
Komentar
Peti mart: Ništa više nije isto
Videli su Beograd u subotu policajci, videli su ga vojnici. Videli su Beograd članovi Srpske napredne stranke. Video ga je i Ivica Dačić. I više ništa nije isto
Kako vas nije sramota da se divite Medvedevu? To pitaju najčešće oni koji su prevideli rukoljub za Medlin Olbrajt, sve u uverenju da bi Srbija morala da bude jednoznačna, kao da ne živimo u svetu u kome je Roman Abramovič vlasnik londonskog "Čelzija" u kome igra i naš Bane Ivanović
Samopouzdanje: Velika stvar za male narode
Politika je umetnost mogućnog, spoljna politika je umetnost nemogućeg, a srpska spoljna politika je nešto još gore od toga. Tako glasi loša vest, a dobra glasi da smo se najzad zavadili oko nečeg ozbiljnijeg nego što je politikantsko pljuvanje udalj i bacanje ničega sa ramena u ataru najsuženije Srbije maltene od doba Beogradskog pašaluka.
Otkuda bi, inače, tema spoljne politike postala odjednom važna i otkud bi, odjednom, o njoj imao mišljenje i onaj koga niko nije pitao za mišljenje, pa čak i onaj za koga znamo da o tome nema pojma.
Dakle, biće da u tom grmu ima nekog zeca i da taj obrt ima neku svrhu, ma koliko se deo političke čaršije predavao defetizmu uslovnog refleksa ne mnogo boljeg od onog kad je Pavlov zviždao psu, a ovaj išao da jede, pa sad kreatore naše spoljne politike pitaju, svako malo, kako vas nije sramota da se divite Medvedovu, a to pitaju najčešće oni koji su prevideli rukoljub za Medlin Olbrajt, sve u uverenju da bi Srbija morala da bude jednoznačna, kao da ne živimo u svetu u kome je Roman Abramovič vlasnik londonskog Čelzija u kome igra i naš Bane Ivanović.
I sasvim prosečan čitalac „Vremena“ naći će hrpu tekstova, i sasvim površnom pretragom po internetu, koja potvrđuje tezu o „steroidima“ u ishrani Vuka Jeremića, kako je ofanzivu srpske spoljne politike okarakterisala britanska uticajna štampa, ali i bez njihove pomoći mi domaći, ovdašnji, prepoznajemo da se tu nešto menja i to ne malo, ne sporo, ne korak po korak, ne mic po mic, već nekako steroidno, naglo, možda i brže nego što možemo da progutamo i svarimo… makar posle i povraćali, ali po prvi put stiče se većinski, javni utisak da srpska spoljna politika nije sprovođena po stražarnom principu, odnosno da nismo negde privedeni, već da biramo sagovornike i da tamo gde odlazimo idemo slobodnom voljom.
O trouglu Evropska unija – Rusija – Amerika, u kome se vodi bitka da se dokaže teorema da zbir kvadrata nad katetama može biti i veći od kvadrata nad hipotenuzom, ima takođe učenih tekstova i ne bih se mešao u geostrateška razmatranja zašto je Nabuko bolji ili gori od Južnog toka.
Na pozitivnom plimnom talasu srpske spoljne politike koju oličava Vuk Jeremić, a vodi je Boris Tadić, ma koliko vam svojom pretencioznošću ponekad obojica išla na nerve, a posebno tezom da je sve što oni urade od nekakvog „strateškog značaja“, raste narodno samopouzdanje što nije mala stvar za male narode, koji, što su manji, bolje misle o sebi.
Razlike: Kultura berze i kultura sećanja
Uostalom, Beograd je bio tek prva etapa u ruskom pohodu na zasluženu slavu povodom predstojeće 65. godišnjice od pobede nad nacizmom i fašizmom na čijim je razvalinama i krvi nastala moderna Evropa. Lako ćemo izračunati da je od onoga što danas čini Evropsku uniju gotovo 90 odsto zemalja bilo s one zle strane rova, topovskih linija, frontova i žica koncentracionih logora, a od preostalih deset odsto dobar procenat je bio uzdržan, pa primisao o prirodnim i neprirodnim savezništvima predstavlja luksuz modernog, ubrzanog doba u kome kotizacija na berzi više vredi od „kulture sećanja“.
Propustio sam dvadesetooktobarski slet u Sava centru, šesti red sedište broj četiri, ili beše obrnuto, ali mi nije žao zbog toga, kao što ne bi bilo ni Medvedevu da je bio u prilici da se izgovori.
Mi smo majstori da od svega napravimo operetu, ali srpska spoljna politika, mimo prestoničkih a seoskih vašara, najzad liči na nešto ozbiljno i greše oni koji tvrde da nas jedni udaljavaju od drugih, da nam ne treba treća i četvrta noga… Meni ovo, ipak, liči na ozbiljne infrastrukturalne radove, mada ne bi bilo na odmet da završimo i neki autoput.
Ne verujem, niti iko trezven veruje, da su Rusi oduševljeni našim zaklinjanjem u Evropsku uniju i Partnerstvo za mir, kao predvorje ka ulasku u NATO. Taj put je umalo postao jedini tok srpske političke misli i prakse, mada se od ruske politike, po pitanju Kosova, očekuje da nas brani od onih u koje se zaklinjemo. Rusija Evropsku uniju, kao i ostatak sveta, doživljava kao takmaca u globalnoj raspodeli ekonomske i političke moći. U tim poslovima mi smo sitna riba, ma šta mislili o sebi. Rusiji, na kraju, može biti svejedno hoćemo li mi biti veći Evropljani od onih koji su već Evropljani, jer se ta strateška bitka oko moći i uticaja vodi mimo nas, ali je teško da će s nama podeliti oduševljenje ako budemo primljeni u evropski tabor. Znam da je nekom od odgovornih, povodom Kosova, padala na um i rezolucija koja bi obnovila ideju strateškog saveza sa Rusijom i Belorusijom, kojom bi se proklamovalo odstupanje od „zapadnog puta“, večnog pravca srpske potrage za „zlatnim runom“, sve u nadi da bi učinili jačom i efikasnijom rusku odbranu našeg prava na Kosovo. Siguran sam i da ima onih koji su baš tako protumačili upozorenje Kremlja da Rusija ne može da uradi više nego što srpska vlada može da učini po pitanju položaja Srbije i Kosova u njoj.
Srpski političari, pa i oni koji najtvrdokornije zastupaju odbranu teritorijalne celovitosti države, dobro znaju da je faktičko stanje metastaziralo i ne gaje ambicije da se stvar može vratiti u pređašnje stanje, pre 1999. godine, sve da Putina izaberemo za premijera.
Otuda se, oni oprezniji, ne odriču evropskog puta u nadi da će Rusija braniti principe međunarodnog prava zbog svojih a ne naših interesa.
Smokvin list: Obećanja, od svašta do – ništa
Srpska politička, delatna elita, kao što sam pisao više puta, živeće s idejom da ih ona famozna ustavna preambula obavezuje da se u Prištini osećaju kao kod kuće, samo što neće smeti tamo da odu. I zadovoljni bi bili rešenjem koje na papiru ne zadire u teritorijalnu državnu celovitost. Toliko bi bili zadovoljni da bi u svim drugim pitanjima bili spremni da naprave ustupke, bez obzira na njihovu realnu cenu.
Tako se cela bitka, da se ne zavaravamo, vodi oko smokvinog lista kojim treba pokriti državnu i vladalačku golotinju. Ne bih potcenio taj cilj. Njegovo ostvarenje očuvalo bi narodno samopoštovanje i uz dobro marketinško pakovanje očuvalo bi poštovanje naroda prema onima koje su izabrali da upravljaju zemljom. A oni, ovih dana, kao na tekućoj traci viđaju i slušaju političare visokog i srednjeg ranga, ove prve, gle čuda, češće, koji nam obećavaju svašta i ništa, ali nekako se širi uverenje da ima života i posle smrti.
Problem Srbije, odnosno jednog spektra na političkoj sceni Srbije, sadržan je u tome što je lako prepoznatljivo da je kontraproduktivno mahati evropskom kartom, s ogradom „i Kosovo i Evropa“, To je evroatlantskim ušima slično paroli „i vatra i voda“. O američkoj karti i da ne govorimo, mada je moj deda u igri „tablića“ sa svojim pajtašima desetku karo, kartu koja u ovoj igri vredi duplo, zvao „amerikanka“. Ali, moj deda je teslimio bipolarni pogled na vrednosti – od ondašnjih carstava u kojima je rođen do hladnoratovskih imperija s kojima je umro. Svet se od tada promenio i možda je došlo doba koje je jednom već bilo: da umiljato jagnje dve… i tako dalje.
Videli su Beograd u subotu policajci, videli su ga vojnici. Videli su Beograd članovi Srpske napredne stranke. Video ga je i Ivica Dačić. I više ništa nije isto
Prisluškivana diskusija novosadskog odbora PSG-a na nivou je lupetanja u kafanskim razgovorima kakvi se vode širom Srbije. Njegovo objavljivanje pokazuje svu bedu teško uzdrmane vlasti, ali i lutanja delova opozicionih partija
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je studente i građane izazvao da mu 15. marta u Beogradu izađu na crtu - ako smeju. Odluka na Andrićevom vencu je pala: nema više foliranja da je režimska vrhuška tolerantna, počinje tvrda igra represije
Studenti „koji žele da uče“ zahtevom za smenom ministarke Slavice Đukić Dejanović zapravo ispunjavaju Vučićevu želu da malo kinji socijaliste. A Vlada je ionako cela pala
Ako je junaštvo učinak borbe sa strahom i prevazilaženja straha, ako se junaštvo događa kao svesni i promišljeni čin, onda su istinski junaci ove borbe protiv diktature nastavnici i srednjoškolski profesori
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve