Opozicioni sastanci i rastanci

Predsjednik Srbije „umire“ u Njujorku ne bi li spriječio Ujedinjene nacije da usvoje Rezoluciju o Srebrenici i usput etiketira lidera Pokreta slobodnih građana kao nekog tko „navija protiv svoje zemlje“. Zašto?

„Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici će pružiti satisfakciju porodicama žrtava, ali neće doneti pravdu i mir, koje moraju da donesu sudovi i političke elite“, kaže „prokazani“ Pavle Grbović.

Međutim, Miloš Jovanović prema Vučićevim mjerilima ne „navija protiv svoje zemlje“. „Ni u kakvim okolnostima, nikada neću prihvatiti laž o nekakvom genocidu jer Srbi nikada i nigde nisu počinili genocid“, izjavio je predsjednik Nove demokratske stranke Srbije prije dvije godine; nema naznaka da je promijenio mišljenje.

Dragan Đilas kojeg su naprednjaci izjednačili sa crnim đavolom gdje god su stigli, smatra „da ako je Međunarodni sud pravde kazao da je u Srebrenici bio genocid, onda mi o tome više nemamo potrebe da pričamo“. To će reći da i on „navija protiv svoje zemlje“.

 Jovanović i Vučić za razliku od Grbovića i Đilasa ne priznaju presude Haškog tribunala. Međutim, PSG i SNS će se ogledati na beogradskim izborima na kojim neće biti Stranke slobode i pravde i NDSS-a.

Rezolucija o Srebrenici daleko je od najvećeg problema opozicije u Srbije, ali jeste pokazatelj vrijednosti parija unutar nje. Ilustrativan je primjer i za mnogo toga drugog. Na primjer – da se uvijek može naći prostor za suradnju.

 Predsjednik Srbije nije džabe izabrao Ist River za jedan od stožera svoje kampanje. Ako Ujedinjene nacije ne izglasaju Rezolucija o Srebrenici – za što su male šanse – to će biti slavljeno kao pobjeda veća od svih Karađorđevih, Miloša Obrenovića, Pašićevih i Titovih zajedno. Ukoliko pak bude usvojena,  Obilić, Albanska golgota i Kadinjača puki su luk i voda u odnosu Vučićevo junaštvo u neravnopravnoj borbi. Naime, čitav boravak u Njujorku  prikazuje „kao ostavljanje srca na terenu“  protiv Amerike, Njemačke i drugih bahatih moćnika uključujući i Sloveniju. I kako onda čovjek da mu išta zamjeri što je izgubio?

Treba li opozicija da se upeca na ovaj performans? Naravno da ne. Ali za razliku od Vučićeve šmire, mora pokazati pravo „pucanja mišića“ radeći u korist građana – što god zastupali i kakve god taktike primjenjivali. Uzajamni obračuni i zavaljivanje kajli uveseljavaju samo naprednjake, stranačke narcise i nikog više.  Ovo tim prije što će na lokalnim izborima mnogi od bivše Srbije protiv nasilja opet biti zajedno, ovako ili onako.