Godinu dana u “Vremenu” prva je velika stepenica u mojoj profesionalnoj karijeri – možda će biti i većih u budućnosti, ali će ova svakako ostati posebna. Ovo je prilika koja se ne propušta, koja od jednog mladog početnika može izvajati novinara, u redakciji koja i dan-danas, više od trideset godina od početka, sija daleko ispred svog vremena
Bio je jun prošle godine, negdje oko podneva, napolju vrućina. Dobio sam poziv sa nepoznatog broja, javio sam se i sa druge strane čuo glas: “Ovdje Filip Švarm, glavni urednik nedeljnika ‘Vreme’.” Elem, ušao sam u uži krug, dobio termin za intervju i od tada nestrpljivo čekao da i taj dan dođe. Stigao sam u Kosovsku 17 nešto ranije, ali u stilu Garija Kupera čekao “tačno u podne” da uđem. Za mene je i sam intervju prilično važan dio, pogotovo ako preko puta mene sjede ljudi sa kojima ću kasnije raditi. Sa ovoga sam izašao zadovoljan.
Nekoliko dana kasnije, ponovo jutro i ponovo isti glas kaže: “Izabrali smo tebe.”
Zašto sam pisao prethodne redove? Zašto bi budućeg stipendistu trebalo zanimati kako sam se ja osjećao? Kada posmatram taj dan sa današnje tačke gledišta, obuzme me isti osjećaj, što svakako ne bi bio slučaj da moje vizije i snovi o “Vremenu” nisu ispunjeni u praksi. Prilično sam siguran da će onaj (ili ona) ko dođe na moje mjesto biti jednako ushićen na početku, i jednako ponosan na kraju.
Redakcija “Vremena” daleko je od sjaja i glamura, ali može da ponudi ono što mnoge druge ne mogu ili ne mogu u tom obimu – ime, poštovanje i ono najvažnije, znanje. Moj prvi tekst za “Vreme” bio je solidan, objavljen je bez većih korekcija, ali kada ga danas čitam, evidentno je da je tehnički iliti zanatski na mnogo nižem nivou u odnosu na vještine pisanja koje sam naknadno savladao. Radeći sa urednicima i novinarima, u “Vremenu” se zaista, što se žargonski kaže, peče novinarski zanat. Ono što sam cijenio i tada, a cijenim i sada, jeste da se kad god je to bilo moguće poštovalo moje polje interesovanja, te sam dobijao tekstove iz oblasti koje su me zanimale.
BEZ STRAHA KAO PREFIKSA: Druga važna stvar u profesionalnom okruženju, za koju sam siguran da je prilično jedinstvena, jeste tretman koji sam dobio u redakciji. Objektivno gledano, ja sam počeo kao stipendista, praktično kao praktikant koji se pojavljuje među starom i iskusnom gardom koja iziskuje strahopoštovanje. Međutim, u “Vremenu” taj prefiks “strah” ne postoji, već je redakcija utemeljena na poštovanju, povjerenju, ali i slobodi da se obratim bilo kom od urednika kada god mi je potrebna pomoć, savjet ili me prosto nešto interesuje.
Opredjeliti se za građenje karijere u nezavisnim i profesionalnim medijima u Srbiji, kojih uzgred rečeno svakako nema mnogo, dovoljno je ozbiljan korak sam po sebi za jednog mladog čovjeka. U dobrom dijelu današnjeg društva ova profesija posmatrana je kao “hohštaplerska”, te umjesto prestiža kod mnogih donosi prezir. Sa druge strane, da li je to toliko i bitno? Niko se za ovu profesiju ne opredjeljuje da bi postao znan i slavan – ako neko to i radi, taj obično postigne upravo suprotan efekat. Ima nešto i dalje mitsko u novinarstvu, nešto što novinare, barem one objektivne i nepristrasne, od informatora javnosti transformiše u glasnike promjena koje će neminovno kad-tad dovesti do boljitka i ovog društva. Ponosito je biti dio toga.
“Vreme” nudi upravo to. Međutim, ono što “Vreme” svakako izdvaja od drugih jeste tridesetogodišnja tradicija “velikih stvari” jedne male redakcije, tradicija koja ni u jednom trenutku nije bila prekinuta, ma sa kakvim se izazovima i društveno-političkim previranjima novinari “Vremena” susretali. Neka slavna imena srpskog i jugoslovenskog novinarstva, među kojima je prvi glavni i odgovorni urednik “Vremena”, u čiju se čast i dodjeljuje stipendija, ostavila su u nasljeđe budućim novinarima “Vremena” breme visokih kriterijuma pravog, istinskog novinarstva koji se i danas poštuju, i bez kojih “Vreme” nikada više ne bi bilo “Vreme”. To ostaje i budućim stipendistima. Isto tako ostaje i poštovanje koje se ozari na licima onog dijela Srbije koji želi biti objektivno informisan kada im kažete: “Ja pišem za ‘Vreme’.”
Kada košarkaš zatrese mrežicu važnim pogotkom, pogled mu odiše zadovoljstvom. Kada kupite novi broj “Vremena”, ili još bolje, pokupite ga u redakciji, nađete svoj tekst i na kraju crnim boldiranim slovima urezano svoje ime, pogledajte se u ogledalo, vidjećete isto to.
