Komentar
Studentska epopeja
Junaci priče o oslobađanju Srbije od varvara već godinu dana su studenti. Oni su prozreli srpskog gospodara muva, isprečili se nekadašnjim gradorušiteljima na putu uništavanja civilizacijskih vrednosti
Foto: Jadranka Ilić/Tanjug
U tom svetu koji je osvitao na naše oči taj Pre Svega Unuk Marko bio je mnogo, mnogo više metafora nego stvarno ljudsko biće; sve što smo želeli jeste zaista to da se S.M. najzad posveti Pre Svega Unuku Marku, mada naravno, samo onoliko koliko mu nagomilane obaveze prema zakonu i pravdi budu dozvoljavale
Nemam pojma kako sam propustio pretpremijernu pojavu “unuka Marka” pre neku godinu, tako da je za mene ova njegova politička premijera, priznajem, sasvim iznenađujuća.
U pitanju je, dakako, Marko Milošević, sin sina Slobodana Miloševića, danas već zreo mladić koji je završio pravni fakultet i sada je nameran da uđe u… politiku. Zvuči poznato? Bez sumnje. Ali, nije to po sebi nikakav greh, ovo je slobodna zemlja (dobro, bar u teoriji).
S Markom III Miloševićem ja, dakle, nemam nikakav problem – bar za sada. Ali, postoji jedna generacijska priča, moja a ne njegova, u kojoj se on – a da ništa nije bio pitan – pojavio kao statista ili simbol, i koje se možda vredi podsetiti.
Kada je najzad prizvan pameti toliko da mu je postalo jasno da mora da prizna poraz i povuče se s vlasti (jer em ne može sedeti na bajonetima, em je preostao tek malo ko ko bi te bajonete držao za njega), Slobodan je Milošević najavio da je bar njegov kratkoročni plan da se odmori od svega i da se malo više posveti porodici, “pre svega unuku Marku”, tada tek bebaću. Taj je dedin karakteristično osorni govor koji je uzalud pokušavao da umekša i humanizuje, i da nam se preporuči kao budući penzioner s Kalemegdana – u šta ama baš niko nije mogao da poveruje niti da to zamisli kao realnu mogućnost – ubrzo postao deo uvodne špice Dnevnika Radija B92 u 17 h, a taj nam je Dnevnik kroz cele devedesete, pa i kroz još idilično-optimistički početak dvehiljaditih, bio zapravo ono što su nam danas sve “slobodne televizije”, “slobodne novine” i “slobodni portali” (slobodni radio domaće proizvodnje više ne postoji ni u vicu, naročito ne u Beogradu) odjednom, pa i više od toga. Ko to ne pamti, teško mu je dočarati kako je to izgledalo i koliko nam je značilo. I zato je, uzgred rečeno, smrt (ubistvo? Samoubistvo? Nesrećan slučaj?) Radija B92 politička, profesionalna, moralna i civilizacijska katastrofa koja je najavila povratak Srbije u ovo čemu se već vratila, i svakako mnogo veća sramota i uvreda za sve nas od ubijanja, pa zombiranja istoimene televizije.
U tom je, dakle, svetu koji je osvitao na naše oči taj Pre Svega Unuk Marko bio mnogo, mnogo više metafora nego stvarno ljudsko biće; sve što smo želeli jeste zaista to da se S.M. najzad posveti Pre Svega Unuku Marku, mada naravno, samo onoliko koliko mu nagomilane obaveze prema zakonu i pravdi budu dozvoljavale. Pokazalo se da su mu dozvolile vrlo malo, ali o tome je trebalo da misli na vreme.
Kad je Milošević transferisan prvo u Centralni zatvor, a onda u ustanovu zatvorenog tipa na obali Severnog mora, ni taj poluštos sa Pre Svega Unukom Markom više nije bio ni aktuelan ni umesan, pa je nekako prirodno odumro, a Kasapinov unuk je prepušten odrastanju u anonimnosti i mimo osobito vidljive senke svog dede (bar gledano iz ugla nas koji nismo bili insajderi ni posluga tiranske porodice), što je svakako najzdravije.
Kad malo razmislim, nikada nisam znao (niti me je zanimalo) živi li Marko mlađi u Srbiji, ili je sa svojim ocem počasni gost kod kremaljskog Hazjajina – koji bi, Putin, ionako morao biti zahvalan Miloševiću za kombinaciju brutalnosti i “vidi mi ruke” licemerja, koje je Požarevljanin patentirao mnogo pre Kagebeovca. Čak je i Marko Stariji s vremenom bledeo i postajao sve manje stvaran…
Zašto tako mnogo nas Pre Svega Unuka Marka nije doživljavalo kao mnogo više od verbalnog tika iz jednog starog radijskog džingla? Jedino razumno objašnjenje je ovo: zato što smo, svim usputnim skepsama uprkos, bili ubeđeni da je takoreći gvozdena istorijska i civilizacijska zakonitost da Srbija najkasnije do vremena kada Unuk Marko postane punoletan više neće imati nikakve veze sa Srbijom njegovog dede. Nikakve, osim trauma i loših uspomena.
U redu, za tiranima, naročito politički duovečnijim, uvek ostaju nedostojne rezidue negde po mračnim ćoškovima javnog prostora, kao što na primer i danas u Španiji svakako postoje frankisti, ali je današnja Španija otprilike doslovno u svemu zemlja sagrađena na načelima suprotnim Frankovim i frankističkim. Tako da su njegovi politički siročići slobodni da ritualno oplakuju Kaudilja, ali mogućnost da Španija ponovo bar zaliči na frankističku zemlju manja je nego da se Pedro Almodovar oženi Penelopom Kruz.
A šta se dogodilo sa Srbijom ukojoj je odrastao Unuk Marko? Naizgled ništa posebno, deda i baba počivaju i neće ustati ni za Sudnjeg dana, o ocu ni danas ne znamo mnogo više nego u ono vreme kada je njegov otac glagoljio kako mu dete nosi gajbice da ima za džeparac (a i ono što znamo nas baš ne impresionira), i sve u svemu ta bi priča trebalo da je odavno zaključena… kad bi zaista bila porodična. Samo što nije. Nego je priča o zemlji tragično zapletenoj u sopstvene iluzije, kojima današnji “Milošević” podilazi mnogo veštije i podlije od izvornog. A još se pri tome potrudio da nam njegovo (muško) potomsvo bude stalno pred nosom, iako uporno i uzaludno pokušavamo da ne znamo ništa o njemu.
Junaci priče o oslobađanju Srbije od varvara već godinu dana su studenti. Oni su prozreli srpskog gospodara muva, isprečili se nekadašnjim gradorušiteljima na putu uništavanja civilizacijskih vrednosti

Mladi ljudi spavali su pod oktobarskim nebom u Inđiji. Šta su za to dobili tamošnji naprednjaci? Još jedan mandat direktora škole ili javnog poduzeća? Legalizaciju divlje gradnje? Ugradnju u lokalne biznisiće

Odluka Beogradskog sajma da kazni izdavače koji će 1. novembra zatvoriti štandove najnovija je bruka i urušavanje ugleda Sajma knjiga. Režimsko gaženje institucija kulture se nastavlja

Pošto ne može da kaže „odanost je meni važnija od časti“, Aleksandar Vučić će reći da je častan čovek. Bezbroj je takvih primera. U filozofiji, to se zove performativna protivrečnost: izricanjem vrednosnog suda upada samome sebi u usta

Umesto da se distancira od studenata iz Novog Pazara, narod je duboko postiđen beščašćem policije koju plaća, ogorčen nepravdom i sada samo gleda kako da im pomogne na maršu do Novog Sada
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve