Šta ću, kud ću – kao zvezdaš, opet moram o Partizanu. Čitalac zna i zašto. U pitanju je utakmica sa Realom i neviđena tučnjava u Madridu. Susret je na kraju prekinut, Partizan se vratio u Beograd sa Pirovom pobjedom, a grobari su proveli noć u mješavini napada anksioznosti i visoke temperature. Imali su jak i opravdan razlog: u nastavak plej-ofa Evrolige Partizan ulazi znatno oslabljen zbog disciplinskih kazni ključnim igračima – Panter je kažnjen sa dvije utakmice neigranja, a Lesor sa jednom.
Ali nije u tome stvar. Tokom šorke Željko Obradović je odvajao svoje igrače od protivničkih i, potom, još vruće glave, izjavio je da Real veliki klub u kojem ima mnogo prijatelja, te da ga „trebamo lepo ugostiti u Beogradu“. Podsjetio je i na gostoprimstvo Madriđanja, te pozvao navijače da urade sve kako se niko u rivalskom timu ne bi osjetio neprijatno u Areni.
Dakle, Obradović nije u javnosti nastavio tučnjavu sa sportskog terena; nije kukao niti spominjao lažovčine, podle neprijatelje, ološ, baljezganje, ličnu ugroženost i junačko držanje na parketu. Uprkos činjenici da su mu planovi i nade osujećeni u mnogo čemu, smireno je dao sve od sebe da se spuste i prevaziđu tenzije kako bi Partizan mogao što bolje nastaviti takmičenje. Ukratko, još jednom se izdigao iznad vlastitih emocija i frustracije, ostao savršeno normalan u nenormalnoj situaciji. Narod bi rekao – gospodin. Zato – čisto za nauk – valja uočiti razliku između držanja u krizi prvog čovjeka Partizana i prvog čoveka Srbije.
Naravno, sportski i državni poslovi ni izdaleka nisu isto, ali se jedno i te kako ogleda u drugom. Pogotovo stil vođenja. U tom kontekstu, svaki građanin Srbije bez imalo napora može zamisliti reakcije Aleksandra Vučića da je na Obradovićevom mjestu. Započeo bi tradicionalnim paničenjem i okrivljivanjem svega i svakoga, pogotovo rivala i arbitara. Uz to opće sluđivanja praćeno bahatošću, kletvama i rijaliti izlivima, obavezno ide naizmjenična struja samohvalisanja i samosažaljevanja. Na kraju, stalno u centru pažnje, Vučić bi proglasio pobjedu bez obzira na rezultat. Takav je bio prilikom poplava, korone, rata u Ukrajini, pregovora o Kosovu; takav je upravljački stil proširio zemljom bilo da se radi o politici, državnoj upravi, medijima, ekonomiji i, konačno, sportu.
Košarkaški klub Partizan ima ogromnu sreću što mu je trener imun na ovu nacionalnu praksu. Ako se dobri duh normalnosti – kako ga je nazvao Dragan Bjelogrlić – održi u Areni, to će prvenstveno biti zasluga Željka Obradovića.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
