Komentar
Batina ima jedan kraj – još uvek
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Na šta su sve naprednjaci spremni ako su ucenili onkološku pacijentkinju? Ima li ikoga ko bi zaposlio Vulina u privatnoj firmi? Kako sve deli i daje samo jedan jedini čovek i gde su njegovi saradnici? Hoće li Beograd pod Šapićem postati antropološki lokalitet za izučavanje ubrzanog raspada i ruiniranja milionskog grada? Zašto je prvi put u poslednjih dvanaest godina moguća promena nabolje
Srbija spada među osebujne zemlje u kojima smjena vlasti u mjesnoj zajednici predstavlja vijest od nacionalnog značaja. Da nije toliko decentralizirana? Bože sačuvaj! Razlog je druge vrste: čak i mala pukotina – a kamoli gubitak vlasti u Beogradu, nekoliko drugih gradova i jak blok opozicije u Skupštini – prijeti urušavanjem bespravno izgrađene naprednjačke zgradurine moći.
Slogan “Srbija ne sme da stane” za njih znači gas do daske u sistemskoj korupciji, abnormalnom bogaćenju preko noći, medijskom teroru, epskoj pljački narodne imovine, nedodirljivosti, izrugivanju zakonu, nasilju svake vrste… Kako stati kad im nikad nije dosta i kad ih jače od kokaina udara bahatost koju su stekli otevši državu kao teroristi taoce; kako stati kad su jedinu društvenu afirmaciju stekli zahvaljujući partijskoj knjižici i samoponižavajućem poltronstvu; kako stati kada još nije sve razgrabljeno i upropašteno?
Narod nešto od ovog zna, drugo naslućuje.
Ima li ikoga tko bi zaposlio Vulina u privatnoj firmi? Ili vjeruje da Ana Brnabić može izgovoriti suvislu i samostalnu rečenicu? Smije li se Bata Gašić upustiti u iole ozbiljniju bezbjednosnu provjeru? Zar Radoičić i Veselinović nisu postajali sve bogatiji i moćniji, a Srbi na Kosovu sve siromašniji i ugroženiji? Zna li iko, uključujući samog Vučića, u kakvim sve biznisima pliva Siniša Mali? Tko bi Orliću u uređenoj zemlji dao da vodi čak i kućni savjet? Može li Dačić išta drugo osim da pjeva na prijemima i zapošljava partijsku klijentelu? Koliko je daleko dan kada će Đuka steći pravo da i formalno postane “tri u jedan” – advokat, tužilac i sudac na istom ročištu? Hoće li Beograd pod Šapićem postati antropološki lokalitet za izučavanje ubrzanog raspada i ruiniranja milionskog grada?
Poslije Jutke iz Brusa i Simonovića iz Grocke, samo je pitanje vremena kada će neka naprednjačka vedeta sa lokala steći nasilničku prepoznatljivost. Za njih se zna, ali ni većina drugih i mnogo manje poznatih nije ništa drugačija. Bez škole, ugleda i rezultata, postali su svemoćni šerifi u svojim sredinama ili bar smokvin list za one čija moć dolazi iz podzemnih struktura. Jedan od ovih drugih je čovjek zvani Kantar – mada u zatvoru, veoma uspješno zastrašuje cijelo Vranje.
Jasno je da svi oni – pobrojani i preskočeni – ne bi skupili ni šačicu glasova čak i na izborima sa onu stranu regularnosti kakvi su danas u Srbiji. Ali ako su naprednjaci izuzev punjenja vlastitih džepova još u nečemu uspješni, to je izgradnja armiranog kulta ličnosti. Aleksandar Vučić zato sam samcijat stoji ispred svih njih, štiti ih vlastitim grudima i crnim kišobranom i ne treba mu niko izuzev statista plaćenih da aplaudiraju. Na ružičastim televizijama, u tabloidima, na društvenim mrežama i gdje god stigne, on daje i dijeli, zahvaljujući njemu bebe se začinju i rađaju, narod ima što jesti i obući, a iznad studenata, penzionera i drugih izborno zanimljivih kategorija lete helikopteri puni debelih i izbušenih vreća iz kojih ispadaju pare. Uslijed tolike darežljivosti i spisak 2000 osoba – potpisnika podrške Vučiću – prvenstveno predstavlja popis budžetskih korisnika.
Sve u svemu, naprednjaci su otvoreno legalizirali kupovinu glasova podmićivanjem poklonima i nasiljem svake vrste. Ipak, niko do sada nije mogao ni zamisliti da mogu ucijeniti onkološku pacijenticu učlanjenjem u SNS kako bi je pomjerili za nekoliko mjesta na listi čekanja – a jesu. Zapravo, nema toga na što nisu spremni.
Na drugoj strani je “Srbija protiv nasilja” i druge opozicione koalicije i stranke. Nema tamo svetaca, ali oni se i ne biraju na izborima. Ako su ovlaš umiveni radikali dobili priliku 2012, zašto bi je građani uskratili današnjoj opoziciji, pogotovo kada je zemlja neusporedivo civilizacijski i na svaki drugi način nazadovala? Ti ljudi nisu gori, niti to mogu biti od aktualnih nosilaca vlasti. Naprotiv – većina njih iz opozicije u svemu djeluju sposobnije i poštenije. Ukoliko neko baš hoće, valja glasati za političke oponente režima makar i zato što će na taj način započeti demontaža sadašnjeg unisonog centra moći. Uostalom, kakva je to zemlja gdje sva sela, gradovi, sama država i svako ponaosob zavise od volje jednog čovjeka?
Izborni uspjeh naprednjaka na ovim izborima – bez obzira kako ga ostvarili – bio bi poguban za društvo i državu. Najmanji će tu problem biti sunovrat opozicije. U pitanju je nešto drugo, neusporedivo veće – na civilno društvo, pretekle nezavisne i profesionalne medije te, uopće, bilo kakvu mogućnost uticanja na svoju i sudbinu vlastite djece, spustiće se pomrčina i magla na dugo godina. Demokratske tekovine koje režim sada daje na kašičice, narod će ubuduće dobivati na kapi iz pipete. I to samo ukoliko bude dovoljno šenio, ćutio i gutao masne laži strahujući od vlastite sjenke.
Prvi put u posljednjih dvanaest godina moguća je promjena nabolje. Zato obavezno iziđite na izbore i glasajte po savjesti. Znate između čega i koga birate. Zapamtite – ovo je tek početak početka.
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Premijer Vučević najavio je nove informacije o ostavkama, ali od toga nije bilo ništa. Prvo da veliki šef izračuna kako mu se to uklapa u priču da se radi i gradi, kako da pogibiju petnaest ljudi pretvori u tek manju neprijatnost
Sprski đaci su infinicirani očajem svojih roditelja, nezadovoljstvom nastavnika i bahatošću države. Sistem je truo, pa teško da će pare rešiti problem
Ne znamo i ne možemo da znamo da li je do prekida programa RTV-a došlo zbog akcije 14 minuta tišine ili slučajno. Ali to ne menja suštinu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve