Električni orgazam „službeno“ je osnovan u beogradskom restoranu „Mornar“ u siječnju/januaru 1980. godine, no pravi početak se odigrao još 1978. godine kad su se na nekom ljetnom tečaju engleskog jezika u londonskom predgrađu Krojdon upoznali Srđan Gojković Gile i Ljubomir Đukić Ljuba i na licu mjesta utvrdili da imaju sličan glazbeni ukus i interese. Dušan Vesić u knjizi Bunt dece socijalizma piše da se Gile godinu dana ranije – dakle 1977 – iz Londona vratio s primjerkom ploče Never Mind The Bollock, Here’s the Sex Pistols, koju je u poslednji čas kupio na londonskom aerodromu, s čvrstom namjerom da svira pank.
Dvije sličice iz prošlosti navele su nedavno Gileta i Ljubu da konstatiraju kako Električni orgazam nije beogradski, već londonsko-beogradski sastav. I doista, Električni orgazam već četrdeset godina na srpskohrvatskom jeziku piše i izvodi urbanu rok glazbu – pank, psihodeliju, glam rok, garažni pank rhythm & blues, fank, soul, a ponekad i rege i hip hop.
Nakon izlaska albuma Letim sanjam dišem i velikog komercijalnog uspona, na trenutak se učinilo da je dobivena prva bitka u ratu s pastirskim rokom, no grupa se ubrzo (privremeno) raspala, a Jugoslavija potonula u turbofolk i brutalni rat. Najveći hit grupe, pjesma Igra rokenrol cela Jugoslavija govorila je o tom posebnom trenutku. Simptomatično je da su se u tu pjesmu često učitavala značenja koja u pjesmi zapravo ne postoje.
Što, dakle, znači četrdeset godina za Električni orgazam? Ponajprije, to je priča o muzičkoj i izvođačkoj upornosti, tvrdoglavosti i istrajnosti, i jednoj nimalo bezazlenoj opsesiji rok glazbom i kulturom. Istina da Rolling Stones postoje od 1962. a Who od 1964, ali istina je i da Pankrti, Parafi ili Film danas nastupaju uživo, sporadično, i uglavnom rekreativno, i da su se od svih novovalnih prvoboraca na sceni svih ovih godina ustalili samo Prljavo kazalište i Disciplina kičme.
I, naravno, Električni orgazam koji kao prava rok manufaktura svoju četrdesetogodišnjicu dočekuje dopadljivim i interesantnim, još uvijek aktualnim studijskim albumom Gde smo sad? iz 2018, novim koncertnim albumom Warszawa 13 (Šareni dućan, 2020), te naramkom reizdanja koja potvrđuju da je opus ovog benda i dalje privlačan slušateljima. U seriji Original Album Collection Croatia Records je reizdala prvih šest ploča grupe snimljenih između 1981. i 1987, a ove godine se pojavio i Giletov samostalni album Eto vidiš da može, koji je prvi put izašao u izdanju PGP RTB 1989, dok je beogradski Mascom objavio alternativno izdanje šestog albuma Letim sanjam dišem, čiju je „legalnu“ verziju objavio također PGP RTB 1988. godine. Prošle godine je Gile & Magic Bush objavio koncertni album Retko svirane pesme – na kojem je, između ostalog, odsvirao pet pjesama s albuma Lutka koja kaže ne – pomalo zaboravljenog albuma grupe/projekta Vlada, Gile, Piko & Švaba iz 1991, koji je prošle godine reizdala Croatia Records.
Čak i površniji uvid u diskografiju grupe vodi zaključku da je Orgazam grupa koja se spiralno vrti u sadašnjosti i prošlosti. U poslednjih dvadeset godina Električni orgazam nije održao valjda jedan sličan ili isti koncert, o čemu svjedoče i brojna koncertna izdanja – njih ukupno osam! Slično Dilanu ili Stonsima, i Orgazam je svoje pjesme na koncertima neprestano aranžerski i izvođački mijenjao i dorađivao, što je poticalo slušatelje da u tim pjesmama otkrivaju nešto drukčije i novo. Giletova tvrdnja da je Električni orgazam prvo imao pjesme, a da su tek potom postali muzičari, zapravo nije kontradiktorna. Najbolje pjesme Električnog orgazma i dalje su zaista bile i ostale one prve, Zlatni papagaj, Konobar, Nebo i Krokodili dolaze, no one bi već možda bile zaboravljene da ih grupa nije izvodila bezbroj puta u ovih četrdeset godina. Remasterizirani, znalački „pročišćeni“ albumi iz 1980-ih dovoljan su povod da provjerimo neke od ustaljenih i općenitih zaključaka o ovom bendu. Svi albumi – a ponajviše Les Chansons Populaires (1983) i Distorzija (1986) zvuče moćnije, dorađenije i raskošnije nego ranije. Drugi album Lišće prekriva Lisabon (1982) bio je nesporno bolje snimljen i odsviran od prvog albuma, muzički možda inovativniji, ali bez dovoljno važnih pjesama da bi izdržao usporedbu s prvim albumom. Usput, Žikić, Janjatović i Vesić ponavljaju da je ova ploča dobila ime prema ljubavnom romanu Barbare
Kartland, samo što roman s takvim naslovom ne postoji u autoričinoj bibliografiji. Istina je da je autorica napisala roman Lovers in Lisbon ali tek 1987. godine!
Između drugog i trećeg albuma sada su uočljivije zvučno-produkcijske sličnosti i srodnosti: zvučna slika Les Chansons Populaires kao da je izrasla iz albuma Lišće prekriva Lisabon, a zasluge za tu izvanredno organiziranu muzičku podlogu možda se mogu pripisati ljubljanskom snimatelju i producentu Toniju Juriju. Prijelaz iz novovalne avangarde u novi tradicionalizam prošao je, dakle, bezbolno, a ni (ironičan) naslov albuma svakako nije bio slučajan. Les Chansons Populaires – parafraza naslova davnog albuma Iva Montana – možemo shvatiti kao programatski manifest benda. Električni orgazam svakako na ovoj ploči ne sviraju „šansone“, kao ni „narodne pjesme“, što je jedan od mogućih prijevoda, a i tvrdnja o „popularnosti“ pjesama je također upitna. Električni orgazam na ovoj ploči „prisvaja“ tuđe pjesme, koje nikada nisu bile „hitovi“, i pretvara ih u svoje pjesme, ne odvajajući ih od originala. Od I’m Waiting for the Man ostalo je tek par motiva, no Električnom orgazmu je baš stalo da naglasi svoju vezu s Luom Ridom. Les Chansons Populaires možemo protumačiti i kao zbirku muzičkih mini eseja. Citadel i Being for the Benefit of Mr. Kite izdvojeni su iz „psihodeličnih“, međusobno inače ispreletenih albuma Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band i Their Satanic Majesties Request. U desetominutnu When the Music’s Over spretno je ulijepljena mreža citata i aluzija i konačni rezultat je impresivan… Hit singl, pjesmu Locomotion, Džeri Gofin i Karol King napisali su za Little Evu, no Električni orgazam počinje od verzije Grand Funk Railroada (i Toda Rundgrena) iz 1974. Treba li uopće napominjati da je kasniji hit Bejbe, ti nisi tu vrhunac ovog koncepta?
Ploča Kako bubanj kaže (1983) bila je pak takav komercijalni krah da se bend umalo nije raspao nakon što su iz grupe otišli Ljuba Đukić, Ljubomir Jovanović Jovec i Jovan Jovanović Grof. Veliki problem ove ploče nisu bile ni muzičke ideje, ni pjesme, ni sviračka umješnost. Dapače, Električni orgazam je opet imao deset odličnih pjesama i bio željan muzičkog dokazivanja. Nakon panka, novog vala i psihodelije, željeli su pokazati što znaju o rhythm & bluesu, fanku, soulu, regeu, čak i hip hopu. Zalogaj možda nije bio prevelik, no muzički koncept ispao je iznenađujuće nejasan, ponajprije zbog sijaset pogrešnih aranžerskih i producentskih odluka, „zvečećeg“ bubnja, ispeglane produkcije i neke čudnovate „praznine“ ili „rupe“ u zvučnoj slici. Nije slučajno da na Bubnju nisu radili ni Toni Jurij ni Piko Stančić, što je objašnjenje za pomalo amatersku produkciju. Zanimljivo je da je u žanrovskom smislu najnovija ploča Gde smo sad? svojevrstan nastavak Bubnja i to trideset pet godina kasnije, a superiorna produkcija je rad baš Tonija Jurija!
To je samo jedan od primjera kako je Električni orgazam naknadno ispravljao greške i propuste iz prošlosti. Gile i ekipa umjetnički su spasavali pjesme Kako bubanj kaže i Klinci traže zabavu na albumu Braćo i sestre (1987) dok su Fras u šupi i Skamenjen na Živo i akustično (1996) doživjele fascinantnu glazbenu preobrazbu.
Ključni karijerni moment grupe je peti album Distorzija (1986) – zajedno sa spomenutim koncertnim albumom-dodatkom Braćo i sestre (1987), oba upakirana u genijalne omotnice Radovana Hiršla. Distorzija svakako nije nastala preko noći ili slučajno: još u jesen 1983. godine Piko i Gile oformili su grupu Hijene i snimili ploču WooDoo za početnike o kojoj se malo pisalo, pa se ni danas ne zna o kojim je točno pjesmama bilo riječ i tko je sve svirao na tom (neobjavljenom) albumu. Bez WooDooa za početnike ne bi bilo shvatljivo kako je Električnom orgazmu uspjelo da u tako kratkom vremenu i sa dvojicom novih članova (Banana i Švaba) i starosjediocem-bubnjarem Čavketom snimi tako savršen album. Retrotradicionalna i moderna Distorzija u produkciji Pika Stančića bila je lepršavo putovanje u samo srce rokenrola. Električni orgazam je prosvirao žestok, vreo, melodičan, ljepljiv garažni rok elegantno isprepleten rhythm & bluesom i soulom, u dosluhu s tada aktualnim pločama The Crampsa i Gun Cluba, što je dovelo do toga da je Distorzija postala ozbiljan, ako ne i najozbiljniji kandidat za najbolju jugoslavensku rok ploču uopće.
Na sugestiju tadašnjeg urednika u PGP RTB-u Pece Popovića, producent Teodor Jani ispolirao je ploču Letim sanjam dišem (1988) i zapravo je upropastio. U usporedbi sa Distorzijom ploča je zvučala tanko, no Popović i Jani su znali što široka publika želi i ploča je požnjela izniman uspjeh. Gile je Letim sanjam dišem već „spasavao“ na Živo i akustično, kada je Električni orgazam nadahnuto odsvirao sedam od ukupno deset pjesama s te ploče. Prošlogodišnja tzv. alternativna verzija Letim sanjam dišem – zapravo snimka s jednodnevnog sessiona na kojem je bend „probno“ odsvirao čitav album, pokazala se superiornijom od tzv. službene verzije. Jasno da je Janijevo glačanje bilo nepotrebno i da je ploči Letim sanjam dišem uspjeh bio predodređen.
Giletov pak samostalni album Evo vidiš da može, nastao također iz jam sessiona, zvuči izvanredno u svojoj jednostavnosti i zapravo sa Distorzijom i alternativnom verzijom Letim sanjam dišem čini trilogiju. Fragmentaran i udaljen od mejnstrima, Evo vidiš da može, koncepcijski je bio najsličniji albumu Lišće prekriva Lisabon i zapravo ga je lako zamisliti kao sedmi album Električnog orgazma. Naslovna pjesma pak nudi odgovor kako bi Električni orgazam zvučao da je od 1983. ploče producirao Koja a ne Piko Stančić. Bio bi to, u svakom slučaju, drukčiji bend, možda ne toliko uspješan, ali muzički avangardniji i izazovniji.
Električni orgazam je, dakle, uspješno reizdao sve ploče iz osamdesetih osim najuspješnije i najproblematičnije… Bilo bi, naravno, jako zanimljivo preslušati pravi Letim sanjam dišem remasteriziran, u nekoliko verzija prije i poslije konačnog miksa, ili u nekom novom miksu. Naravno, bila bi šteta da se Gile i Ljuba ne pozabave i opusom Električnog orgazma u 1990-ima (tri studijska albuma), baš kao i koncertnim pločama. Možda bi primjereniji bio izbor best of snimaka uživo kao dvostruko ili trostruko izdanje.
Električni orgazam još uvijek traje u sadašnjosti i prošlosti i neka tako i ostane. Nestrpljivo i veselo očekujemo novu obljetnicu.
