
Pregled nedelje
Otac, sin i neljudski režim
Ukoliko imate trunku ličnog integriteta, lako ćete ugledati samog sebe na kiši u štrajku glađu. Kao što danas za Milomira Jaćimovića nema pravde, zakona i ustavnih prava, sutra ih možda ni za vas neće biti

Deveti mart 1991. godine i 5. oktobar 2000. godine nisu zaživeli u kolektivnom pamćenju Srbije. Režimi vladavine jednog čoveka, po prirodi svog ustrojstva, potiskuju sećanje na činove koji su nastojali da ustanove slobodu za sve
Prošao je još jedan 9. mart, datum kada je nacionalistički režim budućeg masovnog ubice i diktatora Slobodana Miloševića odneo prevagu nad građanima koji su, posle komunističke diktature, pokušavali da ustanove republiku. Tu i tamo se, kao i obično, moglo čuti lamentiranje poraženih republikanaca nad propuštenom šansom, dok je, s druge strane, logično, odjekivalo ledeno ćutanje režima. Iz perspektive režima tog se dana 1991. godine nije dogodilo ništa vredno pamćenja, te se nema ni šta obeležavati.
Veliki datumi prošlosti – oni datumi koji se pamte, koji se slave, koji ritualno ponavljaju ono što se ne može ponoviti – veliki su zbog toga što iza njih stoji organizovana sila koja, iz sopstvenih razloga, neguje sećanje na događaj. Ta sila je, u velikom broju slučajeva, država. Ili crkva. Ili država spregnuta s crkvom: dan Hristovog rođenja, recimo, udruženim snagama slave silne sekularne države i crkve.
Ima i onih datuma koji se ugnezde u kolektivno pamćenje – poput, recimo, zemljotresa koji je razorio Skoplje (kolektivna trauma avnojevske Jugoslavije, ali i dan kada je čitava Jugoslavija, bez oklevanja, krenula u pomoć porušenom glavnom gradu Makedonije) – a da iza te vrste sećanja ne stoji nijedna organizacija.
Simbolička nosivost događaja
Nije, čak, bitno da li se nešto zaista dogodilo, ili je reč o mitu. Uvek se slavi sadašnji trenutak, a povod može biti bilo šta: svoju snagu praznik ne crpe iz samog događaja (potpuno je nevažno da li je Isus zaista postojao), već iz svoje simboličke nosivosti. Praznik nije stvar pukog pamćenja, već čin kojim se utvrđuje ideja nosilja. Praznik je performativni čin, delotvorni čin, dakle, kojim se utvrđuju vrednosti na kojima počivaju zajednica, društvo, ili država.
Pad Bastije 14. juna 1789. godine, recimo, datum je koji francuska Republika slavi jer taj događaj stoji u temelju ideje kolektivne slobode (narod je postao subjekt). Drugim rečima, u žestokoj bici između monarhije i republike – a ta ja borba trajala stotinak godina – republika je odnela pobedu, te je pamćenje na dinastije postalo stvar istorije i istoričara, ne više i države s republikanskim uređenjem.
Borba za republiku
Postoje, međutim, i oni datumi koji se bore za svoj status. U Srbiji to su pre svega 9. mart 1991. godine i 5. oktobar 2000. godine. Naizgled nije teško odgovoriti zbog čega ta dva datuma nisu zaživela u kolektivnom pamćenju Srbije. Monarhistički režimi (vladavina jednog čoveka, dakle) po prirodi svog ustrojstva potiskuju sećanje na činove koji su nastojali da ustanove slobodu za sve (a ne za jednoga).
U republici slobodni su svi građani. U monarhiji slobodan je samo jedan, a svi ostali su podanici. Iz perspektive republikanca 9. mart je važan jer je to prvi pokušaj izlaska Srbije iz monarhističkog uređenja: najpre kneževina, potom kraljevina na čijem su se čelu smenjivale dve dinastije, zatim komunistička, potom nacionalistička diktatura, nikada Srbija nije bila slobodna zemlja do drugog važnog datuma (za republikance), 5. oktobra 2000. godine kada je ustanovljena Prva srpska republika koja je trajala 12 godina.
Mitski obrasci
Lament nad propuštenim prilikama 9. marta, a potom i 5. oktobra, međutim, ume biti iritantan jer izostaje politička artikulacija tih događaja. Dušan će Kovačević, recimo, govoreći o 9. martu, reći kako „oseća da i dan-danas vladaju sile iz senke i da povlače neke konce naših života, a da mi toga nismo svesni“ (Danas, 9. mart, str. 1). U redu, nije D. Kovačević čuven po prodornim teorijskim analizama (čovek, eto, „oseća“), ali proizvoljnim svojim smatranjima po javnom prostoru on često artikuliše mitske obrasce koji gode ušima gomile („a jes dobro reko…“).
Neće se proslaviti ni oni čiji analitički domet seže do uvida o tome da je voda mokra, pa utvrđuju da je na delu kontinuitet režima iz devedesetih godina (ko bi rekao…).
Borba za pamćenje
Nema tu nikakve zlehude sudbe, niti skrivenih namera istorije. U osnovi oba ova datuma, ako ih hoćemo tumačiti u političkim, a ne metafizičkim (ili magijskim) veličinama, stoji borba za republiku kao režim slobode svih. A borba za uspostavljanje republike verovatno je najteža zamisliva politička borba, jer republika, kao ideja i režim slobode, nasuprot sebi ima režime neslobode: autokratije, diktature, ili tiranije. Čak i ako retorika ili praksa u toku ustanovljenja republike odstupe od republikanske retorike i prakse – još je Makijaveli, republikanac, ustanovio da je zarad ustanovljenja republike dopušteno mnogo toga, te da jedino uspostavljanje republike može da opravda nerepublikanski čin – upravo će ustanovljena republika pacifikovati takvu retoriku i takvu praksu.
Borba za slobodu je, utoliko, i borba za bolje pamćenje, za režim u kojem će vrednosti da se nadmeću i stvaraju u slobodnom javnom prostoru (umesto da ih, u svome sveznanju, oktroiše vladar). Borba za slobodu uvek je i borba za pamćenje slobode (a ne besmislenenih vladara).

Ukoliko imate trunku ličnog integriteta, lako ćete ugledati samog sebe na kiši u štrajku glađu. Kao što danas za Milomira Jaćimovića nema pravde, zakona i ustavnih prava, sutra ih možda ni za vas neće biti

Nema ničega u ideji Fakulteta srpskih studija što državni univerziteti već ne pokrivaju. „Identitetske discipline“ nisu drugo do košmari proizašli iz falangističkih glava

Ko je od nas ikada pogledao svih 250 imena poslaničkih kandidata na listi za koju želi da glasa? Iako to nigde nije rečeno, jasno je da će studentska lista biti švedski sto. Ako je ikom bitno, moj glas imaju, sve i da mi se 249 imena ne dopadne

Aleksandar Vučić sprovodi neobjavljeni državni udar. Džaba kreči. Nema on odbranu od zahteva za pravdom. Jer kako da pogleda u oči majci koja štrajkuje glađu, umiri narod na ulicama i utiša đačiće koji na ekskurziji viču – „Pumpaj!“

Aleksandar Vučić misli da u utorak putuje za Brisel u svojstvu predsednika Republike Srbije, ali zapravo odlazi kao predsednik Ćacilenda. Na to je sam sebe sveo, samo što toga još uvek nije svestan
Dijana Hrka, Milomir Jaćimović i emocije građana
Ranjene duše na obodu Ćacilenda Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve