Dok se nalazio u bojkotaškoj fazi, Pokret slobodnih građana je lansirao slogan „Vučiću, igraj se sam“. U međuvremenu su ga Sergej Trifunović i drugovi zaboravili, ali nije predsjednik Srbije. On se, vala, igra sam za sve pare: na gradilištima i putevima, u tvorničkim halama i školama, na svečanim binama i u televizijskim studijima. Izuzmu li se lovci na cenzus u strogo propisanim dozama, u predizbornoj kampanji nema nikog osim Aleksandra Vučića. Koliko je zastupljen po televizijama, komotno bi pored parlamentarnih, pokrajinskih i izbora za lokalne vlasti, mogao izići i na one za mistera ili prvi glas Srbije.
Hiperaktivan i raspoložen, Vučić se ne igra samo inteligencijom građana, nego i sa onom vještačkom. Riječ je o robotu Emi na Učiteljskom fakultetu, napravljenoj uz kinesku pomoć. Elem, na njegovo pitanje zašto je došla u Srbiju, ona je odgovorila: „Ja volim Srbiju. Ovo je zemlja sa divnom prirodom i ljudima i ima pred sobom budućnost za razvijanje robotičkih disciplina. Sigurna sam da ćete postati jedna od najnaprednijih zemalja na svetu“. Teško da bi se i Ana Brnabić mogla bolje izraziti i više usrećiti svog šefa.
Uostalom, premijerku građani još i mogu vidjeti na ekranima za razliku od ostalih velmoža iz Srpske napredne stranke. Djeluje kao da su svi u karantinu zbog korone i pripuštaju se u predizbornu kampanju isključivo da povremeno uskliknu s ljubavlju predsjedniku Vučiću – nešto nalik na odlaske u trgovinu osoba starijih od 65 godina tokom vanrednog stanja. To je sve: SNS se jedva spominje u javnosti, koalicioni partneri ne fermaju ni dva posto, najavljeno predstavljanje novih kadrova je zaboravljeno… Svuda je i stalno samo Vučić.
Mada je on i ranije bio zaštitno lice svih naprednjačkih kampanja, pogotovo u završnicama, one nikad nisu bile ovoliko fokusirane na njegovu ličnost. Činjenica da je njegov rejting daleko iznad stranačkog jeste veoma važna, ali ne i presudna. Na ovim izborima, naime, finalno se utvrđuje kult ličnosti Aleksandra Vučića: samo zahvaljujući njemu, groblja u Srbiji nisu puna umrlih od korone; samo je on generator razvoja i vizionar koji zemlju vodi ka nikad zabilježenom prosperitetu; samo on može riješiti kosovski i svaki drugi problem; samo njega kineski predsjednik Si Đinping oslovljava sa „brate“… On je, dalje, vrijedan, skroman, plemenit, hrabar i čovječan, savršeno u skladu sa propagandom svakog autokrate – kako ovih današnjih, unaprijeđenih modela, tako i onih zastarjelih iz vremena realnog socijalizma. Uostalom, zar nije predsjedniku Srbije najveći kompliment kada ga netko usporedi sa Josipom Brozom Titom?
U tom kontekstu predstojeći izbori nemaju „takmičarski značaj“, već im je cilj gromopucateljno proglašavanje općenarodne podrške Vučiću lično: em je SNS zbog toga neprimjetan, em i njegov predsjednik izbjegava u posljednje vrijeme spominjanje političkih protivnika. Na taj način, Vučić nastoji predstaviti sebe kao nacionalnog lidera iznad svih podjela i stranaka, patera familiasa najmodernije Srbije, direktnog potomka Stefana Nemanje, Karađorđa i Miloša Obrenovića. U ovoj vrsti igre zaista se i mora igrati sam – ni za koga tu nema mjesta osim za kibicere, publiku i scenske radnike iza pozornice.
Drugačije nije ni mogao odgovoriti na bojkot i ostati vjeran sebi. Rješavanje duboke političke krize kroz dijalog za Vučića je očigledno znak slabosti i potencijalna opasnost, a dodatno jačanje kulta ličnosti i autoritarnosti jedini je ispravan potez; zna on najbolje „što narodu treba“. U tom kontekstu, tropostotna opozicija u budućem skupštinskom sazivu imaće sličnu ulogu kao i ona u Honkerovoj Istočnoj Njemačkoj: nikome bitna, kontrolirana i ucjenjivana, ali uvijek pri ruci kao dokaz da je Srbija i dalje demokratska zemlja.
Bojkot zato nije partijska stvar. Igralište za Vučićev one– –man show, o čijoj grotesknosti svjedoči svaki građanin kada uključi televizor u dnevnoj sobi, godinama je građeno i opskrbljivano novim i boljim igračkama. Javnost dostojna tog imena odavno je zatravljena, mediji uz nekoliko izuzetaka predstavljaju propagandne servise, politički život je obesmišljen. Izići na još jedne izbore u toj konstelaciji ne predstavlja ništa drugo sem rezigniranog prihvaćanja pravila igre autoritarnog režima. Dakle, zastrašivanja i manipulacija, podaništva i korupcije, bahatosti i laži, daljeg zaostajanja za razvijenim svijetom i, prvenstveno, odustajanja od stečenih prava i sloboda.
Pa iako je tako, reći će slučajni prolaznik, opozicija od 2012. kada je bila u „punom kapacitetu“, nije mogla kontrolirati izbore. Kako li će tek sada sa toliko gradova i sela u zemlji gdje ne postoji ni u fragmentima, sumnjivo prikupljenim potpisima za liste i onoliko režimskih klijenata na njima? I kako će bojkotaši moći utvrditi koliko je ljudi stvarno izišlo na izbore? Neće valjda RiK i šaka promatrača spriječiti Vučića da proglasi izlaznost od pedeset i više postotaka – ma, onoliko koliko god želi?
Odgovor je u činjenici da dok god postoji, otpor ima smisla; dokaz su pretekli nezavisni i profesionalni mediji. Ako ništa drugo, odbijanjem učešća u legalizaciji kulta ličnosti Aleksandra Vučića udaraju se temelji jednoj istrajnijoj, iskrenijoj, poštenijoj i, u svakom slučaju, mudrijoj i osmišljenijoj borbi za bolju Srbiju umjesto one za šaku mandata i finansiranje kancelarija kombi stranaka. Uostalom, svako tko vjeruje svojim očima lako će procijeniti da li su izbori uspjeli, bez obzira što režim i njegovi propagandisti tvrdili.
I još nešto. Uprkos izloženosti raznim ucjenama velikog broja birača, bojkot predstojećih izbora i dalje je pitanje ličnog opredjeljenja. Kako stoje stvari, na nekim sljedećim mogao bi postati čin izuzetne pojedinačne građanske hrabrosti. Zar ne vrijedi razmisliti o tome, ostati kod kuće i pokazati odgovornost?
