

Komentar
Kako je Peter Mađar pobedio Viktora Orbana
Pobeda Tise Petera Mađara prevazilazi granice malene Mađarske. Ona se preliva i na susednu Srbiju kao noćna mora za Aleksandra Vučića i motivacija za sve one koji žele da mu vide leđa




Ispostavilo se da su na mojim terenima i kod Knina i u Slunju posle međusobno ratovali zavađeni narodi iste zemlje. Ko će to danas da nas napadne i odakle? Čini mi se da jedino mogu da shvatim te aniterorističke aktivnosti, koje su se opet svele na zaštitu važnih ličnosti
Protekle nedelje u Srbiji je obeležena stogodišnjica pobede u Velikom ratu. Vlasti naročito vole ovaj jubilej jer je, nekako, skroz srpski. Nema kontroverzi oko „jugoslovenstva“ jer ono dolazi posle 1918, niti ideološke rezerve prema „komunjarama“ kao nosećoj snazi antifašizma. Dakle, Prvi svetski rat, herojska pobeda, nema niti jednog glasa koji bi doveo u pitanje smisao ovog rata i njegove imperijalističke ili kolonijalne motive. Za nas u Srbiji znači ogromnu tragediju, milionski gubitak ljudi, ali i međunarodno priznanje i svrstavanje na stranu pobednika.
Televizije (prvenstveno RTS) su se potrudile da obeleže godišnjicu pobede. Emitovan je čitav niz veoma dobrih dokumentarnih emisija, uključujući film „Heroj 1914.“ u produkciji „Vremena“. Istina je da je ovaj film imao svoju premijeru 2014. na stogodišnjicu početka rata, ali je svejedno važna ilustracija Srbije u ratu.
Ipak, ključni televizijski događaj bila je velika vojna vežba pod simboličnim nazivom „Vek pobednika“. Ovaj minijaturni rat odigran je pred kamerama RTS-a 10. 11. i vodio se na nekoliko poligona širom Srbije. Na vežbama je bilo državno rukovodstvo (civilno i vojno), a u studiju su pored voditeljskog para sedeli oficiri i, naravno, gospodin Lazanski.
Vežba je imala simboličke elemente na nekoliko nivoa. Bilo je tu stotinu tenkova i još kojekakvog oružja i oruđa – sve po 100. Gađalo se po Pasuljanskim livadama, po Pešteru, bila je tu i rečna flota i Kobre sa specijalnim antiterorističkim veštinama. Pod šatorom – Vučić i Brnabić, on u crnoj jakni, ona u crvenoj. Bio je tu i Vulin, koji je na terenu od par dana ranije, na generalnoj probi. On mu na vežbi dođe kao domaćin.
A onda je počelo rokanje!
Meni se posebno dopao voditelj programa, oficir koji je zvanicama ali i nama gledaocima objašnjavao šta se, u stvari, dešava. Omiljeni izrazi su mu „sredstvo“ i „sistemi“. Desetine kamera RTS-a, mini kamere na vojnicima i oruđima – kadrovi kao u video-igrici. U suštini, neprijatelj je, što bi reko moj profesor ONO i DSZ, „kročio“ u našu zemlju, a snage za hitne intervencije reaguju. Prvo ga roka avijacija, onda artiljerija, pa oklopne snage i na kraju ga dokusuri pešadija. Nije bio predaje niti bele zastave – sve smo ih sredili.
Ono jest, rekli bi zlobnici, par raketa nije „opalilo“, što bi rekao Vrhovni komandant – zatajile. Ali, sve je bilo vojnički, ko sat, precizno i tačno, nema zezanja, koristila se bojeva municija. Bila je prilika da se pokažu i delovi nove opreme za naše vojnike. Izgledaće ko nindže – maskirani, piju vodu na slamku tokom marša, ne moraju da staju da predahnu.
Stvarno mi je drago što je sve prošlo kako treba. Setio sam se filma „Nešto između“ kada majka i tetka Mikija Manojlovića dobijaju poziv za vežbu kao Civilna zaštita. Komšija, zalizani lik, prima potpis, a na pitanje da li poziv važi i za „atomski“, kaže: „Ne znam gospodžo, biče javljeno“.
Dok su bile te vežbe u SFRJ, bili su „plavi“ i „crveni“. Naši su, pogađate, bili „crveni“, a scenario je bio manje-više uvek isti. Plavi upadnu, zaposednu i okupiraju nas, a posle naši uz pomoć stanovništva pruže otpor i srede mrskog okupatora. Tako su izgledale i vežbe u JNA.
Recimo, artiljerija je bila moj rod, a vežbe bile po Dinari, oko Knina ili na Slunju. Na zapadnom delu SFRJ, nama je protivnik bila specijalna alpska diverzantska grupa, ubačena iz Italije, uz pomoć izdajnika (domaćih), protivnika naše SFRJ. Specijalni rat. Onda ih mi izrokamo haubicama i oni se predaju.
Ko je služio na jugu, plašili su ga upadom iz Albanije, a one u Vojvodini tenkovskim napadom Varšavskog pakta iz pravca Mađarske. Cvikali smo od svih i bili OK sa svima.
To mi je nedostajalo u „Veku pobednika“. Ispostavilo se da su na mojim terenima i kod Knina i u Slunju posle međusobno ratovali zavađeni narodi iste zemlje. Ko će to danas da nas napadne i odakle? Hoće li taj rat možda biti oko Mitrovice ili Sandžaka, jer je u tabloidima Sulejman Ugljanin prozvan kao neko ko započinje rat u Srbiji? Imamo li opasnost iz Bosne, pa opet na Drinu kao 1914? Čini mi se da jedino mogu da shvatim te aniterorističke aktivnosti, koje su se opet svele na zaštitu važnih ličnosti. Tada imamo i one vučjake što te napadnu čim nemaš vojničku kapu na glavi. Bar su nas tako plašili kad smo služili vojsku, džombe ložile guštere.
Verovatno je ovaj TV spektakl koštao boga oca, u direktnom prenosu, a posle je rukovodstvo bilo zadovoljno. Posle smo „Vek pobednika“ slavili u Parizu, ali je tu nastao skandal kada su pozvali Kosovo. Tači je dobio (ili kupio) bolje karte od našeg Vučića i stajao odmah iza Putina, a nije prozivalo abecedno. Poenta je da Putin ispadne još niži, a kako je to nezavisno Kosovo doprinelo pobedi u Prvom svetskom ratu niko nije umeo da objasni. Donald Tramp se, izgleda, najbolje snalazi na ovakvim skupovima gde se kao u rijalitiju učesnici bore za kadar, pa je prema opštem mišljenu gledalaca „ukrao šou“ domaćinima. Fazon je da dođeš poslednji, da praviš male skandale i budeš aktivan na društvenim mrežama. Dakle, nema više neprijatelja, svi su na istoj strani, danas se ratuje samo za medijsku pažnju.


Pobeda Tise Petera Mađara prevazilazi granice malene Mađarske. Ona se preliva i na susednu Srbiju kao noćna mora za Aleksandra Vučića i motivacija za sve one koji žele da mu vide leđa


Raspiše li Vučić izbore za leto, studentski pokret i zborovi moraju biti spremni. Iskustva stečena u Kuli, Sevojnu ili Aranđelovcu su dragocena, ali ne i dovoljna. Današnji mali propusti, već sutra mogu biti fatalni. U pitanju je budućnost Srbije


Upisivanje Brenta Sadlera kao direktora medija Junajted grupe je pretposlednji korak u puzajućem davljenju kritičkih medija. Vlast to neće spasiti, ali je barem publika dobila važnu lekciju


Zašto režim nastoji da razvali Univerzitet u Beogradu? Koga i čega se boji? I kakve veze s tim ima poziv na politički dijalog?


Vršljanje policije po Rektoratu Univerziteta u Beogradu je čin ljudi nesvesnih da sami propadaju u rupu koju kopaju Vladanu Đokiću, da nastupaju kao zlo koje će izgubiti bitku protiv dobra, kao neuki jahači metle koje će na kraju pomesti studenti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve