Ovaj tekst nastaje u utorak iza ponoći. Kolona policijskih vozila upravo je prošla kroz Kosovsku ulicu ispod prozora redakcije „Vremena“. Sirene zavijaju, čuje se huk demonstranata oko Narodne skupštine Srbije, štipa suzavac. U svakom slučaju, čitalac će u četvrtak mnogo više znati o neredima na ovim demonstracijama protiv policijskog sata najavljenog za predstojeći vikend u Beogradu i, moguće, cijeloj Srbiji.
Ništa nije slutilo da će građani izići na ulice. Činjenica jeste da se, kako je broj zaraženih od korone rastao, povećavala zabrinutost, napetost i nepovjerenje u nosioce vlasti. Protesti Novopazaraca uz okretanje leđa dijela tamošnjeg medicinskog osoblja premijerki Ani Brnabić i ministru zdravlja Zlatiboru Lončaru, bio je jasan signal da dosadašnja režimska propaganda šlajfa.
Predsjednik Srbije je to, očito, shvatio u izvjesnoj mjeri. Računajući ipak na armaturu svog kulta ličnosti, krenuo je u kontrolu štete izjavljujući da je on kriv za prilike u Novom Pazaru pošto je odmah poslije izbora otišao u inostranstvo. Živ se, eto, pojede. Zatim je održao još jednu, toliko puta viđenu, konferenciju za štampu. Ukratko: red samohvalisanja, red prijetnji neistomišljenicima, red samosažaljenja, red ljutnje na narod, a sve uz duboke uzdahe i teatralne pauze. U toj nategnutoj demonstraciji nezamjenjivosti i svemoći, najavio je i povratak policijskog sata za petak. Ta kap je prelila čašu.
Naime, nakon smišljenog minoriziranja epidemije, utakmica, neviđene funkcionarske kampanje i svega ostalog tokom predizbornog perioda te, kao vrhunac, pobjedničke naprednjačke korona žurke, ponovno zatvaranje građana u stanove izazvalo je iskreni i spontani bijes. Vjera da se režim zna nositi sa aktualnom krizom, nepovratno je prokockana. Na društvenim mrežama zato su još tokom Vučićevog monologa krenuli spontani pozivi za okupljanje. Slična je prije nekoliko dana bila i reakcija studenata nakon saznanja sa televizije da odmah moraju napustiti sobe u studentskim domovima pod optužbom da šire virus. No, samo što su izišli na ulice, predsjednik Srbije je udovoljio njihovim konkretnim, egzistencijalnim zahtjevima.
Okupljanje ispred Skupštine i centru Beograda sasvim je drugačije; ljudi različitih političkih orijentacija ogorčeni su i ljuti, svjesni da se njihov glas o bilo čemu, uključujući i epidemiju, jedino još može čuti na ulici. To je direktna posljedica sistematskog, višegodišnjeg gušenja društvenog dijaloga, demoniziranja i kriminaliziranja svakog kritičkog mišljenja i, u skladu s tim, jedini i najvažniji rezultat izbora od 21. juna na kojim je Vučić osvojio tročetvrtinsku većinu u Skupštini.
Predsjednik Srbije u ovoj situaciji ne može tek tako popustiti – režimski mediji u tom kontekstu već pripremaju kontranapad optužujući demonstrante da su fašisti i izvršioci paklenih planova opozicije, prvenstveno Dragana Đilasa. Naravno da među njima ima različitih lovaca u mutnom poput Srđana Noga, opskurnih desničara, ubačenih provokatora i huligana opće prakse, ali nije u tome stvar.
Ovdje je riječ o uličnoj reakciji na konstantan politički pritisak koji ne ostavlja ni kubni milimetar slobodnog prostora. Nikog zato ne treba čuditi upad u Skupštinu, tučnjava s policijom, paljenje njihovih automobila i slične scene viđene u Americi nakon ubistva Džordža Flojda…
Da li je to dobro? Naravno da nije. Međutim, više od ičega to pokazuje razvaljenost institucija, voluntarističku, egoističku i autoritarnu vlast jednog čovjeka koja se temelji na stalnom neobjavljenom vanrednom stanju, utjerivanju straha, partiokratskim klanovima, televizijskim ukazima i najjeftinijoj demagogiji. Uostalom, zar Aleksandar Vučić nije poručio građanima kada su mirno protestirali zbog prebijanja Borka Stefanovića da im neće izići u susret sve da ih je pet miliona? Tako se nekako došlo i do ovog što se dešava na ulicama Beograda u noći od 7. na 8. jul.
Suzavac i pendrečenje građana ništa neće riješiti. Naprotiv, demonstracije i neredi će postati redovan i ključni element političkog života u Srbiji ako Vučić i ekipa ne prihvate stvarni dijalog sa svim relevantnim političkim subjektima. Došlo je do toga da je ključno pitanje postalo koliko se još može disati pod režimskim stiskom.
