
Pregled nedelje
Pravda za sirotinju Srbije
Šta bi ste izabrali između glasa za Vučića i tri crvene ili da vam iseku struju? Pogotovo ako radite najgrublje povremene poslove, niste bili i nikad nećete otići na more, niti odvesti decu kod zubara
Ako se Skupština ikad odluči na obred samosakaćenja, tražiću da mi kao rodonačelniku ideje njezinog opatuljivanja isplati pravednu nagradu
Kako u kombiju iz kojeg je pola gepeka iscurilo na autoput i bilo smrvljeno nije došlo do naknadne erupcije
Dve sezone zvanično sam radio kao glumac u Philadelphia Theater Caravan (tražili su nekog za ulogu muzičara iz istočne Evrope koji ne zna engleski, takoreći namešten konkurs, mada nikoga nisam poznavao i položio sam audiciju u konkurenciji takvih Rusa da sam više puta slušajući u holu kako sviraju hteo da pobegnem sa trima instrumentima koje sam punonadežno bio poneo, a poneo sam basprim, gitaru i domru pozajmljenu od Ivana bio Sljepice koji je za razliku od svog sugrađanina Kanta i te kako radosno napustio rodni Kalinjingrad i nastanio se u filadelfijskom North Eastu gde je šio mantije ruskim popovima i povremeno nastupao sa mnom u Drugoj ulici, u restoranu „Russia House“, da, momak koji je na audiciji pre mene krasno svirao klasičnu gitaru nije pevao, te sa lačo svirači, naj sa lačo pevači, posle njega su violinista i pijanista svirali savršeno, isto Rusi, pristojno su pevali, ali su bili dvojica, uglavnom, dobijem ja ulogu, potpišem ugovor za tromesečni fulltime job, dobijem titulu actor, premda ću samo svirati i pevati, za dve nedelje zaista svakodnevnog i celodnevnog rada sklopimo mi predstavu, We are different, režija Drucie McDaniel, mozaik adaptiranih pripovedaka iz ovog dela sveta, šestoro glumaca, predstava je za decu, gostujemo levo i desno, sve je naravno ugovoreno i utanačeno u minut i u milimetar, sami vozimo kombi, sami unosimo i iznosimo rekvizitu, nema nikoga osim nas umetnika; ako gostujemo podalje od rodnog Filija spavamo u motelima, najčešće imamo dve predstave dnevno, po školama, u fiskulturnim salama gde cenjena publika sedi na podu, u prvom redu pegavi prvačići, pa dalje ovi do osmog razreda, svi u turskom sedu, ponegde bi škola zakupila pozorišnu dvoranu pa sam osetio i daske koje život znače, a ne tek puki linoleum školskog džima na kome smo montirali naše oskudne kulise).
Jedno smo jutro izmileli iz motela, utovarili lične stvari u kombi (rekvizita beše prenoćila unutra, spakovana za narednu predstavu), vozio je Džo Dafi koji ako nekad napravi karijeru pa se i kod nas raščuje znajte da je počeo sa mnom, krajem dvadesetog veka, onda je Darko Trešnjak, jedini glumac srpskohrvatskog porekla, primetio da vrata prtljažnika landaraju te da su nam lične stvari budući poslednje nazidane sve poispadale, kamioni veliki kao moja kuća u F. sve su naravno zdrobili ili oduvali u jarak, počela je da ispada već i rekvizita kad je Džo stao u žutoj traci: pokupili smo malobrojne neizgažene ostatke, sklonili krupnije krhotine i vratili se u kombi (gde smo kružno menjali mesta, jer su bila sva različita, jedno je bilo suvozačko, ali i ova četiri pozadi bila su različita, negde ti je kulisa išla preko ramena, drugde je duvalo etc.), hoću li moći da se svađam na engleskom, ako krivicu budu svalili na mene i na Jane koji smo sedeli pozadi, vozimo se deset minuta, u kombiju tajac.
Kucnem Darka po ramenu: „Kad će svađa?“ – „Kakva svađa?!…“ – „Pa ko je kriv za ovo?! Da se nama u ‘Lolama’ desilo tako nešto, već bi legla krv: ti sediš pozadi, slepče, i ne kažeš da nam cure stvari, ne seri, ti si poslednji ušao, da si zatvorio gepek kako treba sve bi bilo u redu, ma nisam ja kriv što sam poslednju ušao, ja sam svoje stvari prvi uneo, još sinoć, uostalom, vozač je dužan da pregleda kombi, ili suvozač, a ne ja…“
Darko mi je objasnio da svađe nikakve neće biti, tako je kako je, nismo ustanovili pravilo te ga niko nije ni prekršio, drugo, nije bilo rđave namere, treće, ili prvo, svađa nam ne bi vratila nijednu od zdrobljenih stvari, ergo, umorni smo i ovo neće niko više pominjati.
Kako smo u teškim trenucima ispali solidarni, ali ne baš toliko da bismo izgubili osećanje mere
Jednog dana za volanom je bio isto Džo, vozio je brže nego što se smelo, bila je vrućina i svi smo u duši pozdravljali što krši zakon, ali eto patrole, kazna – $80 (plata nam je bila $235 nedeljno: u prvoj sezoni mislio sam da samo ja zarađujem tako malo jer sam ubogi stranac koji samo svira i peva na srpskom i ruskom, kasnije sam doznao da imamo svi istu platu; glumci su pa mislili da ja zarađujem više, naučio si nas da pevamo u tri glasa, i napravio si muziku za celu predstavu, rekli su, mada to nije bilo tačno, beše to kolaž narodnih pesama).
Džo je kaznu platio čekom, onda smo nas petoro dali neko pet neko deset dolara, uglavnom skupili smo trideset-četrdeset dolara i uručili ih kažnjeniku koji ih je bez prenemaganja uzeo ukratko zahvalivši. Moje slaviansko serdce nije bilo zadovoljno: zašto nismo solidarno platili celu kaznu?! Ili zašto Džo nije rekao: „It’s my responsibility“ i odbio bilo kakvu potporu?! Ovako smo ispali i solidarni i škrti, Džo isto, držao se kao da ništa ne očekuje, ali je tih nekoliko desetina dolara prihvatio: kod nas je sve na nož, kruna-pismo, dža-bu, kod Amerikanaca, kako je već primetio jedan poslenik tiska, bačeni novčić ume da stoji sečimice.
Šta mi po zakonu pripada ako moja vizija ipak bude sprovedena u takozvani život?
Nije mi bilo pravo kad sam čuo da smo kao inovatori potpuno podbacili te da naš zavod za patente usled te naše neinventivnosti nema šta da registruje i nema čime novim da se bavi. Pa, ja sam prvi, na ovim stranicama, pre ne znam ni koliko godina, predložio da se parlament desetkuje, moj ideal bio je dvadeset pet duša, mada sam pristajao i na pedesetak deputata, elem, ako se Skupština ikad odluči na taj obred samosakaćenja, tražiću da mi kao rodonačelniku ideje država isplati autorske tantijeme: ne budu li dali, zabraniću primenu kod nas i ponudiću patent nekoj drugoj državi čiji su stanovnici siromašni kao i mi, a imaju mnogoljudan parlament.

Šta bi ste izabrali između glasa za Vučića i tri crvene ili da vam iseku struju? Pogotovo ako radite najgrublje povremene poslove, niste bili i nikad nećete otići na more, niti odvesti decu kod zubara

Javni sastanci i postrojavanje potčinjenih su uobičajni rituali lojalnosti diktatorima. A što se Aleksandra Vučića tiče: videla žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu. Ili što bi rekli stari Latini: Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu

Postavka o Jasenovcu u holu Narodne skupštine kao dobrodošlica evroposlaniku Toninu Piculi i ostalim evroposlanicima je na nivou Vučićevog videa na mreži X u kome elaborira kvalitet svog smeštaja u Davosu. Tamo mu je bio kratak krevet, ovde mu je kratka pamet

Zašto je dekan Milivoj Alanović isti kao šovinisti koji su huškali na ratove devedesetih? Zbog čega režimlije ne smeju ni pred sudiju za prekršaje, a kamoli pred Viši sud? I šta je ključni razlog za Vučićev rat protiv naroda i države

Profesorki Jeleni Kleut uručen je otkaz. Onda je doživela najveću počast koju prosvetni radnik može da doživi – studenti su masovno ustali da je brane od svih koji nasilno ućutkavaju kritičku misao
Čudo neviđeno u Srbiji – suđenje ministru
Koga plaši slučaj građanina Selakovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve