Kakva je vanjska politiku Republike Srbije? Glasala je za osudu Rusije u Ujedinjenim nacijama zbog napada na Ukrajinu, ali Moskvi neće da uvede sankcije. Da to uradi, građani bi živjeli deset puta bolje, ali im nije u nacionalnom interesu – veli Aleksandar Vučić.
Srbija, dalje, želi da pristupi Evropskoj uniji, ali i da zadrži pravo samostalnog odlučivanja. Hoće integracije, ali ne i da bude dio „čopara“. Spremna je na sve kako bi došla do pomoći i investicija sa Zapada, ali vjeruje samo Rusiji i Kini. Zalaže se za regionalnu suradnju, ali je u svađi sa svim susjedima iz bivše Jugoslavije. Vojska Srbije redovno vježba sa NATO-om, ali u javnom životu nema teže diskfalifikacije od etikete pristalice ovog saveza.
Vlast se hvali i da Srbija nikad nije bila više uvažavana u svijetu, ali stalno kmeči zbog pritisaka i zavjera iz inostranstva. Njen predsjednik tvrdi da u lice saspe stranim državnicima sve što misli, ali stalno ponavlja da je on mali čovjek na čelu male zemlje. Kaže i kako je međunarodna aktivnost zemlje veća nego ikad, ali ministar vanjskih poslova Nikola Selaković djeluje kao čist tehnološki višak.
I šta ovdje narodu može biti nejasno? Još jednostavnije je u unutrašnjoj politici.
Nema te manipilacije i pritiska za kojim režim nije posegao kako bi pobjedio na proteklim izborima, ali ni dva i po mjeseca kasnije nema naznaka o formirnju novog skupštinskog saziva i stranačkom sastavu parlamentarne većine. Buduću vladu čekaju veliki izazovi i iskušenja, ali niko ne zna tko će biti mandatar. Predsjednik države širi paniku od predstojeće zima, ali prećutkuje da je za njegovog vakta kolapsirao EPS na čijim je kopovima uglja sazivao sjednice vlade. Borba protiv kriminala zna dati rezultate, ali samo kada FBI na tacni priloži transkripte prisluškivanih razgovora mafijaških klanova.
U istom pravcu su vladajući naprednjaci proglasili društveni dijalog, ali zato čereče partijsku drugaricu Zoranu Mihajlović zbog jednog intervjua u nerežimskim novinama. Tačno je da tenzije opadaju i da tabloidi manje demoniziraju opozicione lidere, ali oni to sada sami sebi najbolje rade, zavisni od društvenih mreža. Tvrde i da je zemlja na istorijskoj prekretnici, ali strogo paze da im se među silnim frazama ne omakne kakav suštinski stav.
No, narodu je odavno sve jasno. Niko više ništa ne vjeruje državi, strankama, prvom komšiji, pa ni samom sebi. Zar Srbija zaista nije zemlja kakve nema?
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
