Kult koji odoleva

U Sarajevu se i dalje glavna ulica u centru grada zove Maršala Tita. Jedan od najpopularnijih kafića zove se „Tito“. Bista Josipa Broza uz glavnu gradsku prometnicu tokom poslednjih 15 turbulentnih godina nikada nije bila meta napada frustriranih nacionalista. U gradu djeluje relativno jaka nevladina organizacija Udruženje poštovalaca Josipa Broza. U većini ispitivanja javnog mnjenja, koja se obavljaju upravo pred njegov rođendan u maju, više od 70 odsto građana glavnog grada pozitivno ocjenjuje nekadašnjeg predsjednika Jugoslavije. Sve to bi moglo da navede na zaključak da je Sarajevo titoistički grad, kako su svojevremeno naglašavali predstavnici nacionalnih stranaka, ljuti što svojom pobjedom na prvim višestranačkim izborima 1990. nisu uspjeli da dobiju i bjanko podršku za konačno razračunavanje sa Titovim tekovinama. Međutim, spoljne manifestacije odnosa preme Titu nemaju više nikakav politički značaj. Ličnost druga Tita danas se koristi samo kao marketinški dodatak aktuelnim političkim razračunavanjima ili čisto stjecanju profita, kao u slučaju pomenutog kafića.

Da bi se objasnio generalno pozitivan odnos prema Titu u Sarajevu ili u dijelu Federacije BiH gdje su Bošnjaci većina, nužno je naglasiti da se Titu pripisuje većina zasluga što su današnji Bošnjaci (nekada Muslimani) i zvanično priznati i unijeti u Ustav kao narod. Bošnjačka nacija je u Titovo vrijeme doživjela konačno konstituisanje, zaokruženje i prosvijetljenje. Svojevremeno se baratalo podatkom da je broj Bošnjaka/Muslimana s fakultetom od 1960. do 1980. godine povećan 48 puta u odnosu na godine između dva rata. Tekovine bratstva i jedinstva se u višenacionalnoj Bosni i Hercegovini više cijene nego u drugim dijelovima nekadašnje Jugoslavije. Možda ova rečenica djeluje bogohulno nakon posljednjeg rata, ali je činjenica da se za Tita veže vrijeme mira, suživota i sigurnosti. Znači, svega čega danas nema ili ima samo parcijalno, na mahove, za određene kategorije stanovništva. Dakle, ličnost druga Tita nije analizirana sa naučnog, pa čak ni političkog stanovišta, već je više personifikacija nečega što sadašnjoj državi fali. U raznim anketama pred Dan mladosti ili Titov rođendan često slušamo stavove: „Dok je bilo Tite, nigdje nam nisu trebale vize“, „U Titovo vrijeme ja sam mogao zanoćiti u svakoj šumi, u svakom gradu“, „Za vrijeme Tita nije bilo važno ko je koje nacije“. Svijest većine građana očigledno pravi pozitivnu selekciju sjećanja i za Tita se vežu konstrukcije sigurnosnog ambijenta, a ne političke manjkavosti režima i apsolutizam vladavine. No, tome doprinose i sadašnje vlasti koje nisu uspjele uspostaviti istinske tekovine liberalnih demokratija tako da eksjugoslovenski boljševizam djeluje kao nedostižan ideal sadašnjim vlastima ogrezlim u nacionalizam i korupciju.

Tito je u središte javne pažnje vraćen prošle godine kada je podnijet prijedlog da se Titova ulica preimenuje u ulicu Alije Izetbegovića. Riječ je o glavnoj ulici koja prolazi kroz najstroži centar grada. Javno mnjenje u Sarajevu duboko se podijelilo. Bošnjačke frakcije vezane za SDA, poput raznih boračkih organizacija, strukovnih sindikata bliskih vlastima i medija bošnjačke orijentacije, zdušno su podržale ovakva nastojanja. Međutim, opozicioni SDP, inače pravni nasljednik nekadašnjeg Saveza komunista, velik broj nevladanih organizacija, predstavnici manjinskog srpskog i hrvatskog stanovništva u Sarajevu i opoziciono nastrojeni mediji bili su izrazito protiv. Suštinski, preimenovanje Titove ulice bio je sjajan povod razračunavanju dvije političke opcije na koje je raspolućen bošnjački nacionalni korpus. Pucalo se iz svih oruđa. Protivnici preimenovanja mahali su Titovim antifašističkim zaslugama i njegovim zalaganjima za nedjeljivost BiH. Lijevo orijentisana opozicija dobila je još jedan povod da SDA izjednači sa „četnicima i ustašama, dokazanim antititoistima i fašistima“. S druge strane, takozvani nacionalni blok tvrdio je da cijeni Tita i njegove zasluge, ali da je ličnost Alije Izetbegovića, barem u Sarajevu, zavrijedila da dobije glavnu ulicu.

Da bi se odobrovoljila opozicija i znatan dio medija koji su se protivili preimenovanju, predlagači su – razne boračke organizacije – ponudili da samo dio Titove ulice, doduše onaj najljepši i najveći, od Vječne vatre do Alipašine ulice, dobije ime pokojnog Izetbegovića, a da manji dio, do Marijin dvora, ostane i dalje Titova ulica. Međutim, ni ovaj prijedlog nije smirio duhove. Reakcije su čak stigle i iz Republike Srpske, jer član Predsjedništva Borislav Paravac nije bio baš odušljeven da se Predsjedništvo BiH nalazi u ulici Alije Izetbegovića.

Hroničari zbivanja u BiH nisu bili iznenađeni ovim razvojem događaja. Na početku rata dio Titove je preimenovan u ulicu Mula Mustafe Bašeskije, velikog bošnjačkog intelektualca i književnika. To je relativno lako prošlo jer je riječ o ulici koja ide od Vječne vatre do Baščaršije i suštinski se svojom konstrukcijom i nije uklapala u prijeratni urbanistički plan jedinstvene ulice. Na pitanje raznih gostiju ratnog Sarajeva kako to da jedino u Sarajevu, od zemalja bivše Jugoslavije, glavna ulica i dalje nosi Titovo ime, u šali se odgovaralo – čuva se za Aliju. Iako je djelovalo kao crni humor, suštinski je ipak bila riječ o političkoj strategiji. Dvije godine nakon smrti bošnjačkog lidera krenulo se u realizaciju.

Raspolućenost javnog mnjenja o ovom pitanju nije istovjetna političkim stavovima naspram Alije Izebegovića. Naime, većina ljudi koja se protivi preimenovanju ne suprotstavlja se Izetbegovićevim političkim zaslugama. Ogromna većina Bošnjaka njega smatra izuzetno značajnim liderom zaslužnim za nezavisnost, očuvanje bošnjačkog političkog korpusa i, najvažnije, očuvanje BiH kao kakve-takve jedinstvene države. Stoga protivnici preimenovanja ne negiraju nužnost da Izetbegović dobije ulicu, ali ne sadašnju Titovu. „Neka odmah susjedna ulica nosi ime Alije Izetbegovića, tako da dva velika čovjeka budu jedan pored drugog“, rekao je jedan od govornika na mitingu protiv preimenovanja Titove ulice.

U svakom slučaju, zbog snažnog protivljenja dijela građana, glasanje u kantonalnoj skupštini o preimenovanju ulice nije održano. Govorka se da bi uskoro na vidjelo mogao da izađe prijedlog da sadašnje ulice Zmaja od Bosne i Meše Selimovića, zajedno duge desetak kilometara i sa šest automobilskih traka, od Marijin dvora do Ilidže, dobiju ime po Izetbegoviću. Ne treba sumnjati da bi takav prijedlog mogao dobiti većinu.

Za to vrijeme u kafiću „Tito“ na Dolac Malti uvijek je puno. Crvena slova svijetleće reklame u obliku Titovog potpisa privlače brojne Sarajlije, od srednjoškolaca, preko kultnih pivopija do istinskih poštovalaca Titovog lika i djela. Jedne noći, okružen Titovim slikama i kuba cigaretama u kafiću sam pitao grupu tinejdžera da li znaju ko je bio Tito. Jedna curica odgovori: „Pa on je bio… Tito.“ Većina današnjih srednjoškolaca zna da je on nekada bio neka vrlo važna kultna ličnost. I skoro ništa više od toga.