Lica Mustafe Nadarevića

Od trenutka kada smo se prije desetak godina upoznali i sjeli na kafu u blizini ljubljanskog Tromostovlja, pa sve do našeg posljednjeg susreta, Mustafa je prema meni iskazivao pomalo očinsku blagost i neskrivenu naklonost. Osjećao sam već pri prvom susretu, a sada znam da je to bilo tek jedno od njegovih lica – Moamer Kasumović jednom mi je u šali rekao kako ih ima četiri – lice vrlo slično onome koje se može vidjeti i u njegovim intervjuima. To je lice Mustafe Nadarevića bilo lice uglađenog starijeg gospodina, beskonačno prijatnog sugovornika, trezvenog i promišljenog, no sa osmijehom koji može, a i ne mora biti fakinski, istovremeno nedužnim i zavodljivim, osmijehom koji pažljivom oku razotkriva da se iza gospodske fasade možda krije i štošta negospodskog, da se tamo krije i neko drugo, drugačije lice.

Nije, naravno, Mustafa bio jedini čovjek sa više lica, svi mi kroz život prolazimo noseći na licu raznorazne maske, ali kad se sjetim Mustafe, meni prije svega iskrsnu ta njegova lica, četiri ili koliko ih je već bilo, i vidim ga kako dolazi na probu kostima i kako tamo sreće kostimografkinju Zvonku i njenu pomoćnicu Eminu i kako, onako s vrata, on postaje neko drugi i kako iz njega proviruje nešto beskrajno djetinjasto, neka neukroćena zaigranost, neki luckasti ludizam. Tada mi se na trenutak učinilo da je to on, da je to pravi Mustafa, no malo zatim on sreće Slobodana, mog pomoćnika, Sarajliju, i iz Mustafe onako usput, kao neki refleks, izbija nešto jalijaško, nešto što ne bježi od sitnih prostakluka i drugarskih podrugivanja.

I ja polako shvaćam kako je sve to samo igra, igra u kojoj je Mustafa samo bolji od svih nas koji igramo sličnu igru, jer je bilo potpuno nemoguće razlučiti koje je od tih njegovih lica pravo. Rekao bih da je baš zato mogao biti i amidža Idriz i gospodin Glembaj, da je baš zato bio i Zijo Zulfikarpašić u Kusturičinom Ocu i Duje u Velom mistu.

No ono što me i dalje kopka jeste pitanje zašto je Mustafa od svih svojih lica za mene izabrao svoje očinsko lice. Jesam li ja za njega možda izabrao preozbiljno lice, lice poklonika puno strahopoštovanja, lice preambicioznog mladog redatelja? Ili je to ipak bilo zbog njegove Slavice? Nešto mi naime govori da je zbog nje onako bez riječi pristao da glumi u mom filmu, da sam ja bio prvenstveno njen izbor i da je zato prema meni bio onakav kakav je bio.

Zapravo je Mustafino lice koje sam gledao bilo tako uvjerljivo da sam ga jednom posve iskreno pitao zašto ljudi govore za njega da je zajeban. Jer tada uistinu nisam mogao da ga zamislim kao zajebanog. A on mi je iskreno priznao: „Umijem ja biti zajeban, Gorane.“

A ja mu nisam vjerovao, iako sam već tada znao za priču o tome kako je Bati Čengiću Mustafa pred kraj snimanja Gluvog baruta zaprijetio da će ga čim snimi svoj posljednji kadar prebiti na mrtvo, a Bata se toliko prepao da je, navodno, iz straha promijenio kraj filma i izbrisao Mustafu iz završne sekvence samo da se ovaj ne vrati na snimanje i ispuni obećanje.

Bilo je još takvih priča, a sve su se pričale i još se pričaju sa rijetko viđenim poštovanjem. I Mustafa je djelovao svjestan i nesvjestan divljenja svojih kolega i svoje veličine, kao neko ko je dio tog svijeta, ali istovremeno i mimo njega. Jer glumio je Mustafa ljudima sve i svašta, ali sebi, činilo mi se, nije glumio. I zato se, i kad je pod stare dane pristao biti Izet Fazlinović, umio nositi sa nenadanom samardžijskom slavom.

Što nije bio nimalo lak zadatak. Jer jedno je bilo Izeta odglumiti, to je Mustafi Nadareviću bilo ko hljeba se najesti, ali nije bilo nimalo lako biti Izet za svu našu raju. I jeste se Mustafa od Izeta sakrivao i po Ljubljani i po Zagrebu i kojekuda još, ali kada je izašao na vidjelo, onda je odradio posao, slikao se sa djecom i odraslima, pustio ih da oni uživaju u druženju sa Izetom i nije im objašnjavao da on nije Izet već naš uvaženi glumac Nadarević.

I ja sam ga jednom nazvao kao Izeta i zamolio ga da kao Izet progovori sa mojom malom rodicom Dunjom – za sve mlađe članove moje familije ja sam bio i ostao onaj rođak koji zna Izeta – i Mustafa je to sa savršeno odglumljenim veseljem odradio. I kada je Izet preko telefona pričao sa punim stanom moje rodbine, a ja gledao velike Dunjine oči, bio sam mu možda i zahvalniji nego onda kada je pristao da glumi u mom prvom filmu.

Znam, sve je to možda banalno, i to očaravanje djece likom iz televizijske serije i ta slava i sve to, ali ima tu nečega. Jer kada smo na željezničkoj stanici u Kaknju snimali moj drugi film u kojem Mustafa igra jednu malu ulogu, gledao sam cijeli dan ljude kako se slikaju s njim, i osjetio sam da bi ti ljudi, da ih je Mustafa zamolio, bez razmišljanja digli onu željezničku stanicu i prenijeli je vlastitim rukama iz Kaknja u Ćatiće. Tako su ga oni gledali, toliko su bili sretni što su se našli u njegovoj blizini.

Da, velika je to bila stvar, biti Izet za svu našu raju, i Mustafa je morao imati lice iza kojega se mogao sakriti pred svojim obožavateljima. Ali je Mustafina veličina bila i u tome što je on njima sebe odglumio tako da nisu ni posumnjali kako im bilo što krije.

Nakon što je umro, pregledavao sam poslije dugo vremena fotografije sa snimanja svojih filmova i rastužilo me to što među njima nisam našao i svoju fotografiju sa Mustafom Nadarevićem. Za trenutak sam bio mali dječak koji je zakasnio na željezničku stanicu u Kaknju, gdje je snimao film i slikao se sa svima.