U Novom Sadu, Nišu i, posebno, Beogradu većina je odrečno odgovorila na referendumsko pitanje. Za Aleksandra Vučića riječ je o posljedici žestokog ustavno-pravnog sukoba unutar Srpske napredne stranke zbog kojeg je dio njenog članstva i glasača 16. januara zaokružio “ne”. Kaže i da je jedva nagovorio roditelje da se slože sa promjenom Ustava.
Što li se to dešava u SNS-u, partiji poznatoj po čeličnom jedinstvu i usvajanju aklamacijom svakog prijedloga svoga predsjednika? Da ih nije uhvatila prpa od nezavisnog sudstva uslijed vlastite korupcionaško-kriminalne prakse? Ili je stranačka mašinerija slabo podmazivana poslije izbora sa unaprijed poznatim rezultatom? Uglavnom, u kapacitetu naprednjačkog Službenog glasnika, “Informer” tvrdi da će Vučić tihovati nekoliko dana, detaljno analizirajući rezultate referenduma.
Čini se da SNS kuburi sa kredibilitetom. Blokade saobraćajnica dočekao je kao i sve ostale proteste posljednjih godina – demonstranti su proglašeni za fašiste, a Vučić se kleo da mu nije ni nakraj pameti da popusti. Na kraju je tvrdo reterirao, prihvativši u potpunosti sve što je od njega traženo. Zašto? Zato što je revolt zbog djelovanja Rio Tinta zahvatio i njegovo biračko tijelo.
Time ekologija nije skinuta sa dnevnog reda. Gledajući Vučićev salto mortale, javnost je opravdano uplašena da će ponovo skočiti, prevrnuti se i vaskrsnuti projekt “Jadar” poslije izbora, pa pritisak nije popuštao. Opet je vlast nakon početnog bahaćenja uzmakla i sada najavljuje da će obustaviti rad Rio Tinta. SNS i nije imao neki izbor – litijum se pokazao kao najbolje sredstvo za krunjenje biračke podrške vladajućoj partiji.
Tako je osvanuo i referendum. Mada gromopucateljno zakazan, brzo je otišao u zapećak – naprednjaci i njihovi oponenti imali su druge prioritete. Prave kampanje za i protiv praktično nije bilo. Međutim, pokazalo se da je “ne”, slično ekologiji, ujedinilo pobornike i protivnike evropskog puta, “građaniste” i nacionaliste, veliki dio pravničke struke, profesionalne branitelje Kosova, navijače Novaka Đokovića…
Zbog čega, postoji više razloga. Kako da zagovornici Evropske unije i vladavine prava vjeruju Vučiću i njegovoj ekipi, ljudima koji su zatravili gotovo svaku instituciju u zemlji, na primjer? Ili da nacionalistički dio javnog mnijenja ne vidi takav “ustupak strancima” kao put ka priznanju Kosova? Možda se skepsi pridružio i dio kadrova SNS-a što “ostavlja srce na terenu” da bi poslije svake kampanje ostao preskočen u podjeli plijena?
Ipak, suština je u energiji oslobođenoj ekološkim protestima, odnosno prvom i jasnom dokazu da Vučić može biti pobijeđen. Zato, da se ne lažemo, mnogo više od budućnosti pravosuđa, referendum je bio izjašnjavanje o samom naprednjačkom režimu. Time se neizbježno postavlja pitanje da li će većinsko “ne” SNS-u u tri najveća grada u zemlji biti ponovljeno na izborima, pogotovo onim u Beogradu?
Lako se složiti sa Vučićem da je budući raspored glasova sasvim druga priča. Međutim, referendum je ukazao i na dosta toga o čemu će morati povesti računa tokom svog tihovanja.
Opozicija se tokom izjašnjavanja o promjeni Ustava nije uzajamno napadala, bez obzira na to što nije imala jedinstven stav – jedni su pozivali pristalice da zaokruže “ne”, drugi na bojkot, treći im baš ništa nisu poručivali… To svakako nije veliki korak za građane, ali jeste za opozicione partije u Srbiji. Mnogi smatraju da će ovaj pristup ohrabriti njihove birače, ali i privući apstinente i “razočarane u politiku”. Kada se na sve ovo dodaju uspjesi ekoloških protesta, opozicija na ove izbore ne bi trebala izići posvađana i sa debelim startnim minusom kao toliko puta do sada.
Referendum je i primjer da se, za razliku od svemira, SNS ne može beskonačno širiti. Aleksandar Šapić, posljednje pojačanje ove catch all stranke, svečano je zakazao. Ako je kao poputčik velikim dijelom prikupljao glasove u Beogradu koji nisu išli u naprednjački džak, utopljen u naprednjačku funkcionarsku bezličnost prestao je ikoga zanimati, uključujući i nove partijske drugove.
Otklon od Vučićeve brutalizacije cjelokupnog političkog života također je u porastu. Na parlamentarnim izborima 2020. koje je obilježio bojkot najvećeg dijela opozicije, u Beogradu je izišlo oko 38 posto birača; režimu tu nije pomoglo ni kreiranje vladino-nevladinih stranaka i organizacija. Taj trend se nastavio i na referendumu – marionetske tvorevine izvan formalnih struktura SNS-a bile su nevidljive ili iritantno tugaljive.
Naime, poslije deset godina vladavine neobjavljenim izvanrednim stanjem, demonizacijom svakog oponenta i dubokim podjelama zemlje, naprednjaci više nemaju koga razvaliti, kupiti i korumpirati na političkom tržištu. Pretekli dio opozicije i stvarnog nevladinog sektora sada je uveliko radikaliziran. Koliko, dobro se vidjelo po mobilizaciji i spremnosti njihovih pristalica da ne ustuknu pred nasiljem naprednjačkih paravojnih struktura prilikom blokada puteva.
Da ne bude nesporazuma – Vučić i ekipa ostaju i poslije aprilskih izbora dominantna politička snaga u zemlji. Međutim, veliki gradovi u Srbiji sve više i više pokazuju umor od naprednjaka. Koliko, ustanoviće se u Beogradu 3. aprila 2022.
