Vodi li itko Srbiju? Da li je sve spalo na Vučića, čoveka orkestra?
Premijer Macut preokupiran je prenošenjem poruka akademskoj zajednici sa najvišeg mjesta, ništa drugo ne stiže. Ne bi mu ni dali. Mada nadležen za svašta, ne pita se ni za šta. Govorom tijela, svakim danom to i potvrđuje.
Ministar unutrašnjih poslova po cijele dane je na groblju. Sahranjuje vlastitu stranku. Inače, moćni načelnici MUP-a drže Dačića kao taoca. Potpuno je iskren njegov osmijeh nemoćnog nevinašca. Eto, ne smije ni da pita zašto policija hapsi studente, đake i profesore, a režimske nasilnike čuva bolje i od Narodne banke, firme u kojoj bi trebalo da je zaposlen Andrej Vučić, najpoznatiji brat u Srbiji.
Ministru pravde Nenadu Vujiću maca je popapala jezik. Ni da pisne zbog nezabilježenih napada na pravosuđe sa pozicije izvršne vlasti i političke moći. Biće da ga je strah od Đuke – može da ga podsjeti na tviteru da je nekad radio u Fondu za humanitrano pravo sa Natašom Kandić.
Ana Brnbić je zaključala Skupštinu, progutala ključ i oblizala se. Kad baš mora, uz pomoć domara obije vrata, poslanici većine glasaju kako im kaže, pa opet postavi novu bravu i sve iz početka.
Daire, gitara i nešto malo para
Čekaj malo komentatoru, hukće čitalac, a gdje ti je Vučić?
Tu je, bez brige. On je čovjek-orkestar. Sa bubnjem i činelama na leđima, papučicama ispod stopala, gitarom u rukama, dairama na butinama i usnom harmonikom ispred lica, Vučić svakodnevno nastupa ispred svojih Potemkinovih sela.
Ljudi dođu da vide tog čudnog čovjeka, brzo im dosadi i raziđu se. Problem je u repertoaru i izvođenju: uvijek dvije-tri iste pjesme bez sluha i emocije, falširanje, ispadnje iz ritma, raštimanost, prevelika buka i iritantna konverzacija sa publikom. Strani turisti mu se tu i tamo sažale, pa ubace nekoliko evra u šešir…
Jučer asflatiranje Kosjerića, danas Ukrajine
Drugačije nije moguće objasniti politiku predsjednika Srbije. Jučer je asfaltirao po Zaječaru i Kosjeriću, danas bi da obnavlja Ukrajinu. Poziva na red i mir, a na narod šalje stranače kapuljuše-batinaše. Tvrdi da je pobjedio „obojenu revoluciju“ dok mu studenti i profesori zvižde ispred vlade. Podmićuje najsiromašnije slojeve sa tri hiljade dinara za glas i gradi Ekspo, švedski stol za svoje najbogatije tajkune. Kao što mu je Piksi u Albaniji jedva izvukao bod, tako i on traljavo zida nacionalni stadion. Kuka zbog studentskih blokada, a sam – budžetskim novcem i potpuno iracionalno – Ćacilednom zatvara centar Beograda…
Ukratko – ne brani Vučić državu, već sebe od države. Niko više ne zna što će mu pasti na pamet. Zato i naprednjačka vlast djeluje razobručeno i nasilno pod uticajem alkohola, te krajnje opasno po okolinu. Lijek postoji. Dali su ga studenti. Zove se vanredni parlamentarni izbori.
