Koreni modernosti

Novovjekovlje započinje u duhovnom smislu s dvojicom mislilaca: Frensisom Bejkonom i Reneom Dekartom. Za razliku od renesanse, koja je, jednako kao i prethodeći joj humanizam, više usmjerena na obnovu izgubljene antike negoli na oblikovanje nove epohe, Bejkon i Dekart uspostavljaju duhovne koordinate vremena u kojemu i mi danas živimo, koliko se god neki zbrkani postmodernisti trudili da to ospore.

Za Evropljane u užem smislu riječi (dakle, za tzv. kontinentalce) u tom je sklopu važniji ovaj drugi: francuski mislilac Rene Dekart, poznatiji po svom latiniziranom prezimenu Kartezije. Pokušavajući očistiti metafiziku od svih predrasuda i neupitnih dogmi, Dekart uspostavlja primat razuma, tako da ništa što se razumu ne iskazuje u punoj jasnoći i razgovjetnosti ne može biti prihvaćeno kao istinito, pa čak ni kao vjerodostojno. Do istine se ne može doći preuzimanjem gotovih mišljenja nasljeđenih autoriteta, nego isključivo metodički osviještenim razdvajanjem istinitoga od lažnoga. A na tom putu razlučivanja istine od obmane neće nam pomoći ni ustrajavanje na formalizmu skolastičke terminologije, ali niti nekritičko pouzdavanje u moć zdravog razuma.

No, put do istine nije lišen ozbiljnih teškoća; na tom se putu sreću gotovo nesavladive prepreke, kao što je ona koja se usredotočuje u zamršenosti problema odnosa duše i tijela. Upravo je taj problem u središtu istraživanja jedne od najperspektivnijih filozofijskih spisateljica i istraživačica u današnjoj Srbiji, Jasne Šakote-Mimice, koja je na samom izmaku prošle godine objavila monografiju pod naslovom Dekartova metafizika tela (izdavač Mali Nemo, Pančevo 2006). Na ukupno 183 stranice i u devet poglavlja autorica je svestrano rasvijetlila kartezijansku problematiku dvojnosti duše i tijela. Osvijetlivši prevratnički karakter Kartezijeva filozofiranja, uključujući napose i njegov pomak u smislu i značenju meditiranja (isključenje imaginacije iz meditativnog postupka) te, dakako, novost njegove metode, ona uočava u čemu se sastoji novost kartezijanskog dualizma u odnosu na tradiciju. Dekart, naime, nipošto nije prvi mislilac koji je zastupao različitost tijela od duše. No, za razliku od antike i od kršćanske tradicije, on zastupa tezu o akcidentalnom karakteru spoja duše i tijela: njihovo je jedinstvo u nama evidentno, ali ono nam ostaje nečim nejasnim i zamršenim. Taj je spoj supstancijalno različitih i realno neovisnih entiteta za Dekarta nešto posve iracionalno, jer nema nikakva racionalnog objašnjenja načina i razloga ujedinjavanja („miješanja“) onoga što po svom pojmu ne zahtijeva ujedinjenje.

KARTEZIJANSKO TELO: Jedna od konzekvencija takvog postavljanja odnosa duše i tijela sastoji se u svođenju tjelesnosti na čistu mehaniku: tijelo po sebi nema snage djelatnog činjenja, nema ni moć da bilo što uzrokuje, ono nema nikakvo duševno svojstvo niti bilo kakvu intencionalnost. Ono ipak može utjecati na dušu, provocirati duševne sadržaje. I upravo se u tomu sastoji Kartezijev bitan pomak u odnosu na tomističku skolastiku, a motiv njegova istodobnog razdvajanja i povezivanja duše i tijela mora se prepoznati u poticaju napredovanja ljudske spoznaje. Taj je napredak moguć upravo na temelju kombiniranog korištenja spekulativnog i zdravog razuma.

Autorica se opsežno osvrće i na prigovore Dekartovom dualizmu, kako na one koji su iznošeni za njegova života (i na koje se on izravno i referirao, nastojeći razjasniti nejasnoće u vlastitoj terminologiji i ukazujući na razloge zbog kojih se niz prigovora mora smatrati promašenima), tako i na one kasnije, uključujući i većinu današnjih filozofa najrazličitijih orijentacija koji dijele sumnju može li kartezijansko tijelo biti uzrokom zbivanjima unutar kartezijanske duše. No, dobar dio tih osporavanja zasniva se na nepreciznim i falsificiranim interpretacijama Dekartovih teza. Na temelju analize njegove teorije vida i, općenito, teorije osjetilnosti, autorica pokazuje stupanj neosnovanosti dotičnih osporavanja, ali ujedno upućuje i na još jednu dimenziju Dekartove utemeljiteljske uloge u procesu rađanja modernosti: umjesto da se pita o genezi osjeta ili da psihofizički utemeljuje odnos između osjeta i cerebralnih kretanja, Dekart se pita o kakvoj se korelaciji između gibanja u ljudskom mozgu i različitih ljudskih iskustava zapravo radi. A iz takvog se postavljanja pitanja rađa prvo znanstveno istraživanje u psihologiji.

METAFIZIKA I FIZIOLOGIJA: Posebno je zanimljivo autoričino razotkrivanje neopravdanosti onih pokušaja razrješenja „tobožnjih“ teškoća kartezijanske filozofije koje se artikuliraju u okviru različitih mind–body teorija. Zahvaljujući, tvrdi ona, bazičnom nepoznavanju Dekartove metafizike i njezine uloge u kartezijanskoj fiziologiji i psihologiji koje odlikuju protagoniste tih teorija, takvi pokušaji, svojstveni analitičkoj filozofiji, oslanjaju se na shvaćanje tijela kao eficijentnog uzroka osjeta ili osjetilnih ideja. No, posve je promašeno pripisivati Dekartu takvo shvaćanje, budući da u njegovoj koncepciji osjetilne ideje nastaju na način spontanog prevođenja tjelesnog svijeta na jezik duha. To prevođenje, ovisno o prirodno danoj moći duha, obilježeno je time što duh ne posjeduje (ne mora posjedovati) svijest o prirodi te svoje aktivnosti prevođenja. Kako duh nije u stanju istovremeno i stvarati i metafizički promatrati svoju tvorevinu, on je osuđen na izbor između praktičnog djelovanja i meditiranja, a jedino što će pri opažanju posjedovati svijest o vlastitoj osjetilnoj ideji, ali ne o njoj kao vlastitoj tvorevini, nego kao o opažaju koji svoj uzrok ima izvan njega: duh će, dakle, u okviru opažanja imati tek svijest o sebi kao posjedniku osjeta, ali ne i svijest o sebi kao tvorcu osjeta, uslijed čega će uvijek davati primat tijelu (a ne sebi), videći u tijelu uzrok osjetilne ideje. Stoga vezivanje osjeta za svijest kao supstrata osjeta (apercepcija) ne može nadomijestiti metafiziku. Tijelo je sukreator osjetilnih ideja, ali je duh, i isključivo duh, eficijentni uzrok osjeta, isključivo je duh tvorac vlastitih sadržaja. Duša začinje (koncipira) tijelo ne tek zahvaljujući urođenoj ideji tjelesne supstancije kao protežnosti iz koje se dade ustanoviti istina o tijelu, nego i kao urođena sposobnost duha da se spram tijela, bilo ono vlastito ili tuđe, odnosi na način oblikovanja osjetilnih ideja. Dokle se god ljudi bave doživljavanjem tijela a ne meditiranjem o njemu, ne može se ništa doznati o nervnim kretanjima i oblicima koji iz njih nastaju. To je znanje moguće tek na osnovi fizike i fiziologije, onih znanosti koje se temelje na realnoj razlici duše i tijela. Jasno je, dakle, da Dekartov pojam meditacije, daleko od bilo kakvog misticizma, u sebi sadrži utemeljenje novovjekovna znanstvenog prisvajanja svijeta.

U cjelini, može se reći da je Jasna Šakota-Mimica dala jednu meritornu i veoma preciznu interpretaciju središnjeg problema Dekartove filozofije. Naravno, pod pretpostavkom da je odnos duše i tijela doista središnji problem Dekartove metafizike (a autorica ove knjige nudi prilično uvjerljive dokaze u prilog opravdanosti spomenute pretpostavke).

Dekartovom se filozofijom u drugoj polovini XX stoljeća u Srbiji meritorno bavila Radmila Šajković. Knjigom Dekartova metafizika tela Jasna Šakota-Mimica iskazuje se kao njezina kompetentna i dostojna nasljedica. Knjiga, doduše, nije namijenjena široj publici i teško će privući pažnju onih koje metafizička problematika nimalo ne zanima (ili ih, što je mnogo gore i pogubnije, zanima u kvazipopularizatorskim šarlatanskim obradama). No, svima koji imaju interes za filozofiju, a posebno onima koje zanimaju duhovni korijeni naše epohe Dekartova metafizika tela može se najtoplije i sasvim bezrezervno preporučiti: u rukama će im se naći pouzdan vodič kroz krajnje složena pitanja odnosa duše i tijela, pitanja koja se ne daju na valjan način razriješiti presudoznanstvenim frazama kvazifilozofije anglosaksonskog tipa.