
Komentar
Simptomi propadanja režima
Četiri simptoma ukazuju na propadanje režima Aleksandra Vučića. Da se još jednom poslužimo rečima mudrog Etjena de la Bosija: ljudi više ne žele tiranina.

Tokom blokada u petak samo ludom srećom niko nije poginuo. Ali, fitilji su sve kraći. Tako to biva onde gde vlast ima samo jedan princip – da ostane na vlasti
Vozač je u Beogradu kolima izgazio ljude koji su namerili da petnaest minuta blokiraju ulicu u znak počasti žrtvama pada nadstrešnice i u znak protesta. Drugde je bilo koškanja, tuče, psovki.
Fitilji u Srbiji nikad nisu bili previše dugi, a sada se još krate. Za eksploziju više i nisu potrebni naprednjački provokatori.
Hoće li neko izgubiti glavu?
Jedan kolega ima tezu da političke napetosti u Srbiji nikad ne postaju društvene – ljudi, možda, imaju stav, ali se zbog njega ne hvataju za grkljan sa kolegama, komšijama i rodbinom, osim u ritualnim svađama na slavama.
Ali, sada je ta teza na ispitu. Svakovrsni sitni i krupniji protesti zbog pogibije pod nadstrešnicom za vlast su opasni jer su nepredvidivi. Nisu toliko masovni, ali su brojni.
Što su opasni po vlastini po jada – vlast je tu da jednom ode. Ali, stvar je postala opasna po život građana.
Jedni su rešeni da pokažu gnev zbog nepravde. Drugi gledaju režimske medijske trovačnice i misle da to protestuju izdajnici, lešinari, narkomani i dokoličari.
A oni negde žure pa ih blokade nerviraju. Sede u kolima i trube. Kažu, ma dokle više neki protesti. Kažu, moram na posao. Bizarno, posebno u Beogradu, u kojem je saobraćaj ionako u kolapsu i bez blokada.
Ovog petka je tek ludom srećom prošlo bez mrtvih. Kako će biti nekog drugog dana?
Da li će neki građanin poneti pištolj u pretincu za rukavice? Ili mačetu u gepeku? Ko može da garantuje da u tom buretu baruta nekome neće ispasti opušak i da neće sve otići dođavola?
Zna se ko je odgovoran
U zemljama gde vlast daje makar pet para za demokratiju napetosti se kanališu kroz parlamentarni život i medijsku debatu, otvorenu, bez cenzure i političkog diktata.
Srbija pod vlašću Srpske napredne stranke nije takva zemlja. Vučić je odavno odlučio da sa vlasti po mogućstvu nikada ne ode. Od njega se ustupci dobijaju iznimno retko, pa i tada samo uz ogromne pritiske „ulice“ na koju osipa drvlje i kamenje.
Tako je i sada – režim kaže da opozicija zove na krv i građanski rat i misli da je stvar time svršena. Da su studenti u blokadama fakulteta plaćenici.
Ali, tako se ništa ne rešava. Tako se bure samo puni barutom. A čija je sva vlast, sve institucije, sva sila – njegova i odgovornost kad eksplodira.

Četiri simptoma ukazuju na propadanje režima Aleksandra Vučića. Da se još jednom poslužimo rečima mudrog Etjena de la Bosija: ljudi više ne žele tiranina.

Proglašavajući najveće ruglo svoje vladavine za najveću tekovinu slobodarske Srbije, Aleksandar Vučić je svirao kraj Ćacilendu

Ništa se ne dešava od onog što Vučić najavljuje, uključujući i obećanje da će dohakati N1 i Novoj S. Zato nemoć i frustraciju krije tvrdnjom da te dve televizije nije zabranio jer mu koristi njihov rad. Jadno, jeftino i prozirno

Poraz ćaci-tužioca Nenada Stefanovića na izborima za članove Visokog saveta tužilaštva ima i veliko simbolično značenje: jedna institucija se odbranila i pokazala da je moć vučićevska tanja nego što se mislilo, da je njena najveća snaga – kao što to biva i sa tajnim službama – u fami o velikoj snazi

Lako je zamisliti kako vilom Bokeljkom u gluvo doba noći odjekuje Vučićev glas: „O Trampe, zašto me ne podnosiš?“ Odgovor na Truth Social najverojatnije bi glasio – „Zato što si šibicar“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve