Festival
Rediteljki Hodi Taheri nije dozvoljen ulazak u Srbiju
Iranska rediteljka Hodi Taheri neće doći u Beograd da predstavi svoj film „Majka je rođena grešnica“ zato što joj nije dozvoljen ulazak u Srbiju
"Trenutno je stanje javne diskusije u Hrvatskoj jako, jako loše. Argumenti su izuzetno slabi, a diskurs užasno naoštren. Vrlo su česta etiketiranja koja idu ispod pojasa"
Pisac, ali i doskorašnji karate reprezentativac i sadašnji docent na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci, Kristian Novak je zvezda aktuelne književne scene u Hrvatskoj. Prošle godine objavljeno je treće izdanje njegovog romana Ciganin, ali najljepši. Roman je prodat u više od 8000 primeraka a čak se pojavila i piratska verzija (!) knjige na nemačkom Amazonu, kritičari tvrde da je to „remek-djelo suvremene hrvatske književnosti“ (Mira Muhoberac), dobio je tri nagrade od kojih i Nagradu T- portala iako ju je dobio i za prethodni roman, što Kristiana Novaka čini jedinim dvostrukim dobitnikom Nagrade T-portala. Takođe prošle godine, počele su pripreme za film po njegovom prethodnom romanu Črna mati zemla, a Hrvatsko narodno kazalište je realizovalo predstavu po Ciganinu. Od ostalih Novakovih uspeha pomenimo samo da je prema izboru „Večernjeg lista“ Črna mati zemla uvršten u deset najboljih hrvatskih romana u poslednjih 50 godina, i da će predstava Zagrebačkog kazališta mladih po tom romanu učestvovati na ovogodišnjem Sterijinom pozorju u Novom Sadu. Od prošle godine, jedan od njegovih izdavača van Hrvatske je i beogradska Književna radionica „Rašić“, izdavač romana Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši.
Prošle nedelje, Kristian Novak prvi put je predstavio svoje romane srpskoj publici, kao gost beogradskog UK „Parobrod“.
„VREME„: Vaš prvi roman Obješeni iz 2005. ne pominje se često, a i vi sami ga retko pominjete.
KRISTIAN NOVAK: Iako se zove Obješeni, roman nema veze sa samoubojstvima, čime sam se poslije bavio, nego ima veze sa trinaestom kartom u tarotu, kartom obješenog čovjeka koji je okrenut glavom prema dolje i kojem je skršena svaka mogućnost voljne akcije. Karta iza te je smrt, odnosno smrt nekakve stare ideje i početak novog života. Roman sam objavio kod jednog regionalnog izdavača, što centri ne percipiraju, niti može doživjeti nekakvu bitniju recepciju na književnoj sceni, a posebno ne ako si no name. Vjerovatno je tako i u Srbiji. Mislio sam da je pisanje za mene završena priča, međutim, kad sam počeo pisati doktorat, trebao mi je neki izlazni ventil. I onda sam počeo pisati dnevnik o stvarima koje su me iz djetinjstva na neki način obuzimale, pa je onda u nekom trenutku to poprimilo romaneskne obrise i, tako je počelo.
Da li istraživanje o samoubistvima kojim počinjete roman Črna mati zemla ima osnova u stvarnosti?
Živim u Međimurju, gdje je stopa samoubojstava možda malo povišena u odnosu na ostatak Hrvatske, ali se baš u mom selu i oko njega svakih nekoliko godina događa nekoliko samoubojstava zaredom – prošlo ljeto, recimo, bila su tri samoubojstva u samo dva tjedna. Ti ljudi nemaju psihopatološke probleme, nisu alkoholičari, depresivci, nemaju dugove, nego ono: ubije se tvoj susjed pa onda tri kuće dalje još netko. Većinom su to muškarci između 35 i 55 godina, većinom vješanjem. Objašnjenja nema, a zna se da će se opet ponoviti, opet ponoviti, opet ponoviti. I ja se sjećam kao dijete kakva je paranoja nastala, upravo zbog manjka mogućih objasnidbenih obrazaca. To je nešto što ja u sebi prežvakavam od djetinjstva, pa sam kad-tad morao nešto o tome i napisati.
Jedna od tema ovog romana je izuzetno aktuelna na prostoru država SFRJ: sećanje kao nepouzdana slika istorije.
Desilo se da sam nekoliko puta bliskima iz obitelji ispričao neku anegdotu iz djetinjstva, i svi bi se nasmijali, samo bi moja sestra rekla da se to što sam ispričao nije dogodilo. Malo sam se zabrinuo nad sobom, pa počeo čitati i vidio da najnovija psihološka teorija kaže da je sjećanje kreativni proces koji kreće od posljednje verbalizacije onoga što se nekada dogodilo, i nikada ne može biti ni približna preslika stvarnoga događaja. U romanu glavni lik mora probiti tu barijeru amnezije i priče koju je sam sebi ispričao, da bi došao do stvarne istine o sebi. U istoj mjeri se ovo može primijeniti i na društvo. Posebno na društvo koje se u recentnoj politici krvavo razračunavalo. Ako bismo i o čemu trebali imati jasnu sliku, onda o svojoj vlastitoj povijesti i o svojoj obitelji, a vrlo često je nemamo. I otud jaki efekt razočaranja i otuđenja kada postajemo svjesni da u obitelji nisu stvari takve kakve smo mislili da jesu i da mi sami nismo to što jesmo. Ja sam s tim romanom sebi otvorio više pitanja nego što sam si dao odgovora. Roman je djelomično autobiografski, pa kad je došlo do toga da će biti objavljen, dao sam sestri i majci da ga pročitaju. Da su one rekle ne, vjerojatno ga ne bih objavio. Nije rješenje da svi prestanemo lagati, jer je to nemoguće. Negdje sam pročitao da svaki čovjek dnevno slaže prosječno šest puta. Ponekad su to „bijele“ laži, ponekad samo kažeš nešto malo drukčije nego što je doista bilo, ali je problem kod onih laži koje štete ljudima. Nikome vjerojatno laž ne pada lako, osim možda političarima ili baš psihopatološkim ličnostima. Ako se ne može lagati o tome što se dogodilo jer svi znaju, a tvoja uloga u tome je recimo bila loša, onda pričamo priče o tome kako smo bili manipulirani, žrtve zavjere ili slično… Zašto to radimo? Pa da ostanemo čisti, da ostanemo dobra udavača. Nitko ne želi socijalni out.
Pisanju romana Ciganin, ali najljepši prethodilo je istraživanje. Šta ste saznali o Romima?
Roman je, kao i prethodni, nastajao četiri godine. Nakon godinu i pol istraživanja imao sam sedamsto kartica a ni „p“ od priče. U romanu sam imao četiri narativa, i mislio sam – dobro, Rome ću lako, moje selo je tri kilometra od romskog naselja. A onda sam vidio da nemam pojma što oni žele, o čemu sanjaju, čega ih je strah, zašto žive tako kako žive. Tada sam krenuo u istraživanje. Bez informanata ne bih bio u stanju kompletirati cijelu priču.
I, da li ste saznali zašto žive tako kako žive?
Glavno što sam saznao jeste da uopće ne treba razgovarati o „romskom pitanju“, barem ne u jednini. Mi tom frazom samo želimo skinuti stvar s dnevnog reda, sve to smjestiti u jedan kalup, baciti novce u njega, pa da se sve samo od sebe riješi. Bilo je jako puno novaca s kojima se htio riješiti taj „romski problem“, ali su novci otišli, čini mi se, vrlo često na kriva mjesta. Došao sam do uvida da učitelji koji rade s romskim razredima i socijalni radnici imaju nevjerojatno važnu ulogu, i nekoliko sam puta u javnosti ponovio da definitivno njima treba usmjeriti više državne, institucionalne podrške. Jer oni im ulaze u kuće, oni su u pravoj interakciji, a ne u onoj koja s visoka gleda na njih. Odnedavno ima sve više Roma koji završavaju osnovne i srednje škole. I nije sve tako crno kako je prikazano u jednom dijelu mog romana.
Godinama unazad smatra se da je inkluzija pravi put za…
… pitanje je što je zapravo inkluzija. Je li ‘ajmo ih napraviti što sličnije nama’? Tko smo to mi? Meni je puno više na živce išao pojam tolerancija. Što to znači? Možda tolerirat ću tvoj dim? Romi su tu, oni su dio našeg društva, ajmo napravit da njima bude dobro, a ne im se miješati u običaje. ‘Ajmo klincima omogućiti obrazovanje, da mogu u budućnosti postati što god žele, raditi što god hoće, udavati se kad god žele. Moramo uzeti u obzir da dijete koje dolazi iz konteksta u kojem žive Romi mora preskočiti deset stepenica više od nekog djeteta koje živi tri kilometra dalje u ne osobito imućnoj obitelji, ali u obitelji koja je recimo uklopljena u većinski sustav. Jako je teško djeci koja žive sa nepismenim roditeljima i koji im ne znaju pomoći ni u kritičnim situacijama. Naravno, na papiru sve izgleda otvoreno, svi se mogu školovati i ići na fakultet, ali moramo uzeti u obzir da oni kreću sa puno niže pozicije od ostale djece. I nije stvar u nekom „institucionalnom rasizmu“. Međimurje je kroz povijest bilo prilično inkluzivno, Romi žive tamo od 19. stoljeća, oni su Međimurci, oni su naši. Samo, žive u dosta zatvorenim zajednicama i sve veći i veći jaz je nakon sredine devedesetih. Čini mi se da je to išlo nekako ruku podruku sa sve većim i većim ekonomskim raslojavanjem. Kad smo svi imali isto i jednako, nije postajao takav jaz. A sad, bogati se sve više bogate, siromašni su sve siromašniji, i te asimetrije ima i unutar romskih zajednica. Ima onih koji su izuzetno bogati i onih, kojima ovi vladaju, koji su baš u bijedi. I to je neprihvatljiva činjenica u 21. stoljeću, da ljudi žive bez struje, vode, kanalizacije. I kako očekivati od takvog djeteta da razmišlja kako će napisati zadaće iz biologije, kad ono razmišlja šta će sljedeće jesti.
Druga velika tema Ciganina su predrasude. U vašem romanu neromkinja voli Roma, što je okolini nedopustivo.
Najviše me je zanimalo kolika je cijena koju glavni lik mora platiti da bi se, unatoč predrasudama, uklopio u većinsko stanovništvo i bio sa ženom koju voli? Što se mora dogoditi da njega konačno tapšu po ramenu i kažu: ti si okej tip, ti možeš ostati s nama. Čini mi se da je cijena toga još uvijek jako, jako visoka. Plus, njihova ljubavna veza je pod osobitim pritiskom, zato što su oboje nonkonformisti. Ona je posebna, ona je žena koja je proživjela svašta, ona je obrazovana i ona jednostavno ne da… Jako sam volio pisati njezin dio, zato što sam uživao u toj njezinoj aktivnosti i u tome koliko god da je i nju strah i koliko god nema izlaza, ona se jednostavno ne da ušutkati i ne pristaje na pokornost. Ona jednostavno želi biti svoja i želi reći: ja hoću živjeti tako kako živim, pustite me na miru, ništa vam nisam dužna. A to je u maloj zajednici herojski čin.
Da li se u Hrvatskoj uvažavaju predrasude?
Hrvatsku kao posttranzicijsku zemlju usmjerava nekoliko silnica. Društvo kao da je raspolovljeno, što može imati pozitivne efekte, ali samo ako postoji diskusija. Trenutno je stanje javne diskusije u Hrvatskoj jako, jako loše. Argumenti su izuzetno slabi, a diskurs užasno naoštren. Vrlo su česta etiketiranja koja idu ispod pojasa. I nisam čuo u zadnjih deset godina da je neko na hrvatskoj javnoj sceni nekom drugome u javnoj raspravi rekao: ma nemoj, sviđa mi se tvoj stav, razmislit ću malo o tome. Ne, to je rovovska bitka u kojoj su pomaci vrlo, vrlo mali.
I vi ste nedavno osetili etiketiranje. Udruga „U ime obitelji“ optužila vas je da romanom Črna mati zemla širite pornografiju, i stavila vas je na listu nepoželjnih u školskoj lektiri. A činilo se da će kurikularna reforma doneti pozitivne promene u hrvatskoj prosveti.
Da, postojao je društveni konsenzus oko te reforme, sve dok nisu došli konkretni rezultati rada stručne skupine. Tu se onda pokazalo kakva silna neslaganja postoje u društvu. Tu je dakle, osim lektire i kurikulum povijesti, gdje neki smatraju da je morao biti domoljubniji, a neki smatraju da je previše domoljuban – vjerujem da iste priče imate i vi. Tražilo se da se iz lektire izbace djela Harukija Murakamija, Patrika Ziskinda, Zorana Ferića, Dubravke Ugrešić i moja knjiga, kao nešto što je potpuno neprimjereno za učenike četvrtog razreda gimnazije. Ja čak nemam potrebe to komentirati jer knjigu nisam pisao da bude lektira za nastavu, knjiga je takva kakva je, njeni efekt je takav kakav jest. Ideja da Črna mati zemla na bilo koji način normalizira pedofiliju ili je promiče nije se spominjala do tri godine nakon što je izašla! Tada je završila na lektirnom popisu, pa su izvadili i po mnogim portalima objavili dio teksta o silovanju maloljetnog dječaka, a pisan je s namjerom vrlo odurno jer samo takav odražava moju osudu tog čina. Onda su mi nakalemili da širim pedofiliju. Sad se to opet revitaliziralo, udruga „Lavice“… no, dobro. Ali žao mi je što nisu pročitali cijelu knjigu, jer bi vidjeli da ako je išta osuda pedofilije onda je to taj tekst. U međuvremenu sam se prestao živcirati zbog toga, teško mi bude, al razumijem da netko iz knjige izvuče nekakvu misao koju nisi mislio. Al’ kako pročitaš upravo suprotno od onoga što je netko napisao i ideš protestirati pred Sabor? To je odjeknulo u svim medijima, moje ime, a ja imam djecu u vrtiću, i sad, nadam se da su ljudi razumni pa neće doista povjerovati, ali eto. To je ta nekakva nelagoda, a s druge strane, donosi i efekt olakšanja jer što god da napišeš, ljudi će to protumačiti bilo kako. I što ti ostaje? Pisati točno onako kako misliš.
Zaštitni znak vaših romana je Međimurje. Smatra se da ste vi taj kraj Hrvatske blizu granice sa Mađarskom otkrili književnoj javnosti.
Da, iako se u Međimurju puno stvara i ima pisaca koji su jako dobri. Al’ jednostavno, nikog to nije zanimalo, sve dok se nije pojavila priča koja je ljude malo pomaknula i emotivno. Znači, nisam ja došao iz ničeg, na mene su utjecali lokalni pisci i pjesnici Zlatko Kraljić i Kristina Štebih. Ostatak Hrvatske ih ne zna zato što postoji geto dijalektalne književnosti. To ne znači da je ta književnost loša, ali je očigledno situacija takva da je prosječna pjesma na standardnom jeziku uvijek bolje percipirana od prosječne pjesme na dijalektu.
Međimurje je jedan od očiglednih autobiografskih elemenata u vašim romanima, pobrojala bih još neke: rođeni ste u gastarbajterskoj porodici, pa vam je selidba iz Ciganina bliska tema, pisac ste kao i junak Črne mati…
Koliko god budem pisao, imat ću nešto autobiografsko u tome. Meni je pisanje većim dijelom patnja, 80 posto toga mi je velika tlaka i ono baš borba s tjeskobom. Znači, od četiri godine koliko sam pisao romane, recimo da su tri godine užas. Al’ je onda zadnjih godinu dana naplata. Kad vidim da je sve sjelo na svoje mjesto i da samo trčkam po detaljima, e onda mi je gušt u pisanju. Bio bih skeptičan prema sebi ako mi krene pisanje bez problema, onda znam da nije dobro. Ja sam očigledno takav tip. Uglavnom, kad već znam da ulazim u tu tlaku, onda to mora bit doista tema koja me duboko pogađa, pa odatle i taj snažni autobiografski pečat.
Po toj logici, da li je sledeća knjiga o karateu? Sport je velika tema, a vi ste dugo bili u njoj.
Čudno da je žanr „sportske priče“ zapravo zastao sa filmom Roki 1, 2, 3, 4, 5 i Vatrenim kočijama, a sport je rasadište i psihodrame, i trilera i ljubavi, svega i svačega. Nemam nijednu skicu vezanu konkretno za sport, ali sad ste mi dali misao… Naročito što mi je to još previše blisko, ja sam bio u sportu od 1992. do 2009, i zasitio sam se, jako. Točno sam znao kad će biti taj datum kad ću prestat, i nisam se nijednom osvrnuo jer mi je bilo dosta. Kad pobjeda bude bitnija od uživanja u sportu. Na početku jako voliš karate, a onda ti to poslije samo bude nekakav materijal u kojem si jako dobar, koji ti omogućava da dominiraš. Ideš po taj fiks još jednom, na veliko natjecanje, tražiš da te ponovo svi respektiraju. Treba biti iskren i demistificirati to. Sumnjam da Novak Đoković kad nema drugog posla ide u halu na tenis iz gušta. Njemu je to bitan segment u životu gdje je najbolji i zbog čega ga cijene i koji je ključni dio njegove osobnosti. Tako je, naravno na drugoj razini, bilo i meni.
Sport vas je, verovatno, naučio šta je popularnost, pa vam prošlogodišnji uspesi nisu bili novost.
Pa ne, ni blizu. U karateu, koji god da su bili, uspjesi su poznati uskom krugu ljudi. Tako da ovo što mi se desilo prošle godine doista je premašilo sva očekivanja i iscrpilo me. Sad sam već počeo otkazivati nastupe, ali u Srbiju sam došao jer su mi izašle dvije knjige, a i ovdje još nisam bio.
Zašto ste se odlučili baš za Književnu radionicu „Rašić„, a ne za nekog velikog izdavača?
Bilo je interesa i ranije, ali ne direktnog kao od „Rašića“. Oni su rekli: mi to hoćemo sad, izvoli, reci da, ne? Ja obožavam male izdavače. I moj izdavač u Hrvatskoj ‘OceanMore’ je mali, to je neki pandan „Rašiću“, ne znam da l’ imaju dvadesetak naslova godišnje maksimum, al’ probranih. Črna mati zemla je prvo bila objavljena u ‘Algoritmu’, koji je bio najveći i koji je propao. I mislio sam: šta meni znači veliki izdavač? Idem ja napraviti tol’ko dobru knjigu da je sasvim nebitno kakav je izdavač. Dakle, on samo treba imati distribuciju po cijeloj zemlji, i da bude lijepo izdanje. To je taj nekakav mali poguranac, sve ostalo je odradila knjiga. Znam ljude iz „Rašića“, i znam da ne objavljuju bilo što. Jako me je obradovalo da su objavili izvorni tekst, i ljudi to ovdje čitaju bez problema…
… što je primer i dokaz da se u Srbiji razume hrvatski jezik. Šta mislite o Deklaraciji o zajedničkom jeziku?
Ja sam doktorirao lingvistiku, i iz tog konteksta mi je bilo zanimljivo da je Deklaraciju potpisalo samo dvoje lingvista: Snježana Kordić i Ranko Bugarski, kojeg izuzetno cijenim. Kod Deklaracije mi je zasmetalo što je pisana diskursom kao da je potpuno apolitična, a čim govoriš o nacionalnim standardnim jezicima, to je politično i nacionalistički. Ja pak smatram da je sam pojam standardnog jezika političko pitanje par ekselans. Što je standardni jezik? To je dijalekt koji iza sebe ima institucije, normativne priručnike i jezičnu zajednicu. Hrvatskosrpski jezik je postojao kao južnoslavenski unitaristički projekt i on je bio zajednički jezik. Međutim, u nekom trenutku, nijedan od ta tri faktora koja su ga činila više nije bio zadovoljen, što god mi mislili o razlozima i pozadini takvog razvoja događaja. Naravno da nitko ne misli dobro o načinima razlaza ovih naših jugoslavenskih država. No, činjenica je da danas iza hrvatskog, kao i iza srpskoga jezika, stoje zasebne državne institucije, zasebni normativni priručnici i zasebne jezične zajednice. Nisam javno istupao protiv Deklaracije jer vjerujem u plemenite namjere velikog broja ljudi koji iza nje stoje, vjerujem u namjeru da se dokine diskriminacija na temelju jezika ili „jezika“ kojim netko govori. Ali se nisam mogao složiti se idejom da će se, ako samo promijenimo ime jezika, promijeniti nešto u umovima ljudi. Meni se čini da prvo treba promijeniti umove ljudi, pa će se onda to reflektirati na jezik. To je moje mišljenje. Dakle, hrvatskosrpski je bio jedan standardni jezik, policentrični, ali to je stvar prošlosti, što god mi mislili o tome. U ovom trenutku imamo dva zasebna standardna jezika.
Pa ipak se razumemo, i ipak čitamo srpsko izdanje vaših knjiga bez prevoda.
Da, i to je lijepo.
Iranska rediteljka Hodi Taheri neće doći u Beograd da predstavi svoj film „Majka je rođena grešnica“ zato što joj nije dozvoljen ulazak u Srbiju
Pavle Jerinić je na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu pročitao apel UDUS-a da se oslobode uhapšeni u Novom Sadu, što je upravnik ovog pozorišta, Svetislav Goncić osudio, zaboravljajući da je to tradicija koju je započeo još Voja Brajović u vreme Miloševića
“I tada i sada, kao da pratimo jedni druge. Utoliko je moje pominjanje (pa čak i da je izmišljanje) ‘jugoslovenskog sna’ najkraća, ali prilično tačna definicija ostvarivosti duhovnog stanja pojedinca i nacije tog vremena”
Svetislav Basara: Minority Report (podcast)
Dereta, Beograd, 2024.
U predstavi nije sasvim jasno kakva je veza između položaja poslušnog kulturnog radnika onda i položaja poslušnog kulturnog radnika danas. U romanu je minuciozno analiziran odnos između brutalnog staljinističkog sistema i onih koji pristaju da mu služe svojim intelektualnim radom. U predstavi se ova dimenzija romana izgubila
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve