Prije nekoliko godina mi je prijatelj, danas pokojni pisac Marko Sosič, ispričao kako je u Trstu upoznao čovjeka koji je početkom devedesetih odlazio u Bosnu i pucao na ljude u opkoljenom Sarajevu. Bila je to po Markovim riječima tek sjena čovjeka, ono malo što od čovjeka ostane nakon što ga dotuče savjest. U borbi protiv nje ništa mu nije pomoglo, ni psiholozi, ni alkohol, a očito nisu ni delirična birtijska ispovijedanja kojima je Marko svjedočio. Čovjek je nedugo zatim umro ostavivši svoju sablasnu priču na duši piscu, osjećajnom i osjetljivom. Činilo mi se da se Marko bio čak i sažalio nad sudbinom starca kojega je ubila vlastita nečovječnost. Ali još ga je dublje potresla svijest o njegovu postojanju.
Da Marko Sosič prošle zime nije ni sam prerano preminuo, siguran sam da bi ta ljudska neman postala jednom od njegovih literarnih opsesija i na ovaj ili onaj način prerušena provlačila se kroz mnoge njegove knjige. Tako su se, naime, kroz Markove knjige ustrajno provlačili mnogi u čije je mračne ili tek duboko nesretne umove on ustrajno pokušavao prodrijeti. Ovako nam je ostao samo njegov posljednji veliki roman Kruh, prah i u njemu nekoliko potresnih pasaža u kojima Marko oživljava tog izopačenog čovjeka.
“Slika muškarca iznenada nestaje iz mojih misli, vratiće se, znam. Sa njim nestaju i njegova žena i njihova djeca. Nema ih više. Uvijek je tako, posjete me pa nestanu. Kad se vrate, muškarac će biti sam i njegova će žena biti sama, muškarac će se približavati frontu, gdje će ga dovesti do snajperista koji će mu za pare dozvoliti da ubije čovjeka, a žena će i dalje biti kod kuće i gledati kroz prozor i pušiti i čekati da se djeca vrate iz škole.”
Dokumentarni film Sarajevo safari redatelja Mirana Zupaniča, nedavno prikazan na festivalu AJB DOC u Sarajevu, jednim sitnim dijelom posthumni je rad Marka Sosiča. Upravo je njegov susret sa učesnikom safarija potaknuo nastanak ovog filma i stoga mi je bilo drago vidjeti da Zupaničev film svoju priču pripovijeda osjećajno i humano kao što je to u književnosti, kazalištu i na filmu činio i Marko.
Film u prvu ruku pokušava osvijetliti poprilično neistraženu priču o lovu na ljude, o tome kako su za vrijeme rata na položaje srpske vojske iznad Sarajeva redovno dolazili stranci koji su bogato plaćali da mogu pucati na ljude u opkoljenom gradu kao što se puca na životinje u afričkim prerijama. Ali Sarajevo safari je možda i više od toga film o trogodišnjoj opsadi i o tome kako metci, ispaljeni iz snajpera prije skoro trideset godina, i danas pogađaju svoje žrtve jednakom silinom. Film, naime, ne razotkriva lica lovaca na ljude, ne ulazi u trag onima koji su lov organizirali niti se pita tko je na tim zločinima zarađivao. Umjesto toga mi u filmu gledamo lica i slušamo priče žrtava.
Miran Zupanič u svom filmu priču o zločinu vješto prepliće sa pričom o žrtvi koristeći pri tom snimke koje je napravio, zajedno sa producentom Francijem Zajcem i snimateljem Božom Zadravcem u Sarajevu 1993. godine, snimajući dokumentarni film Oči Bosne. Dok, dakle, Zupanič pokušava otkriti tko sve i kako puca na Sarajevo, gledatelja odvlači na ulice, parkove i mostove, bolnice i školske klupe opkoljenog grada. Zapravo se u filmu neprestano izmjenjuju dva pogleda na Sarajevo. Onaj odozgo, iz perspektive snajpera, u kome se grad pretvara u mravinjak pokretnih meta, te na onaj odozdo, iz perspektive ljudi koji u gradu žive i umiru, gladuju i smrzavaju se, izmorenih i nemoćnih ljudi koji po ulicama svog grada sakupljaju tijela umrlih i ranjenih sugrađana ili sijeku drveće po gradskim parkovima ne bi li se mogli ugrijati. Pričajući tako priču o izopačenosti lovaca na te nesretne ljude, Miran Zupanič priča o izopačenosti svih koji pucaju na Sarajevo, bez obzira da li za pucanje plaćaju ili su za nj plaćeni, bez obzira pucaju li iz zabave, zablude ili uvjerenja.
Drugim riječima, opkoliti grad i tri godine ga gledati preko nišana, mnogo je okrutnije i izopačenije nego što je platiti da bi se moglo na taj grad opaliti nekoliko hitaca. I to je, zapravo, onaj osjećaj koji u filmu bude bolne ispovijesti žrtava snajpera i to je ono što film ne čini toliko “šokantnim”, koliko beskonačno tužnim. U tom pogledu se film ne izdvaja mnogo od drugih filmova o opsadi Sarajeva, i moglo bi se čak i reći da Zupanič spretno koristi jednu šokantnu i nedovoljno poznatu priču o lovu na ljude da bi nam pomoću nje još jednom ispričao priču o ratu, priču koju bi danas mnogi željeli potisnuti.
Kako i sam redatelj priznaje, prvobitna želja filma Sarajevo safari bila je barem malo odgurnuti sjenu koja se nadvila nad pričom o kojoj se od rata pa naovamo mnogo šaputalo, a malo govorilo. I o kojoj ni dan danas nitko od upletenih ne želi progovoriti.
U filmu tako o lovu na ljude progovara tek jedan svjedok, a i njegov je identitet prikriven. Radi se o Slovencu koji je, prema svojim riječima, nakon raspada Jugoslavije, jugoslavensku tajnu službu zamijenio američkom. On u filmu priča o tome kako je u razdoblju od 1993. i 1994. godine više puta na srpskim položajima iznad Sarajeva prisustvovao takozvanom lovu na ljude, te kako su mu srpski vojnici, znajući za koga radi, dozvolili da vidi što se i kako dešava.
Teško je, naravno, povjerovati na riječ tajnom agentu bez imena i bez lica koliko god njegova priča zvučala uvjerljivo. Ali je poznato da se taj čovjek za vrijeme rata nalazio u Sarajevu i da je tamo bio akreditiran kao novinar, iako nije radio kao novinar. Uz to, upravo je uz njegovu pomoć ekipa filma došla u kontakt sa dvojicom pilota koji su za vrijeme rata helikopterima prevozili lovce na ratišta. Isprva su piloti bili čak i spremni progovoriti pred kamerom, ali su se u zadnjem trenutku predomislili.
O sarajevskom safariju u filmu progovara i analitičar bosanske obavještajne službe Edin Subašić. Njemu je 1993. godine u ruke došao izvještaj sa saslušanja zarobljenog srpskog vojnika koji je priznao da su zajedno sa njim i njegovim suborcima iz Beograda na Pale došla i petorica stranaca koji, za razliku od njega, nisu bili plaćeni da se bore, već su za to sami plaćali. Bosanska obavještajna služba te je informacije, po Subašićevim riječima, predala talijanskim kolegama, a oni su im kasnije javili da su uspješno neutralizirali grupu organizatora.
I to je što se lova na ljude tiče zapravo sve. Nema prozivanja i optuživanja, nema špekulacija o navodnim počiniteljima i njihovim suradnicima, nema upiranja prstom u bilo koga. Stoga je pomalo neobično što se toliko ljudi u Republici Srpskoj pa i u Srbiji osjetilo prozvanim i što otvoreno prijete redatelju Miranu Zupaniču te protiv njega podižu tužbe.
O golgoti trogodišnje opsade Sarajeva od vojske Republike Srpske, Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih jedinica ispričalo se već bezbroj priča, snimljeno je puno filmova i napisano pregršt knjiga o sistematskom ubijanju nedužnih Sarajlija pa je, barem meni, teško razumjeti zašto nekome danas tako smeta film Sarajevo safari. Teško vidim logiku u tome da upravo one koji posve ravnodušno prihvaćaju priču o trogodišnjem srpskom granatiranju Sarajeva kao u živu ranu pogađa priča o nekolicini stranaca koji su sa srpskih položaja tu i tamo ispalili nekoliko metaka.
Ili možda tu ipak ima logike? I to logike mimo nadolazećih bosanskohercegovačkih izbora i srbovanja u njihovo ime. Možda ima logike u tome što se nakon skoro trideset godina, u kojima smo saznali sve što se dešavalo u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu, sada vraća otvorena želja da se sve to potisne i, ako treba, čak i nasilno zaboravi. Vraća se, dakle, potreba da svi naši zločinci opet postanu heroji, iliti – kako to beogradski gradonačelnik nedavno reče – samo ljudi koji su se borili za svoj narod. Pojavljuje se iskrena težnja da i velikosrpski rat postane domovinski odnosno narodnooslobodilački rat.
I zato je grijeh filma Sarajevo safari to što on zapravo onečišćuje časnu velikosrpsku borbu, to što odvažnu i hrabru borbu za opstanak srpskog naroda na tlu Bosne i Hercegovine miješa sa obješenjačkim ubijanjem iz zabave te sa njime povezanim ratnim profiterstvom.
Kada bi se politika Republike Srpske i Srbije – a sa njom i većina medija u Banjaluci i Beogradu – imalo sramila trogodišnje opsade Sarajeva i drugih velikih zločina velikosrpske politike, kada bi ih bila u stanju osuditi i od njih se distancirati, i nju bi zanimalo znati što se točno u to vrijeme događalo na brdima iznad Sarajeva, tko je to dozvolio i tko sve pri tome sudjelovao. I kod koga je, na kraju krajeva, završio novac poremećenih stranaca.
Ali pošto politika Republike Srpske i Srbije opsadu Sarajeva ustrajno vidi kao legitimni dio borbe za prava srpskoga naroda u Bosni i Hercegovini, nipošto ne može prihvatiti priču o bilo kakvom safariju, priču koja je u kontekstu rata gotovo i nebitna, ali koja još jednom pokazuje koliko je taj rat bio izopačen i nečastan i koliko je malo veze imao sa potrebama i pravima bosanskih Srba.
I mada je to banalno i glupo isticati kada se govori o ubijenom jednogodišnjem djetetu, možda za ovu priču ipak nije nebitno da je majka iz snajpera pogođene djevojčice o kojoj se govori u filmu Sarajevo safari, Srpkinja, da je dakle upravo jedna od onih za čije su se potrebe i prava navodno borili velikosrpski heroji po brdima iznad Sarajeva.
Reakcije na film Sarajevo safari, nažalost, još jednom pokazuju da se ovaj naš svijet sasvim svjesno odlučio vratiti obmanama i lažima te starim mitovima, odlučan da ne dozvoli nikome i ničemu, a najmanje istini, da ga u tom procesu ometa. Tako je bilo sa filmom Quo vadis, Aida, tako je to sada sa filmom Sarajevo safari. Nijekati, nijekati i samo nijekati. A uz to, ako treba, prijetiti i podizati tužbe protiv umjetnika.
I kako je krenulo, možda će već sutra, po uzoru na svog prijatelja Putina, srpske vlasti zabraniti ljudima da govore i pišu o ratu u Bosni. Za Republiku Srpsku i Srbiju možda već sutra nikakvog rata neće biti, nijednog srpskog vojnika ni u Vukovaru, ni u Srebrenici ni iznad Sarajeva, nijednog ispaljenog metka, nijedne ubijene djevojčice, ničega. U sutrašnjoj će Velikoj Srbiji možda uskoro zavladati vječiti, silom zapovjeđeni mir tek privremeno narušen NATO bombardiranjem 1999. godine i barbarskom otmicom srpskog predsjednika od belosvetskog ološa.
U takvoj će zemlji knjige Marka Sosiča po svoj prilici biti zabranjene da ne bi slučajno remetile mir pa ih zato, molim vas, čitajte sada, dok još možete.
“Čovjek glatkog lica pogleda kroz nišan puške, pred njegovim se okom u strašnoj blizini iscrtaju zidovi gradskih kuća, prozori, komad praznog puta, pas, krošnje drveća, srušene kuće, odjednom ljudsko biće, sakrilo se iza zida, muškarac, žena, ne vidi dobro. Da, žena je, u rukama ima kantu, ohrabrila se, sad pretrčava ulicu, nestaje iza druge kuće, on će je sačekati, možda se vrati. Muškarac rukavom briše znoj sa čela, na trenutak se osvrće prema snajperistu koji mirno žvače kruh, zatim ponovo gleda kroz nišan, oči mu suze. Pa ipak mu se pogled ponovo izoštrava. Vraća se, žena sa kantom se vraća, ona hoda sporije, kanta je teža, on je sada lijepo vidi, kao da je uz nju, među nogama osjeti nabrekli ud i nišani u njenu glavu, tamna je njena kosa, mršavo je njeno tijelo.
I puca u nju.”
