Ima li ikoga tko vjeruje da je Ustavni sud samostalno donio odluku o proglašenju za neustavnu vladinu uredbu o stopiranju projekta „Jadar“? Je li itko vidio bilo kojeg ministra da je time nezadovoljan? Postoji li i jedan slučaj da je Ustavni sud donio bilo kakav akt koji nije u korist režima?
Naravno, svaki odgovor je odrečan. Ustavni sud nema rokove. Ugledni pravnici kažu da predmet može doći na odlučivanje „za dva dana ili deset godina“. Sve zavisi od političke volje, odnosno, interesa vlasti.
Kada je u decembru 2021. vidio da mu blokade saobraćajnica zbog kopanja litijuma podrivaju biračko tijelo, Aleksandar Vučić je brže bolje donio odluku o zaustavljanju tog projekta iako je javno obećavao da tako nešto nikad neće dopustiti. Predomislio se opet nakon nešto više od dvije i po godine. A što i ne bi: opozicija je u rasulu, građani umorni od neuspjelih protesta, javnost apatična, a naprednjačko biračko tijelo ponovno poslušno.
Ustavni sud je tu tek puko oruđe. Uostalom, kao i većina institucija. Zbog toga je u pravu akademik Vladica Cvetković kad kaže da na izjave vlasti ne treba obraćati pažnju. Oni sebe ne vide kao nekog tko treba da informira i pokreće najširi društveni dijalog. Njihovo je – apsolutno su uvjereni – isključivo da naređuju.
Problemi Kosova i litijuma dijele istu sudbinu – danas može jedno, sutra drugo, a sve zavisno od političke konjukture i PR-a. Argumenti, činjenice i na osnovu njih usuglašena kompromisna rješenja, za režim nemaju značaja. Ono što ima, jesu goli interesi njegovih nosilaca.
SS u Novom Sadu
Ustavni sud se „iskazao“ u Beogradu, a grupa šovinsta sa neonacističkim obilježjima u Novom Sadu. Na Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici, izvjesna organizacija po imenu „Srpski soko“ – skraćenica SS – izišla je na Trg slobode da bi „obilježila godišnjicu oslobađanja“ ovog bosanskog gradića.
Niko, opet, nije pretjerano iznenađen. A kako bi i bio nakon čitave one tragikomedije sa zaogrtanjem zastavom prilikom glasanja u Ujedinjenim nacijama i zgradi vlade tokom TV prijenosa iz Njujorka, Svesrpskog sabora…
Ako je za utjehu, makar je u Novom Sadu protivnika šovinističkog pira SS-a – sa sve Mladićevom slikom na zastavi Republike Srpske – bilo više nego njegovih učesnika. Zapravo, ove druge čuvala je policija.
Mada vlast u Srbiji ne priznaje genocid u Srebrenici, ne poriče da se tamo desio jeziv ratni i zločin protiv čovječnosti. Zato do neba vapi jedno pitanje. Ono glasi: kad je režim našao za shodno da zabrani festival „Mirdita, dobar dan“, kako to da je dopustio šovinističko orgijanje u Novom Sadu gdje se izruguju srebreničkim žrtvama, njihovim porodicama i svakom čestitom čovjeku?
Onaj natpis „Mi nismo genocidan narod“ ima smisla tek poslije novosadskih bilmeza. Ogromna većina Srba zaista nema ništa s njima.
