
Komentar
Autoimuna bolest Srbije
Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan
Zašto političke garniture dolaze i odlaze, a Udba/Državna bezbednost/BIA ostaje? Zbog čega nalogodavce političkih ubistava sudovi nikada nisu utvrdili? Gde su tu civilni pripadnici DB-a, a gde Legija i njegove ukoljice? I šta je još pokazala oslobađajuća presuda za ubistvo Slavka Ćuruvije
Niko ne zna da li postoji onaj svijet, ali na ovome za Slavka Ćuruviju nema pravde.
Presuda je takva kakva je, optuženi pravosnažno oslobođeni i tu se više ništa ne može. Izvjesno je samo da je Ćuruvija svirepo ubijen. Mada, kako je krenulo, možda se i ta činjenica nađe pod znakom pitanja.
Ali sve da su i optuženi osuđeni, na snazi bi ostalo čelično pravilo svih suđenja za političke likvidacije u Srbiji. Ono glasi: ako se počinioci i neposredni organizatori i procesuiraju, sud nikad neće ustanoviti njihove nalogodavce. Tako je bilo prilikom atenata na Ibarskoj magistrali i u Budvi na Vuka Draškovića, otmice i ubojstva Ivana Stambolića i sada, na suđenju za likvidaciju Slavka Ćuruvije.
Bivši pripadnici Državne bezbjednosti iz devedesetih obično sve znaju – naročito kad je geopolitika u pitanju – ali pojma nemaju o Jedinici. Zašto? Proces zbog mučkog ubojstva Ćuruvije objašnjava. Naime, prvo civilni pripadnici Službe urade obavještajnu opservaciju „subjekta“ i nestanu, a onda u smradu sumpora stignu Legija i njegove ukoljice.
Znali „civili“ što rade ili ne – kako god da se gleda – saučesnici su u zločinu. Zato je i nastala zavjera ćutanja jača nego omerta na Siciliji – svako van Jedinice poslije tvrdi da ni o čemu nije imao pojma i da je samo izvršavao rutinsko naređenje.
Presuda povodom ubojstva Slavka Ćuruvije potvrđuje slogan da političke garniture dolaze i odlaze, a Udba/Državna bezbjednost/BIA ostaje. Kad joj zagusti kao poslije Petog oktobra, Služba duboko zaroni i postane glavni generator kaosa i destabilizacije države; kad dođu vlasti pune razumijevanje poput ovih aktualnih, ona je opet državni mezimac na način nalik onome devedesetih.
Dovoljno je pogledati slučaj Jovanjica i, posebno, paravojnu formaciju Milana Radočića u selu Banjska, pa da svakome postane jasno da Služba ponovo jaše istim stazama kao za vakta Slobe Miloševića i njegove supruge Mire.
Što je naravoučenije? Dvije stvari.
Prva – dok po svaku cijenu štiti stare nalogodavce, Služba se istovremeno nudi i novima uvijek spremna na „usluge posebne vrste“. Tom sirenskom zovu, u početku predstavljenom kao nešto uobičajno i benigno, malo tko može odoliti. Poslije je kasno, uzajamna ovisnost stvorena, pogotovo kad Služba obezbjeđuje nedodirljivost. Naravno, pod uvjetom da u njoj osim novog fikusa, boje okrečenog zida i službenih kola sve ostane isto.
I druga stvar – ako se donekle izuzmu Rade Marković, Legija i njegova ekipa iz Jedinice kojima krv sa ruku ni jedna kiša nije mogla oprati, Služba uspješno čuva svoje kadrove. U suprotnom, tko bi se bavio nezakonitim mjerama, obezbjeđivao Jovanjicu, progonio poštene policajce, dozvolio ili čak omogućio Radoičiću formiranje paravojne formacije i još mnogo toga drugog?
Tako je bilo onda, tako je i danas. A tebi Slavko, neka je laka crna zemlja.
Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan
Mitropolit žički Justin otvoreno je stao na stranu studenata i upozorio vlast da “moć nije data radi nasilja, nego radi služenja“. Šta je to trebalo arhijereju poznatom po tome da se kloni sukoba
Kao što je Šešelj početkom devedesetih potezao pištolj na tadašnje studente, tako Vučić na njihove pobunjene kćerke i sinove danas poteže svoje batinaše. Ista je to politika, samo prilagođena vremenu
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić abolira siledžije i ludake koji prebijaju i gaze studente, dok iste te studente hapsi. Narodu u pobuni više ni goli život nije zagarantovan – ali ceh će na kraju platiti ovaj režim
Protesti u Srbiji ne nameću više pitanja „da li“ i „ako”, oni su postali sistemski događaji. Trpeljivost u društvu preokrenula se u nezajažljivu potrebu za normalnošću, za pravnom državom
Ekskluzivno: Istraživanje Slobodana G. Markovića i Miloša Bešića o stavovima beogradskih studenata u plenumu
Šta sve nismo znali o njima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve