Hapšenje Dijane Hrkalović dugo je pripremano uz vrhunska vina i plodove mora, koordinacije ružičastih analitičara i ekipa tabloida, beskrajna sastančenja po policijskim kancelarijama i referiranja u vili „Bokeljka“. Na kraju, kad je bivšoj državnoj sekretarki određen pritvor, niko nije bio iznenađen, niti je – vala – od svega ispala posebna senzacija.
A i kako bi? U politici vladanja Aleksandra Vučića „državnim“ i udarima na mozak nacije samo je nebo granica: ako na Kosovu tek što nije započeo rat, onda Nebojša Stefanović vodi zavjeru protiv predsjednika Srbije i njegove familije; ukoliko državu ne potkopavaju zapadne ambasade, onda to rade prljavi policajci i banda Veljka Belivuka; ne progone li „tajkunsko-mafijaški“ mediji Vučićevog sina Danila, onda im je na meti njegov brat Andrej…
Elem, afere se zatvaraju novim aferama ili podgrijavanjem starih bez ikakvih, makar i mikroskopski vidljivih promjena u društvu. I tako iz dana u dan, iz tabloida u tabloid, iz obraćanja naciji u obraćanje naciji…
Javnost i biračko tijelu na koncu su presisali i pregorjeli, što hoće kada se preigra. Ipak, u svakom rijalitiju postoje pravila, pa i u ovdašnjem političkom životu. Nije zato pitanje zbog čega je sada uhapšena Hrkakovićeva, već što Vučić time želi postići? Odgovor je prilično složen, a njegov veliki dio leži u posljedicama otkrivanja plantaže marihuane kraj Beograda.
Zalegnuvši naime punom težinom iza Predraga Koluvije, prvooptuženog u slučaju „Jovanjica“, režim je sam sebe kriminalizirao bolje nego što bi itko drugi mogao.
Kakva je to država gdje se – umjesto da budu nagrađeni – progone inspektori zbog postignutih rezultata? I čija bi policija, čak i pri smanjenoj uračunljivosti, smjela iskreno surađivati sa takvim MUP-om Srbije? Pogotovo što teorijama zavjere zaraženi ministar pati od kronične špijunomanije i smatra za svoj glavni zadatak demontiranje „Jovanjice“, jedinog pravog slučaja za koji Stefanović iz nekog razloga nije pitao Vučića što da radi. To što poslije Aleksandra Vulina od MUP-a Srbije neće ostati ni kamen na kamenu, slika je i prilika vladavine prava na naprednjački način.
Ova kriminalizacija samih sebe dovela je vlast u škakljiv položaj. Kako je moguće – pitaju kapilarni glasovi – da Vučić ne može pohapsiti odgovorne za prisluškivanje, pakovanje Koluviji, pritiske preko sina i brata, odmetnute strukture u policiji i brojne druge koji mu rade o glavi i porodici? Čime li ga to drže u šaci? Nešto se moralo uraditi, pa je pala Dijana Hrkalović.
Tko je i što je ona, davno je presuđeno u tabloidima; sada joj objavljuju i slike iz telefona dok je u gaćama. Ovo – uz poslovičnu mizoginiju i zavist prema njenom meteorskom usponu sasvim u skladu sa naprednjačkim sistemom vrijednosti – jednim udarcem ubija dvije muhe.
Prva je odvraćanje pažnje od Koluvije, a druga predstavlja ogromnu afere u najavi. Naime, Hrkalovićeva nije iz ličnog ćefa vodila operaciju pacifikacije navijača Partizana sa Aleksandrom Stankovićem i Belivukom, niti je sa kriminalcima jedina ostvarila nezdravu bliskost. Zato daljnje kopanje po prljavim tajnama iz ovog slučaja mora biti okončano pronalaženjem krivca dovoljno uvjerljivog da mu se prišije odgovornost za sve.
Postoji li tu itko bolji od Nebojše Stefanovića? U suprotnom, čitava naprednjačka nomenklatura – od Vučića pa naniže – mora priznati kako ih je djevojka opčinjena „žestokim momcima“ i bez ikakvog političkog iskustva godinama vrtjela oko malog prsta. Pošto tako nešto ne odgovara stvarnosti, a nije ni politički oportuno, Stefanović živi staljinističku stvarnost poslije pada staljinizma.
Poput pojedinih Staljinovih žrtava, spada u najzaslužnije za koncentraciju čitave vlasti u rukama jednog jedinog čovjeka. Slično njima, Stefanović i dalje obavlja visoku i odgovornu funkciju dok ga prozivaju iz baze i strogo kontroliranih medija; kao što je Staljin bodrio Buharina prije hapšenja, tako i Vučić s vremena na vrijeme pohvali svog ministra obrane. U oba slučaja, to ipak ne sprečava bivše suradnike da ih terete, pogotovo kad upoznaju unutrašnjost Lubjanke, odnosno – CZ-a. Do u dlaku je isto i sumnjičenje za špijunažu i pokušaji obrane kroz mutne aluzije i plačljiva zaklinjanja na vjernost…
Na kraju, kao i drugovi u Moskvi – recimo 1937. – Stefanoviću u Beogradu 2021. nije preostalo ništa osim čekanja. U toj strepnji mnogo je nedoumica. Na primjer, hoće li Dijana dobiti ponudu koju ne može odbiti i postati krunski svjedok protiv njega? Ili će udarac doći iz sasvim neočekivanog pravca?
A opet, možda sve nestane samo od sebe poslije izbora i bude zamijenjeno novim aferama i akterima. Da je do sada uvijek tako bilo u tabloidnom staljinizmu nije mala utjeha. Bude li ovako, Nebojša Stefanović i Dijana Hrkalović će blistati od ponosa zbog lične žrtve na putu Srbije da postane najprosperitetnija zemlja u ovom dijelu poznatog kozmosa koju sigurnom i nepokolebljivom rukom vizionarski vodi Aleksandar Vučić. U protivnom, eto nama „Beogradskih procesa“.
