj potrazi za evidentnijom kopčom sa novim vekom i novim navadama, te i tu ima snažnih primera virtuoznosti u pravljenju pop-pesme podužeg roka trajanja – I’m With Stupid, Love, etc., Leaving, Love Is A Bourgeois Construct (koja jasno svedoči kako se strogo ušančene međe popularne kulture uz podosta pameti, takta i srčanosti istrajno mogu rastakati i preispitivati)… Ovde posebno treba apostrofirati krajnje sugestivnu Vocal, u kojoj se preispituju kanoni i svrsishodnost iole klasičnijeg i ambicioznijeg pristupa komponovanju pop-pesama u svetu nezaustavljive planetarno razmahane pošasti, što pogubna i porazna infantilizacija svega i svačega u javnom prostoru svakako jeste, jednako programski odrešita The Pop Kids, ali i još jedan savršen duet – Thursday (feat. Example). Za kraj, ono što se sa trećeg diska može naučiti i iznova pojmiti i osvestiti (ukoliko je tako nešto uopšte i potrebno) – čak i u slabijim momentima, a to pesme Winner, Together, Twenty Something, It Doesn’t Snow At Christmas, Memory of The Future svakako jesu, Pet Shop Boys zadržavaju zasluženu, majstorsku poziciju u hijerarhiji možda najrečitije označenoj upravo pominjanom sintagmom “dance with brains”. Tim pre što i ovaj disk i čitavu ovu kompilaciju završavaju dva prvoklasna pop-trenutka iz novijih i zajedničkih dana – Dreamland i Monkey Business. Čisto da se zna – može se i bez hitova-hitova, ali i ples uz upotrebu mozga svakako je i smisleniji i skladniji kada se pogađa tačno u metu, a to je u ovoj antologiji slučaj u nekih 40 od ovde probranih 55 pesama.
Galerija Matice srpske u Novom Sadu predstavila je novu stalnu postavku. Odustali su od ustaljenog hronološkog modela prezentovanja nacionalne umetnosti i izabrali tematski
Nagradu „Bogdan Kršić“ za najlepšu knjigu na Sajmu knjiga dobila je „Pesma“ Oskara Daviča u izdanju Kontrasta. Objavljena je u biblioteci Balkanon/Re:publica kojom ovaj izdavač želi da raskine društvene diskontinuitete u našoj kulturi
Prema rezultatima istraživanja Centra za empirijske studije kulture jugoistočne Evrope, država izdvaja tri posto budžeta za savremenu umetnost, a po diskrecionom pravu ministra kulture iz budžeta je podeljeno 130 miliona dinara
Inostrani autori i nova izdanja beogradskog izdavača Clio pod geslom „Manje je više“ koje otkriva i domet njegovih knjiga, ali i način kojim se opstaje u datim okolnostima srpskog izdavaštva
„Kreativni centar“ u „najboljem i najlepšem smislu obeležava izdavaštvo u zemlji“, istaknuto je u obrazloženju nagrade ovogodišnjeg Izdavača godine. Između dva Sajma knjiga, ovaj izdavač je objavio blizu 80 knjiga za bebe, decu, tinejdžere i roditelje
Intervju: Zdenko Tomanović, advokat
Legitimno je da se na ulici branite od nepravde Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve