
Komentar
Autoimuna bolest Srbije
Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan
Nepodnošljiva lakoća generalizacije u opisu i vrednovanju Drugih sam je epicentar jedne strašne duhovne pometnje
Kojekakvi belosvetski pametnjakovići napisaše poslednjih decenija silne knjige o „politikama identiteta“ i sličnim kerefekama, kao da je to tobože neka strašno komplikovana stvar, ali sa’ćemo mi da vam kažemo o čemu se radi: sve je to, burazeru, prosto ko pasulj, evo, uzmimo naš slučaj: jelek, anterija, i opanci, mi smo brate Srbi(janci), duševni smo i dobri, kad prigusti malko povučemo i na onaj rezervni, nebeski aspekt kolektivne nam ličnosti. I šta tu više ima da se kaže? Doduše, ako hoćete malko detaljniju sliku, pokazaće se da se razlikujemo među sobom, ali i tu nema nedoumica: Šapcem drma čivija, a Valjevom prevara, Kruševljani su Čarapani, Jagodinci, pak, ćurani, Čačani su Grebići, Užičani su Ercovi, Piroćanci cicije, Leskovčani roštiljdžije, i sve tako po redu – svakom svoje, nemo’ da je neko iskakao iz unapred napisanog scenarija!
Ako vam nije jasno o čemu se ovde radi, biće da niste čitali Blicov serijal o tome šta građani susednih i „konkurentskih“ gradova u ovoj zemlji misle jedni o drugima. Već kojih dve-tri nedelje Blic razvlači ovu „istraživačku“ priču ko onaj poslovični Panta pitu, pa smo tako mogli detaljno da saznamo zbog čega je Sombor toliko neporecivo bolji od Apatina i obrnuto, šta jagodinski, ćuprijski i paraćinski trograđani misle o odvratnim manama svojih suseda i o svojim predivnim vrlinama, kako se gledaju – ili ne gledaju – Šapčani i Valjevci, da li zli Zrenjanin iskorištava sirotu i nevinu Kikindu ili je obrnuto, da li su veći „seljaci“ locirani u Zaječaru ili Boru, da li Čačak/Veljingrad prosperira na račun sirotog Užica i da li je u komunizmu bilo obrnuto, imaju li Rumljani „veću dušu“ od Mitrovčana ili pak stvar stoji nekako baš suprotno, i tako dalje, uzduž i popreko milih nam zabiti ove tužne, od Boga zaboravljene zemlje.
Dobro, čudna mi čuda, novine pišu svašta, naročito u „sezoni kiselih krastavaca“. Pa ipak, kad pročitaš mnogobrojne iskaze i spontane izlive neke autentične, u bezdane dubine sopstvenog pupka zaljubljene Bede Duha iz svih tih uličnih anketa u kojima Slučajni Prolaznici iz grada X govore o nekim drugim, njima nepoznatim Slučajnim Prolaznicima iz grada Y, a onda im koji red ispod ovi žestoko uzvraćaju, uhvati te neki nesavladiv čemer, mada te, doduše, zašašolji i tragičak nekakve „spoznaje: hja, to je to, u Nušićevom vaktu kao i danas, ista ćepenačka pamet, isti jovančamicićevski weltanschauung, isto avlijsko filozofiranje-na-prazno o svemu i svakome ko mi nije pod nosom, u rasponu od nekog jadnika iz susedne palanke pa do svega i svih iz Širokog Sveta, u kojem doduše nisam ni bio – koj’ ću moj tamo kad već sve znam?! – a ako sam i bio, kao da nisam, pošto sam i tamo poneo svoju pamet, u brižno konzerviranom stanju.
Polomismo se onoliko pišući i rogoboreći protiv „nacionalizma“, u središtu kojeg se nalazi upravo ta kolektivno-narcistička predstava o Nama (dobrima, plemenitima, srčanima, gostoljubivima, naivnima) i Njima (zlim, podmuklim, prepredenim, pokvarenim, spremnim na svaku opačinu samo da nam otmu što nam pripada i da žive na račun našeg truda i znoja), i trebalo nam je neko vreme da shvatimo da je famozni „nacionalizam“ zapravo samo jedno od ospoljenja – mada danas bez sumnje ključno, i najpogubnije – nečega dubljeg i mračnijeg, suštinskijeg: onog rudimentarnog „osećanja sveta“ iskonski primitivnog ljudskog čeljadeta, ono koje postavlja Mene u središte kosmosa, i obdaruje me svim vrlinama, a zatim nastaje postepeni kvarež: kako se udaljavamo od mene-kao-ideala, kako su mi ljudi sve manje slični i bliski, tako su sve gori. Ljudi iz moje ulice su gori od mene, ali bolji od ostatka kvarta; ljudi iz kvarta su bolji od onih iz drugih delova grada, a ovi su, jopet, manje loši od onih iz susedne varoši u kojoj, ipak, živi podnošljiviji svet od onog s drugog kraja zemlje. Kad pređemo na druge narode i zemlje, tu stvari već prestaju da budu šala-komika, zadirkivanje ili treperenje iracionalne zavisti glede „nepravedne“ raspodele đinđuva, i prelazi se (kad je vakat povoljan) i na otvorenu mržnju i ubijanje. To otuda što je baš „nacija“ (i njezina Država, jakako) onaj nivo kolektivnog identiteta u ime kojeg se može i ubijati. Koje stoleće unazad, radilo se to i u ime Grada, u ime odbrane njegovih zidina od zlih Uljeza…
Nismo, naravski, „mi“ izmislili ni lokalpatriotizam ni nadgornjavanja susednih gradova. Toga ima svugde, i samo po sebi mnogo ne boli – pre spada u registar benignih ljudskih koještarija. Ali, ja ni ne govorim o tome. Govorim o onoj vrsti „supstancijalističkog“ diskursa (da izvinete) koji poprilično apstraktnim (usled njihove realne „nesagledivosti“) kolektivitetima ležerno udeljuje fundamentalno važne osobine, „dobre“ ili „loše“, svejedno: zapanjujuće mnogo anketiranih u ovom Blicovom serijalu nije se ni najmanje ustezalo da govori, ne o tome koji je grad „bolji“ i „lepši“, ko koga „iskorištava“ – što sve još može imati i kvaziracionalno verbalno pokriće – nego o kolektivnim ljudskim karakteristikama i osobinama hiljada i hiljada ljudi, od kojih veliku većinu ne poznaje i nikada ih neće upoznati. Ta je vrsta olakosti uopštavanja, ta nepodnošljiva lakoća generalizacije u opisu i vrednovanju Drugih onaj mračni epicentar jedne strašne duhovne pometnje, jedne impresivne civilizacijske infantilnosti. I zato, kad se sledeći put upitaš „kako je sve ono bilo moguće“, misleći na etnokanibalske ratove i univerzalnu propast ove zemlje, treba da znaš: pravo je pitanje sasvim drugačije, i valja se svakog dana iznova oduševljeno čuditi kako je uopšte moguć kakav-takav mir među ljudima koji su ponosni na to što sve svoje znanje o Drugima izvlače bajajući po sopstvenom pupku, u kojem su – ma, časna reč – zapisane sve istine kosmosa?
Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan
Mitropolit žički Justin otvoreno je stao na stranu studenata i upozorio vlast da “moć nije data radi nasilja, nego radi služenja“. Šta je to trebalo arhijereju poznatom po tome da se kloni sukoba
Kao što je Šešelj početkom devedesetih potezao pištolj na tadašnje studente, tako Vučić na njihove pobunjene kćerke i sinove danas poteže svoje batinaše. Ista je to politika, samo prilagođena vremenu
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić abolira siledžije i ludake koji prebijaju i gaze studente, dok iste te studente hapsi. Narodu u pobuni više ni goli život nije zagarantovan – ali ceh će na kraju platiti ovaj režim
Protesti u Srbiji ne nameću više pitanja „da li“ i „ako”, oni su postali sistemski događaji. Trpeljivost u društvu preokrenula se u nezajažljivu potrebu za normalnošću, za pravnom državom
Ekskluzivno: Istraživanje Slobodana G. Markovića i Miloša Bešića o stavovima beogradskih studenata u plenumu
Šta sve nismo znali o njima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve