Što radi Dačić? Kakva to preča posla ima Orlić? Predsjednik Srbije iz dana u dan upozorava, naglašava i podvlači kako hoće da ga ubiju, a ministar policije i direktor BIA-a vrte palčevima. Jer – kako drugačije objasniti javne vapaje šefa države zbog lične sigurnosti?
Vučić kaže i da je konkurs za Apisa stalno otvoren. Ako se pravi istorijska analogija, najviše šanse imaju kandidati iz vojske, službi i ogorčeni suradnici. Recimo – bivši ministri unutrašnjih poslova. Zaista, slušajući šefa države, čovjek se zaista mora upitati da li on vjeruje ikome iz svoje okoline?
Agentura u učionici
Vučić veli i da je u toku obojena revolucija. Tko li to farba Srbiju? Predsjednik republike ima spreman odgovor – neke zapadne i istočne države. Za Hrvatsku se zna, piše po tabloidima. Ali koje još države?
Vučić je ostao neodređen. A kako i da ne bude? Njega na sve četiri strane svijeta svagdje primaju raširenih ruku, vode u privatne odaje, cijene i poštuju. No, ono što on ne množe, mogao bi Marko Đurić. Ipak, ministar vanjskih poslova ćuti umjesto da suptilno upozori strane kolege da farbanje mora smjesta prestati, inače…Inače im šalje Milana Radoičića, pa nek oni gledaju što će s njim.
Na sve ovo, veli Vučić, strani instruktori vršljaju zemljom, obučavaju i potplaćuju studente, prosvjetare, opoziciju. E moj Dačiću i moj Orliću… Zaradite li vi uopće platu kada vam šef mora crtati zašto je cijela zemlja na ulicama? Za početak, ugledajte se na D. J. Vučićevića i Šešelja, ti znaju što rade.
A sad ozbiljno
Na šta ciljaš komentatoru – bekni već jednom, viče iznervirani čitalac.
Kao prvo, opasno je i pogubno optuživati nezadovoljne građane i političke protivnike da su strani plaćenici i ljudi koji rade protiv svoje zemlje. Na taj način zaista se dižu tenzije, destabilizira država i pada mračna sjenka na elementarnu demokraciju. To je pravo zavađanje naroda za koje naprednjaci optužuju oponente.
Drugo, još važnije. Korišćenje u dnevnopolitičke svrhe mogućnosti atentata na predsjednika države – posebno u zemlji gdje je prije četvrt vijeka mučki ubijen premijer – krajnje je opasno i neodgovorno. I to prvenstveno za samog Vučića. Vapeći da ga hoće ubiti, pustio je u javni prostor nešto što niko osim njega ne spominje, a i te kako može pogubno djelovati na različite labilne osobe.
Konačno, ostavlja dojam paranoje, ali i sistematski truje politički i javni život pošto se svaki oponent može označiti kao inspirator ili član zločinačkog udruženja, privremeno na slobodi. Takva atmosfera ruši povjerenje u pravni poredak, mogućnost mirne smjene vlasti i bilo kakvog dijaloga. Zaliči li nekome Srbije na kakvu opasnu državu Trećeg svijeta, zaslužan će ponajviš biti njen predsjednik.
Zato – ukoliko mu je stvarno stalo do stabilnosti i napretka zemlje – Vučić bi što prije morao početi da mjeri riječi. I to najozbiljnije.
