Niko ne zna da li postoji onaj svijet, ali na ovome za Slavka Ćuruviju nema pravde.
Presuda je takva kakva je, optuženi pravosnažno oslobođeni i tu se više ništa ne može. Izvjesno je samo da je Ćuruvija svirepo ubijen. Mada, kako je krenulo, možda se i ta činjenica nađe pod znakom pitanja.
Ali sve da su i optuženi osuđeni, na snazi bi ostalo čelično pravilo svih suđenja za političke likvidacije u Srbiji. Ono glasi: ako se počinioci i neposredni organizatori i procesuiraju, sud nikad neće ustanoviti njihove nalogodavce. Tako je bilo prilikom atenata na Ibarskoj magistrali i u Budvi na Vuka Draškovića, otmice i ubojstva Ivana Stambolića i sada, na suđenju za likvidaciju Slavka Ćuruvije.
Bivši pripadnici Državne bezbjednosti iz devedesetih obično sve znaju – naročito kad je geopolitika u pitanju – ali pojma nemaju o Jedinici. Zašto? Proces zbog mučkog ubojstva Ćuruvije objašnjava. Naime, prvo civilni pripadnici Službe urade obavještajnu opservaciju „subjekta“ i nestanu, a onda u smradu sumpora stignu Legija i njegove ukoljice.
Znali „civili“ što rade ili ne – kako god da se gleda – saučesnici su u zločinu. Zato je i nastala zavjera ćutanja jača nego omerta na Siciliji – svako van Jedinice poslije tvrdi da ni o čemu nije imao pojma i da je samo izvršavao rutinsko naređenje.
Presuda povodom ubojstva Slavka Ćuruvije potvrđuje slogan da političke garniture dolaze i odlaze, a Udba/Državna bezbjednost/BIA ostaje. Kad joj zagusti kao poslije Petog oktobra, Služba duboko zaroni i postane glavni generator kaosa i destabilizacije države; kad dođu vlasti pune razumijevanje poput ovih aktualnih, ona je opet državni mezimac na način nalik onome devedesetih.
Dovoljno je pogledati slučaj Jovanjica i, posebno, paravojnu formaciju Milana Radočića u selu Banjska, pa da svakome postane jasno da Služba ponovo jaše istim stazama kao za vakta Slobe Miloševića i njegove supruge Mire.
Što je naravoučenije? Dvije stvari.
Prva – dok po svaku cijenu štiti stare nalogodavce, Služba se istovremeno nudi i novima uvijek spremna na „usluge posebne vrste“. Tom sirenskom zovu, u početku predstavljenom kao nešto uobičajno i benigno, malo tko može odoliti. Poslije je kasno, uzajamna ovisnost stvorena, pogotovo kad Služba obezbjeđuje nedodirljivost. Naravno, pod uvjetom da u njoj osim novog fikusa, boje okrečenog zida i službenih kola sve ostane isto.
I druga stvar – ako se donekle izuzmu Rade Marković, Legija i njegova ekipa iz Jedinice kojima krv sa ruku ni jedna kiša nije mogla oprati, Služba uspješno čuva svoje kadrove. U suprotnom, tko bi se bavio nezakonitim mjerama, obezbjeđivao Jovanjicu, progonio poštene policajce, dozvolio ili čak omogućio Radoičiću formiranje paravojne formacije i još mnogo toga drugog?
Tako je bilo onda, tako je i danas. A tebi Slavko, neka je laka crna zemlja.
